Pljuvanje po leševima i tihi marš partijskih vojnika

2111tastatura
Veb 2.0 činio se kao ostvarenje viševjekovnog sna o apsolutno neograničenoj slobodi mišljenja i govora. No, svjedoci smo kako upravo ta sloboda i interaktivnost mogu da uništavaju ljudske živote. Za urednike i moderatore sajtova postavlja se pitanje gdje povući granicu između dozvoljenog i nedozvoljenog u komentarima posjetilaca

Objavljeno: 21. 11. 2013 - 11:51

 

Hrvatski informativni portal Net.hr odlučio je prošle nedjelje da ukine komentare ispod tekstova. Ova vijest privukla je pažnju i javnosti u Srbiji, jer udio govora mržnje, neprimjerenih, neukusnih i agresivnih komentara na domaćim portalima nije mnogo manji od onih u Hrvatskoj. No, u Srbiji se na ekstremni korak ukidanja komentara još nije odlučio niko.

Redakcija portala Net.hr saopštila je čitaocima svoju odluku tekstom pod naslovom "Dosta je gadosti": "Iako smo i prije isključivali komentare pod tekstovima u kojima smo pisali o bilo kojoj manjini - nacionalnoj ili vjerskoj, nečijoj seksualnoj orijentaciji, djeci, pokojnicima, jer smo tu uočili osobito učestale provale vulgarizama i gadosti, to više nije bilo dovoljno. Nažalost, postalo je gotovo pravilo da komentari služe za izražavanje poremećenih, bolesnih i zadrtih stavova čitatelja koji su iskazivali frustracije ne štedeći pritom nikoga i ništa, kojima je portal služio kao mjesto ispucavanja mržnje i agresije doslovno prema svemu i svima koje su smatrali drugačijima."

Uredništvo ovog portala dalje kaže da su, suočeni sa ovakvom situacijom, odlučili da komentare čitalaca regulišu na najrestriktivniji način - ukidanjem: "Svjesni smo moguće reakcije dijela posjetitelja koji će tumačiti da je smisao internetskih portala interakcija s čitateljima. I tu će biti u pravu, no ova se interakcija u više od 95 odsto slučajeva svela na provale strašnih uvreda pod većinom tekstova. Stoga smo smatrali svojom obavezom da kao izdavači, bez obzira na moguću poslovnu štetu, pristojne i konstruktivne čitatelje zaštitimo od nepotrebne agresije kojom su se u velikoj većini slučajeva služili redoviti komentatori i tako usmjeravali rasprave u potpuno pogrešnim smjerovima, često potpuno nevezanima za sam tekst koji se komentira."

SUDBINA I KOMENTARI: U ovom tekstu dva su ključna razloga koji su redakciju naveli na radikalan potez ukidanja komentara: govor mržnje i skretanje sa teme. U posljednja tri mjeseca, dva velika i važna svjetska medija, jedan opšteg, informativnog, a drugi specijalizovanog, upravo iz ova dva razloga odlučili su se za restriktivniju politiku moderisanja komentara.

Prvo je u avgustu američki Huffington Post (huffingtonpost.com), jedan od najvećih svjetskih agregatora vijesti (informativnih portala koji automatski, putem algoritama prikupljaju i tematski organizuju sadržaj informativnih sajtova, blogova, i sl.), odlučio da uvede obaveznu registraciju za komentatore. "Na HuffPostu objavljujemo gotovo devet miliona komentara mjesečno", napisao je Džimi Soni, izvršni urednik ovog portala u autorskom tekstu u kom objašnjava razloge za ovu odluku: "Ali, stigli smo do tačke na kojoj gotovo tri četvrtine pristiglih komentara nikada ne ugleda svjetlost dana, bilo zato što su očigledan spam ili zato što sadrže neobjavljivu količinu otrova. Zbog toga su naši moderatori, umjesto da učestvuju u razgovoru sa čitaocima i promovišu kvalitetne komentare, zaglavljeni u borbi protiv trolova, u kojoj su polovično uspješni."

