Zastave na pola koplja ili: osvećenje hrama u Podgorici

scepoOvaj hram je prkos zdravom razumu, ovaj hram je kamen temeljac podjela, ovaj hram će biti simbol zla koji će uništiti ovu državu. Za nekoliko godina, više neće biti važno kako se zove ova država. Možda će zadržati ovo ime, ali će od nje ostati ljuštura koja neće imati nikakve veze sa onim što je trebalo da znači.

Objavljeno: 03. 10. 2013 - 23:24

 

 

Ne znam da li se ikada u Crnoj Gori čulo za riječ “osvećenje”, ali ona je ovih dana  aktuelna kod nas; nema televizije ili nekog drugog medija koji ne reklamira nakakav događaj koji u naslovu ima ovu riječ. I naravno, kao u mnogim sličnim situacijama ovoga tipa - korijen joj nije iz Crne Gore.

Ali, nije u tome problem. Dakle: event koji se najavljuje kao “jedan od najvećih događaja u crnogorskoj istoriji” je u stvari najava, ili početak kraja države u kojoj živim. Tužno je da se “Osvećenju hrama Hristovog vaskrsenja” - happeningu kojemu će prisustvovati sva moguća elita pravoslavnih trudbenika – crnogorska država, odnosno elita koja je predstavlja tako svesrdno podastrla da joj pomogne. Tužno je da se ovo najavljuje kao nešto veće od svih crnogorskih Maritinića, Krusa, Vučijih dolova, Berlinskih kongresa, 13-julskih ustanaka

Umir države: Tužno je da u tome učestvuju i oni koji bi trebalo da vode računa o dostojanstvu ove države. Znamo da su, u vremenu od kojeg su napravili distancu, pomogli da ovo čudo nikne po sred Podgorice.

Pitam se: pa jesu li onda ona žaljenja i izvinjenja diljem bivše YU-zemlje bila neiskrena? Onda smo i mi u Crnoj Gori zaslužili jedno veliko izvinjenje, makar zbog toga sto su nam posadili ovu čekerendu ovdje. Kao i mnoge crkve-melanomi, koje su sagrađene, “obnovljene”, ili “dolećele” po Crnoj Gori - ova u Podgorici će predstavljati karcinom koji ne možemo izliječiti. Ovaj hram je prkos zdravom razumu, ovaj hram je kamen temeljac podjela, ovaj hram će biti simbol zla koji će uništiti ovu državu. Za nekoliko godina, više neće biti važno kako se zove ova država. Možda će zadržati ovo ime, ali će od nje ostati ljuštura koja neće imati nikakve veze sa onim što je trebalo da znači.

Imam nekakav osjećaj da će 7.oktobra vrijeme stati, baš kao onog dana u Pivi kada je došao da je posjeti, za malo pa vječiti predsjednik Srbije i dijaspore. Sva sila državnih funkiconera će doći na  pogreb vlastitog  identiteta.

Domaće nadahnuće razaranja: U tome će im pomoći “pravoslavna omladina” iz osnovnih i srednjih škola, jer taj događaj, jel’te, ne smije se propustiti.

Doći će i radnička klasa, naravno. Ona, koja je dominanto pokrala sve što se moglo pokrasti u vlastitim fabrikama, pa su sada, okačili brojanice oko ruke, (cvene, crne i plave) i traže ono što im - ne pripada. Doći će i naši divni taksisti sa sve krstovima, koje će za ovu svečanu priliku skinuti sa retrovizora, kako bi se još više nadahnuli da prolaze kroz crvena svijetla, samo kad su svečevi, da pljuju kroz prozor i kroz isti bacaju ćikove od cigareta.

Slaviće svi oni 1700 godina Milanskog edikta, valjda godina kada je ućerano hrišćanstvo u gene velikog dijela Evrope. Ućerano silom. Ućerano voljom careva koji, gle čuda, nijesu bili hrišćani. Ali, kao da je to nešto važno. I malo im je što su se poslije toga dijelili na ortodokse i katolike, pa zatim na katolike i protestante, pa onda na ko zna koliko frakcija i crkava. I nikako da utvrdimo, poslije toliko godina, koji su oni pravi? Ko su oni koji su bogu najmiliji? Bog im se ne javlja pa se oni i dalje svađaju. Kako tom velikom puku koji će blenuti u nešto tog 7. oktobra objasniti da ne postoji pravoslavni bog?

U slavu samo svoga boga: Teško, jer će im Velibor objasniti da je njihov, baš taj, pravoslavni, najlepši, najbolji a da su oni drugi – pih, ne diraj to. A kako ta ljubav, hrisćanska, grije ove prostore, vidjeli smo u vjerskom ratu koji je, ne tako davno, divljao svuda oko nas. Zapita li se taj isti puk, koji veoma često i veoma pokorno ide na klanje sopstvene duše, kako to da, u ovom minulom ratu, nijesu ratovali unutar sebe pravoslavci, katolici ili muslimani.

Pita li se puk, svjetina, rulja, zašto je to tako? Naravno da ne. Mantijaši su ih ubijedili da su “oni drugi krivi” a da “vera pravoslavna” nema alternativu. Pitaju li se, kukala im šajka, otkud zlatni krstovi, debeli popovi, skupa kola. Svako malo ‘oćemo, s pravom, oči da izvadimo ovima koji naše pare troše na njine razne gluposti, a pitamo li se odakle popovima pare za ovaj raskoš? Patetika je, ali: što će nam hram a nemamo dovoljo vrtića, škola, domova zdravlja? Da nas ubjeđuju kako sve sto dođe sa zapada ne valja ništa, a nema jednog među mantijašima koji ne nosi mobilni telefon, većina ne vozi lade i zaporožece, i ne piju, koliko ja znam, kvas. ‘Oće Jojilo da nas ubijedi da je Sveti Vasilije oživio ženu koja je umrla; da Amfilohije hoće, onima koji nijesu iz njegovog stada, da zabrani  da žive; da Gojko, iz Nahije, ‘oćera zlo i duhove kuda je prošao Miraš. I sve to prolazi. ‘Oće da nas ubijede kako nam je nekakav Vaseljenski patrijarh važan i što on reče da je to – amin. A on, siromah, živi na teritorjiji ne većoj od površine na kojoj se, recimo, nalazi Manastir Morača. I niko ga ništa ne ferma nizašta.

I umjesto da na ovaj dan, naša nesrećna Vlada organizuje event, skidanje makar jednog melanoma, skalameriju-crkvu sa Rumije, pa da i mi slavimo makar nešto, oni će u svečarska odijela pa na veselje ispred hrama. Ili bi, možda, bilo primjerenije da je neko iz vlasti naredio da se ispred Skupšine spuste zastave na pola koplja. To bi bila jedina i prava mjera, odgovor na ovo zlo koje nam se odavno sprema, a koje je, evo došlo i u naš obor.

Miroslav ŠĆEPANOVIĆ