Jelena JEGDIĆ: Etika slobode u "Gorskom vijencu" P. P. Njegoša

jelena1
J
elena Jegdić,
maturantkinja Četvrte beogradske gimnazije nedavno je pobijedila u Srbiji na državnom takmičenju iz književnosti koje je za srednjoškolce organizovao Filološki fakultet iz Beograda. Jelena je prvo mjesto osvojila  književnim radom za koji je sama izabrala temu:  „Etika slobode u Gorskom vijencu P. P. Njegoša“.

Objavljeno: 01. 06. 2013 - 11:01

Riječ je o njenom  pjesničkom viđenju jedne velike filozofske teme, kakva je ideja slobode i njene etike, iznesenom na neobičan način, kroz dijalog vladike Danila i Mefistofelesa.

Jelena, čiji su roditelji sa Žabljaka, svoj jezik je transformisala u „njegoševski“ i kroz deseterac, što njenom radu daje posebnu dimenziju i kompleksnost, „uhvatila se u koštac“ sa temom pred kojom bi zastale i već iskusne i afirmisane literate.

Inače, Jelena Jegdić odlična je učenica, svira gitaru, obožava rok i, kako je kazala za Portal Analitika, ima namjeru da upiše studije psihologije.

Portal Analitika objavljuje njen rad, uz želju da će autorka uvijek naći vremena da iskaže svoj literarni dar, bez obzira čime se bavila u životu.

ETIKA SLOBODE U GORSKOM VIJENCU P.P. NJEGOŠA

Vladika Danilo:

Muči ova tica u kavezu
S orlom višnjim negda što letaše
Teške misli glavu moju vuku.
Vladar zemlje oči kad otvori
Kam otrovni na njivi kad zgleda
Ma sad umro – skloniti ga moram!
Al’ kad dalje oči ove skrenu
Te kad iz nji’ vladika progleda
Slika druga srce moje tišti!
Eno stoje dva kamena ista
Na leđima jedan drugom stanuv
Riču strašno, ’oće sluh uzeti!
S njini’ pleća prašina se lije
Slabijemu sa’ranu prirediv.
Kud se đede sad satano kužna?
Narod ovaj mrkli i pošteni
Kamenjarem što potomstvo ’rani
U mjesec si zavio i boles’
Eda šćaše ovaj mi tren doći
Truli bi’ ti osmjeh, pogled ’ladni
S lica ružnog molitvom sastrug’o!

Mefistofeles:

Dušo u patnji, dozvala si mene
Kao toliki pre tebe što su!
I kao svako predan svom poslu
Ja dođoh tebi među ove stene.
No, načuh nešto o odmazdi strašnoj
Onog što satanom neuko nazva
Protivnik nisam, već prijatelj vazda
Onih što bolu predaju se strasno.

Slušam te sada, reci šta išteš!

Vladika:

Tebi, vraže, ja ne ištem ništa
No jedinog Boga pomoć tražim
Da vilicu iz kostiju naši’
Tvoju trulu zanav’jek izvuče!
Krv što teče vjekovima ’vuda
Zatrova’ si podlo, smijući se
Tužnoj braći pod crvenom lunom!

Mefistofeles:

Zar ja? Ta nisam toliko mogao
Vremena traćiti samo na Balkan
Gde brat na brata krenuće nezvan
Vidi li ikakav dublji smisao.
Sluga tvoj dragi i prijatelj, mnim
Vuk Mandušić – gleda očima mladića
Kosu lepe snaje Milonjića Bana.
Pohlepni su, ne starački svi njegovi sni!
I slobodi teško zadržaće uzde
Ako mu se ponudi što može da uzme.
Sa tim – za reč ako uzećeš đavola
Ja nemam ništa, al’ ipak mi je drago.

Vladika:

Zašutati kad bi malo moga’
Da ne slušam taj pogani govor!
Mo’š li igda istinu izreći?

Mefistofeles:

Laži su oruđe dobro za bitku
I sladak osećaj na jezik stave
Ali me istina bolna, izdajna
Nadasve drugo vazda raduje!
Smiri sad svoje strahotno srce
Dopusti da izložim šta je na meni
A ti, kako tebi nalaže volja
Put il’ poštenja il’ sreće odaberi.

