SIMUNOVIĆ: Čiji je ovaj naš Pekić?

Crna Gora je rodno mjesto zlatnog trolista jugoslovenske proze. Danilo Kiš, Borislav Pekić i Mirko Kovač svijet su ugledali u trouglu Cetinje - Podgorica - Nikšić. Kažemo da su crnogorski pisci, ali želja i namjera da ih tretiramo kao svoje malo znače sve dok ništa konkretno ne činimo da ih kao velikane trajno vežemo uz sebe. Zato nas stvarnost često podsjeti na to kako je komunikacija sa velikanima čiji su crnogorski korijeni fakat za sada isprazna i izvještačena, gotovo operetskog karaktera.

Objavljeno: 20. 02. 2015 - 12:15

Piše: Vlatko SIMUNOVIĆ

Nedavno su članovi Matice srpske iz Crne Gore obilježili 85. godišnjicu rođenja Borislava Pekića. Centralni događaj bio je naučni skup „Poetika i etika Borislava Pekića“. Ništa sporno. Veliki pisci pripadaju svima koji ih hoće. Članovi društva Matice srpske iz Crne Gore s razlogom se mogu ponositi činjenicom da su obilježili dan rođenja  pisca čije djelo prepoznaju kao srpsko. Crnogorcima, koji Pekića smatraju svojim, crnogorskim piscem ostaje da se zabrinu nad činjenicom da je on više cijenjen  i slavljen  od drugih naroda i država nego od rodne Crne Gore. Ta raznovrsnost osjećaja vezanih uz jednog pisca i jedan datum  dala bi se relativizirati konstatacijom da su u pitanju prihvatljive posljedice prožimanja različitih okolnosti.

U crnogorskom domu stvari ne bi trebalo prepuštati misaonoj neodgovornosti i komotnosti. Savršen komentar  deprimirajućeg  podatka da nijedna crnogorska institucija kulture ili udruženje građana s crnogorskim nacionalnim osjećajem nijesu obilježili 85. godina rođenja Borislava Pekića dao je jedan slušalac „Antene M“. Kazao je, otprilike, nije meni što ga oni svojataju, nego što im ga mi poklanjamo.

Zašto poklanjamo Pekića, Kiša, Kovača? Ko je tako velikodušan?

Očigledno nam fale sposobnost i riješenost da raspoloživo znanje i energiju stavimo u službu vezivanja velikana južnoslovenske proze za zemlju njihovog rođenja.  Poklanjamo ih zato što nam je nerazvijen istorijski razum. 

Zatajili su svi u sistemu kulturne politike. Nema opravdanja. Restriktivan budžet, koji se poteže kao omiljeni agrument za nečinjenje svega što se da učiniti, puki je izgovor za izbjegavanje obaveza . Borislav Pekić je svojom voljom dio sjajne biblioteke crnogorske književnosti „Luča“. Tu, i ne samo tu činjenicu, osporili smo izbjegavajući da dostojno obilježimo 85. godišnjicu njegovog rođenja. Crnogorsko ćutanje pokazuje i da ne priznajemo geografsku, antropološku i duhovnu činjenicu da je on rođen u Podgorici. Upropastili smo priliku da skrenemo pažnju na taj fakat koji za sve poštovaoce Pekićevog djela i života, a nije ih malo i rasuti su po svijetu, ima svoje mjesto i svrhu.

Znanja imamo, ali ne volimo da radimo. Trebalo je samo malo volje da veliki i dobri ljudi čije je umjetničko i čovječno djelo nadživjelo fizičko postojanje budu dio crnogorskog doma. Kad volja izostane stavljamo do znanja da nijesmo spremni i sposobni da im se odužimo, dovodimo u pitanje spremnost da dijelimo njihovu vjeru u ideale dobra i napretka, da poštujemo slobodno i konstruktivno mišljenje zasnovano na sopstvenim uvjerenjima, sposobnost i hrabrosti da se kaže istina.

Iskreno, ni za života nijesu Pekić, Kiš i Kovač među nama bili dovoljno poznati i priznati. Kada su, gledajući dublje i dalje od ostalih, Branko Banjević, Milorad Stojović i Sreten Perović u ediciju „Luča“ uvrstili Pekićev roman „Vreme čuda“, ta odluka ispraćena je s podozrenjem. Marko Špadijer  vodio je svojevremeno unaprijed izgubljenu bitku zalažući se da Danilo Kiš dobije Njegoševu nagradu. Pekiću je data, ali i tu je bilo zakulisnih osporavanja. Kovač je žigosan zato što je na naša plemena bacio raznovrsna svijetla, a „Njegošem“ smo ga okitili malo prije smrti.

Kiš, Pekić i Kovač nosili su baklju istine, pravde, slobode, humanosti i čovječnosti.  Odbili su da pišu po nalozima tuđih predrasuda.Vrijeme nije osporilo nijedan njihov ideal. Njihova oslobađajuća djela imaju potencijal da mijenjaju i svijet i ljude. Na njihovim životima mogli bismo vaspitavati generacije, ali nas njihova djela nijesu istinski promijenila ovu zemlju koja im je ostala dužna. Da jesu, znali bismo čiji su Pekić, Kiš i Kovač, ljudi koji su vazda bili ponosni i na crnogorski dio u sebi. I ne bismo ih poklanjali.

Pobjeda