U daljem tekstu Soni uočava da su trolovi postali zlobniji, agresivniji i - genijalniji. "Posljedica je da se sekcije za komentare polako degenerišu u najmračnija mjesta na internetu", kaže on i dodaje da anonimni komentari na internetu ostavljaju tragične posljedice na živote ljudi: "Riječi izrečene u virtuelnom prostoru, na forumima i društvenim mrežama nanose realne rane. Kerolajn Kriado Perez, žena koja je pokrenula (i realizovala) inicijativu da se lik spisateljice Džejn Ostin nađe na novčanici od 10 britanskih funti, dobila je više od 50 prijetnji silovanjem u prvih sat vremena nakon što je objavljeno da joj je inicijativa uspjela. Ili, uzmimo slučaj četrnaestogodišnjeg Džeremija Rodemejera koji se ubio nakon niza godina u kojima je trpio virtuelno proganjanje i anonimno onlajn zlostavljanje."

TEHNOLOGIJA VRIJEĐANJA: Drugi razlog, osim bezočnog iživljavanja publike na nedužnima, zbog kog hrvatski Net.hr ukida komentare jeste - skretanje sa teme. Upravo zbog toga, 24. septembra, američki časopis za nauku i tehnologiju Popular Science, odlučio je da radikalno presječe i u potpunosti ukine komentare na svom sajtu. "Komentari mogu da budu loši za nauku. Zato ih mi, ovde na PopularScience.com - ukidamo", napisala je Suzan Labar, jedna od redovnih autorki sa ovog sajta i direktorka zadužena za onlajn sadržaj: "Nije bilo lako donijeti ovu odluku. Kao dio magazina sa tradicijom dugom 141 godinu, posvećeni smo negovanju živahne intelektualne debate, jer nam je posao da riječ nauke širimo nadaleko i naširoko. Problem je kad trolovi, spamovi i botovi prevladaju i onemoguće nam da to činimo." Labar naglašava da Popular Science nipošto nije jedini sajt na svijetu koji privlači problematične komentatore, niti da su svi komentatori ovog sajta glasni i neotesani primjerci nižih oblika života na internetu. Ali čak i krhka većina može da stekne dovoljno moći da naruši percepciju priče kod čitaoca. Suzan Labar navodi primjer studije sprovedene na Univerzitetu Viskonsin-Medison, koja je pokazala da necivilizovani komentari, osim što polarizuju publiku, mijenjaju percepciju samog naučnog teksta koji se komentariše, ali i percepciju nauke: "Ad hominem napad na autora, u sekciji za komentare, bio je dovoljan da čitaoci više razmišljaju o nedostacima tehnologije na koju se odnosio tekst, nego o njenim prednostima." Labar zaključuje: "Ako rezultate ove studije dovedemo do njihove logičke krajnosti, komentari oblikuju javno mnjenje, javno mnjenje oblikuje javne politike, javne politike odlučuju da li će i kako naučna istraživanja biti finansirana... Sada vam je jasno zašto se osjećamo obaveznima da isključimo komentare."

CIJENA SLOBODE: Veb 1.0 bio je jednosmjeran i korisnicima je davao mogućnost samo da pročitaju ono što im se na internetu nudi. Od 1999. kada se pojavio, veb 2.0, ili internet kakvog danas znamo i u najvećoj mjeri koristimo, donio je revoluciju: svako doprinosi sadržaju, mijenja ga, oblikuje, prepravlja i popravlja. Veb 2.0 činio se kao ostvarenje viševjekovnog sna o apsolutno neograničenoj slobodi mišljenja i govora. No, posljednjih godina, svjedoci smo kako upravo ta sloboda i interaktivnost mogu da uništavaju ljudske živote, otvaraju prostor za virtuelno nasilje, kompromitovanje i ugrožavanje tuđe privatnosti i intime.