Đavola mrze i beže od njega,
Al’ snage i moći silne ima on!
Kroz svako vreme on može proći
Prošlost i budućnost njegov su tron.
Te tako videh vladiku jednog
Iz kamena što izraste, al’ u njega ne ode
Već mu duša kraj Velikog sedi.
Mudrog i snažnog, nadasve vrednog
No, malo sve to ume da vredi
Kad nevolje naiđu na rupu u oklopu.
I sve kada pade, nada kad nestade
Dohvati on dva kamena u jezeru
Te oko njih svu mudrost izgubi
Vranjina i Lesendro – bili su uteha
Duši sad svesnoj da je bespomoćna
Zdravlje ga napusti - vodiše ga smrti.
A da se samo đavolu obratio...!
Ne bih, veruj, hteo da vidim
Da sudbinu ovu doživiš i ti.

Gledajući strica sa krunom na glavi
Prepunoj rubina od bratove krvi
Premišlja se Hamlet – treba li da smrvi
Onog što mu porodicu ostavi u tami.
Tražio je način, tražio je vreme
Mudrovao dugo i pratio jasno
Kako oko njega, dok planove kuje
Jedan, drugi, treći – umiru bezglasno
I kad shvati grešku – beše odveć kasno.
Život mu oduze nevolja što truje.

Najdraži mi, ipak, beše jedan Nemac
Obučen u znanje, nevoljom  ponesen
Željan da sazna što saznati ne sme!
Dve su se duše borile u njemu
Dva velika duha huktala za prevlast

Ti bi isto tako višnju snagu hteo
I veruješ – mada nebo zatvoreno
Nad glavom se smeje glasom tvoga Boga.
Hteo bi da spojiš što spojit’ se ne da
Izdaju sa pravdom, mir da sve nadjača
I život i ljubav snažnije od mača!
K’o i svi pre tebe, a i posle neki
Sam čučiš zarobljen u sopstvenoj glavi
Tražiš vreme da izmaštaš odgovor – al’ pravi,
Zarad drugih, stavljaš sebe na sud preki.
I to zarad koga! Kainovo pleme
Tvoj sud očekuje, a krvi se nada
I dok čeka, slobodu njemu što je data
Koristi da zalije razdorljivo seme.
Svaki trun razuma u njima što sija
Dali bi za oružje što braću ubija.
Kažem da bi bilo pametnije tebi
Odlučiti smesta da im daš šta žele.
Jer, oni će doći il’ tako il’ tako
Do znaka na čelu – s tobom il’ bez tebe.
Pa sad? Zašto čekaš pomoć koje nema?

Dok pred tobom đavo se za odlazak sprema? Šta ćeš onda reći putniku dalekom?

Vladika:

Dok na grud’ma raspeće mi visi
I dok sunce zamjenjuje noći
Vladika ću biti ka’ i dosad!
Neće mene pokolebat’ riječi
Što ih pljuje gadljivo stvorenje.
Sve ugleda, o svemu izvjes’ti
Al’ ne viđe ljubav i bol njinu!
Ti ne viđe majke đece klete
Čiju krvcu danak opogani
Niti kako đecu jošte vole.
I ne viđe razdor među braćom
Zbog nečije slobode da vlada
Zemljom tužnom i posve nejakom
I da pjeva pjesme slave višnje
Onom mjestu đe igraju vile
U šerbetu od suza našijeh
Mogade li viđet’ onu snaju
Kako plače nad đeverom mrtvim
Nad Andrijom, nad sinom i bratom?
A da nije krv trula kapala
Pa poplavu don’jela nam kužnu
U mirnoći živjeli bi oni.
Sve što reče, tačno je i krasno
No slobode kod nas više nema
Da j’ nijesu uzela gospoda
Sa Stambola oči’ plavetnijeh
Ne bi ovđe ti sad boravio.
Zbog slobode morim se iznova:
Da l’ da svoju dam višnjemu Bogu
Ma nek’ mi je nebo zatvorio
Il’ narodu što bez nje ostade
Čije suze s teškom mukom nosim?

 

Jelena JEGDIĆ