U Srbiji, prvi informativni sajt na kom je otvorena mogućnost za komentare posjetilaca, bio je B92.net. "Kad smo krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih pokretali komentare na sajtu B92, zamislili smo ih kao nešto što će sadržaju dati dodatnu težinu", kaže za "Vreme" Vlada Ćalić, koji je tih godina bio urednik za sadržaje na sajtu B92: "U to vrijeme se očekivalo puno od demokratizacije medija, a internet je zvučao kao savršen alat za tu demokratizaciju." Prema Ćalićevim riječima, komentari su tih godina posmatrani kao mogućnost da se sadržaj sajta dopuni, da bude tema za debatu tokom koje izneseni stavovi i informacije dobiju na težini, bivaju pobijeni ili demantovani: "Očekivali smo da su komentari zametak procesa u kome će dvosmjerna komunikacija nekako dovesti i do dvosmjernog uređivanja." I tada se podrazumijevalo da će komentari biti moderirani i selektovani za objavljivanje, međutim, u ranoj fazi veba 2.0 i početnog entuzijazma, rijetko ko je razmišljao o tamnoj strani. "Ono na što nijesmo računali je da će efekat tabloida, prenesen na internet, u toj mjeri preuzeti tu dvosmjernu komunikaciju. Sve je to dovelo do toga da komentari izgube bilo kakvu vrijednost osim broja klikova i da se svedu na nivo kafanskih rasprava pojačanih alkoholom", kaže Ćalić.

Sa iskustvom urednika na velikim informativnim portalima, kao što su sajtovi B92, Blic i Mondo, Veljko Popović smatra da su se komentari na informativnim sajtovima i entuzijazam zbog mogućnosti interakcije ispostavili kao civilizacijski promašaj: "U vrijeme kad smo počinjali sa tim u Srbiji, ljudi su imali veliku potrebu da nešto kažu i nije bilo mjesta na kom su to mogli da urade. Ideja je bila da se slobodna misao pusti na svjetlost dana, da ne budu samo mediji i novinari ti koji će moći nešto da kažu javno." Popović kaže da je u prvom trenutku sve dobro funkcionisalo, da su moderatori bili vrlo liberalni u odabiru sadržaja za objavljivanje, ali da je nevjerovatna brzina kojom su isti ti moderatori bivali zgroženi onim što im stiže i dolazili do zaključka da moraju da pooštre moderaciju: "Vremenom smo prinuđeni da taj kaiš sve više i više stežemo, jer se suočavamo sa sve gorim kršem, sa govorom mržnje, sa otvorenim propagiranjem stvari koje nemaju veze sa viješću, sa otvorenim zloupotrebama..." Popović naglašava da govor mržnje u komentarima nije samo problem Srbije i regiona, nego je u pitanju globalna pošast: "Tog ludila sad ima svuda i to je ono što baca u duboku depresiju."

KLIKOVI ZARAĐUJU: U saopštenju portala Net.hr sa početka ovog teksta pominje se svijest redakcije o mogućoj poslovnoj šteti zbog ukidanja mogućnosti komentarisanja tekstova. O čemu je zapravo riječ, možda je najbolje objasnio Boris Dežulović, u kolumni koju je napisao zgrožen izlivima mržnje u komentarima na vijest o smrti mlade zagrebačke glumice Dolores Lambaše. "Bit će, međutim, da je to zato što ja ne razumijem ekonomiju svog posla. (...) Svaki prolazak ispod žute policijske trake, svaki slinavi hračak na licu mrtve Dolores Lambaše računa se u famozni "klik", a svaki "klik" za milimetar podiže grafikon marketinškog potencijala srednjovjekovnih trgova, ustupajući atraktivne prostore za reklamu neposredno uz vješala i lomače. Od tih "klikova", dakle vrlo doslovno od iživljavanja nad umirućim tijelom jedne mlade žene, mediji - je**ga - žive."

Da li mediji žive od klikova i zato dopuštaju čitaocima da kroz komentare izliju sopstveni mentalni gnoj? Veljko Popović smatra da to jeste tačno: "Ali pitanje je što želimo. Ako ćemo ići logikom tržišta, hajde da na informativnim sajtovima puštamo porniće. Na to ljudi klikću ko blesavi i zaradićemo brdo novca. Urednik sajta i vlasnik medija moraju da odrede gdje je granica. Da, ako odobravamo svakakve komentare, biće više klikova i porašće komercijalni potencijal. Ali, zbog toga što objavljujemo neko može da pogine. Da li je taj klik toliko vrijedan?"

CENZURA ILI UREĐENJE: Sa druge strane, glavni i odgovorni urednik tabloida "Alo", Dejan Vukelić, smatra da bi ukidanje komentara na sajtovima bilo oblik cenzure: "Za tabloid je važno da ima veliku posjetu. Ukidanje komentara je kao da ste vlasnik kafane u koju neko uđe i govori stvari koje su zapravo širenje vjerske ili nacionalne mržnje. Nećete zbog njega zatvoriti kafanu, već ćete njega izbaciti."

Većina sagovornika "Vremena" kao poseban problem ističe nedovoljno edukovane moderatore komentara na sajtovima, koji prosto ne umiju da prepoznaju problematičan sadržaj. Dejan Vukelić kaže da u "Alo" moderaciju obavljaju novinari, ali ne svi, već je urednička odluka kome će taj posao biti povjeren. "Mi smo mala redakcija i nemamo ljude specijalizovane samo za moderaciju. Ali, ako nekome moram da objašnjavam razliku između informacije da su pretučeni Romi i da je Rom nekoga pretukao, zašto ovo prvo može da bude objavljeno, a drugo ne, onda taj nikako ne može da moderira komentare."

Dok Vukelić ukidanje komentara smatra oblikom cenzure, budući da je internet slobodan medij, za Veljka Popovića je ta opcija isključivo u domenu uređivačke politike i slobodne volje redakcije.

"Sudska praksa u Srbiji kaže da je za komentare odgovoran urednik, tako da, ako neko riješi da tuži medij zbog objavljenog komentara, medij i urednik će biti kažnjeni", kaže Petar Jeremić zamenik predsjednika Upravnog odbora Savjeta za štampu, samoregulatornog tijela koje vodi računa o poštovanju novinarskog etičkog kodeksa. Jeremić smatra da bi moderatori, ovovremeni urednici ovovremenih pisama čitalaca, trebalo da se ponašaju kao i svi ostali urednici - da vode računa o poštovanju etike i da ne odobravaju komentare čiji sadržaj ne bi pustili ni u novinarskom tekstu. Osim što su odgovorni prema moralnim načelima profesije, oni su odgovorni i zakonu. "Ne smatram dobrim opravdanjem da se moderatorima u brzini provlači nešto što ne bi trebalo - jer baš to nanosi mnogo štete. Bolje je da malo duže i bolje razmisle prije nego

što puste svašta", kaže Jeremić i dodaje da ni on ne smatra da komentare treba ukidati: "Ali, njihovom sadržaju treba posvećivati više uredničke pažnje i strože selektovati što će biti objavljeno. Ne mislim da je to validan "glas naroda" jer, veliko je pitanje, ko danas komentariše tekstove. O tome bi moderatori i urednici, prije svega, morali da vode računa."

STRANAČKI BOTOVI: Osim govora mržnje, za svakog ozbiljnog moderatora komentara poseban problem predstavljaju sadržaji u kojima se promoviše nekakav interes. Kao jednu od stvari sa kojima kao pioniri uvođenja komentara na sajtu B92 nisu računali, Vlada Ćalić kaže: "Nijesmo računali na marketinšku upotrebu komentara u svrhu lova na klikove." Veljko Popović kaže da je u ranim danima interakcije na internetu bilo lako, jer su političke partije bile neiskusne u slanju komentara: "Vidiš da svi komentari stižu sa jednog kompjutera, iz iste kancelarije, jer ih je neka stranka angažovala, pa ih i ne puštaš, ili pustiš samo jedan." I Dejan Vukelić kaže da na sajt "Alo" u mnogo većem procentu od onih koji sadrže govor mržnje, stižu komentari za koje je očigledno da iza njih stoje političke partije: "Ponekad poželim da imam softver za prepoznavanje partijskih botova."

Danas je ovaj vid političkog marketinga nešto sofisticiraniji. Komentari više ne stižu sa iste IP adrese, niti svi navaljuju na jednu jedinu vijest, na jednom portalu. Ipak, odaje ih identičan sadržaj, sa sve identičnom interpunkcijom, na najrazličitijim vijestima i na raznim domaćim informativnim portalima. Ovim virtuelnim vojnicima partije nije teško ući u trag. Redakcija "Vremena" nasumično je odabrala jedan komentar i unijela ga u Gugl pretraživač. Ispostavilo se da se on, u istovjetnom obliku, ali pod različitim imenom autora, sporadično pojavljivao u periodu od oktobra 2012. do januara 2013. uz različite vijesti koje su se ticale aktivnosti vladajuće Srpske napredne stranke. Drugi komentar koji ilustrujemo na fotografiji, pojavio se na raznim medijskim sajtovima u posljednjoj nedjelji oktobra.

"Kada je riječ o tim stranačkim komentarima, odobravamo ih sve, zato što je zabavno za čitanje, a za njih, zapravo kontraproduktivno. Nadam se da će i sami shvatiti da im to ne ide u korist, jer je očigledno, i da će vremenom odustati", kaže Dejan Vukelić u razgovoru za "Vreme".

ISPLJUNUTO, ISPOVRAĆANO: Radio-televizija Srbije na svom sajtu ima politiku moderacije komentara prema kojoj ne objavljuje ništa što ni inače ne bi objavila. Cijena je mali broj komentara. U sferi medijskih portala postoji pravilnost da su sajtovi sa slabijom regulacijom komentara po pravilu posjećeniji. "Mediji su toga svjesni, pa imamo i, možda, paradoksalnu situaciju da određeni portali svoj sadržaj drže na vrlo pristojnom nivou i u skladu sa profesionalnim standardima, a onda kada otvorite sekciju sa komentarima digne vam se kosa na glavi", kaže Veljko Popović.

Pravi problem za medije nastaje kada se zagađenje javnog govora iz komentara čitalaca postavi kao standard i prelije u regularni sadržaj medija. Boris Dežulović ovo ilustruje brutalnim primjerom, citirajući rečenicu koja se odnosi na slavnog publicistu Igora Mandića: "‘Da nije, bre, toliko mržnje u ovom čovjeku, ni sopstvena kćerka mu se ne bi ubila’, kaže se u tom komentaru, ali ovoga puta ne u komentaru anonimnog čitatelja, već u redakcijskom komentaru, potpisanom Hrvatskim slovom. Što tu anonimni komentator još ima dodati?"

Na ovom primjeru i na slučaju iz Srbije kom smo svjedoci ovih dana, da je jedan tabloid odabrao za metu porodicu preminule djevojčice koja odbija da izvijesti javnost što je sa novcem prikupljenim u humanitarnoj akciji za njeno liječenje, vidimo da je misija interaktivnosti interneta ispunjena, ali ne onako kako smo se nadali. Sa jedne strane, komentari doprinose da i autori koji se potpisuju imenom i prezimenom srozaju standarde javnog govora. Sa druge strane, ono što čitamo u komentarima samo je sažvakano, svareno i ispovraćano natrag od strane publike ono čime su ih mediji prethodno nahranili.

 

Jovana GLIGORIJEVIĆ, VREME