VELIKAN: Ivan Crnojevic najznacajnija licnost crnogorske istorije

Autor: Miroslav ĆOSOVIĆ

VELIKAN: Ivan Crnojević najznačajnija ličnost crnogorske istorije

Četvrtog jula 1490. umro je Ivan Crnojević, najznačajnija ličnost crnogorske istorije - kako su o njemu mislili svi Crnogorci - do Prvog svjetskog rata. U neđelju petog jula ove godine, Crnogorska pravoslavna crkva na Cetinju, osvještava crkvu posvećenu Ivanu Crnojeviću.
Objavljeno: 02. 07. 2015 - 00:00

Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ

Crnojevići su ili vlaškog ili arbanaškog porijekla. S obzirom da su cio kraj pod Lovćenom - koji je bio stara baština Crnojevića, Vlasi nastanjivali, logično bi bilo da su i oni potekli od Vlaha, izdigli se među ostalim bratstvenicima. Ali, ima i nekoliko izvora koji ih potpuno tretiraju kao Albance, čemu u prilog ide i da su imali izvanredne odnose sa albanskim velikašima - sa Hotima, sa Skenderbegom i sinom mu, sa Lekom Dukađinijem... Na primjer, herceg Stefan Kosača je 1461. upozoravao Mlečane na "arbanasku narav" Stefanice Crnojevića. (Istorija Crne Gore, Crna Gora u doba oblasnih gospodara, Titograd, 1970, str 137)

Akademik SANU Sima Ćirković za Balšiće i Crnojeviće kaže da su - ili vlaškog ili arbanaškog porijekla, to sam već predstavio na Analitici u jednom tekstu. 

Mladost Ivana Crnojevića: Ivan Crnojević je bio sin velikog zetskog vojskovođe Stefanice Crnojevića koga su Mlečani zvali "veličanstveni". U mladosti ga je otac Stefanica dao Kosačama kao taoca, Ivan je bio garancija da Stefanica neće napadati hercega Stefana Vukčića Kosaču. Ivan je u zatočeništvu kod Kosača proveo oko 10 godina. Poslije velikih vojnih uspjeha koje je ostvario, pošto je stavio Zetu pod svoju kontrolu i nominalno pod vlast Venecije, otac Stefanica uspio je zahvaljujući intervenciji Venecije kod hercega Stefana - da oslobodi sina Ivana iz zatočeništva. 

 Nakon smrti oca Ivan je 1465. godine preuzeo vlast u Zeti, u početku je imao neprijateljski odnos prema Veneciji, ali su nesuglasice brzo izglađene. Nekoliko godina kasnije, shvativši kolika je moć Osmanlija, Ivan Crnojević je pristao da plaća godišnji harač turskom sultanu, najmoćnijem sultanu u istoriji - Mehmedu II Osvajaču. I dalje je ostao mletački vazal. 

ivanskadar1

Godine 1474. ogromna turska vojska (prema izvorima 50.000 vojnika) napala je utvrđeni grad Skadar koji je držao mletački garnizon. Ivan Crnojević se sa 8000 Zećana spolja, hrabro i koliko je mogao, nekoliko mjeseci borio protiv sultanove vojske. U avgustu 1474. Turci su poraženi i povukli su se. Prema izvorima - u tih nekoliko mjeseci opsade Skadra poginulo je 16.000 Turaka. 

 Strašni sultan Mehmed II Osvajač, od koga je drhtala Evropa, govorio je da bi se sa svima mogao izmiriti, ali ne i sa Ivanom Crnojevićem!

Ivan Božić piše: "Zaklinjao se pred poslanicima hercega Vlatka da se sa samim Crnojevićem ni pod kakvim uslovima neće izmiriti, makar morao da se miri s čitavim ostalim svijetom." (Istorija Crne Gore, Crna Gora u doba oblasnih gospodara, Titograd, 1970, str 312)

Prebjeg u Italiju: Turci su se 1477/1478 vratili i osvojili Skadar i Zetu. Ivan Crnojević je pobjegao u Italiju. U crkvi posvećenoj Bogorodici, u Loretu (21 km jugoistočno od Ankone) Ivan se zakleo - ako se ikad vrati u Zetu napraviće crkvu posvećenu Bogorodici. 

Mehmed II Osvajač je umro u maju 1481. Već u junu Dubrovčani su pisali napuljskom kralju da je Ivan Crnojević sa Lekom Dukađinijem došao u njihov grad i "odmah odletješe u Albaniju". Ivan je brzo od Turaka očistio teritoriju kasnije poznatu kao Stara Crna Gora, te u septembru iste godine u Zeti porazio 1500 turskih konjanika i isto toliko pješaka. Poslije toga Ivan je pristao da novom turskom sultanu plaća harač u zamjenu za potpuno autonomno upravljanje teritorijom - od Ostroga do mora i od desne obale Zete-Morače do Risna i Kotora. Turci nijesu imali svog predstavnika u Ivanovoj maloj državi. Kao što je sebi obećao, na Cetinju koje su do njegovog dolaska samo Vlasi naseljavali, napravio je manastir posvećen Bogorodici, a sebi dvor. Sa Ivanom je u Staru Crnu Goru izašao i dobar dio zetskog naroda, današnji Crnogorci. 

ivanmehmed2

Kako je Ivan osnovao Crnu Goru: Liči na bajku, ali baš tako je Ivan Crnojević osnovao Staru Crnu Goru, a samim tim i crnogorsko slobodarstvo. Izmjestio je iz Zete na Cetinje takođe i mitropolitsku stolicu, sklonio je na sigurno mjesto i okružio tvrdim crnogorskim narodnim jezgrom. U njegovo vrijeme naša pravoslavna crkva je bila potpuno nezavisna. Svi znamo - da nije bilo Crnogorske crkve ne bi bilo ni crnogorske državnosti. Crnogorska crkva od vremena Ivana Crnojevića do 1920. godine ili je bila de facto ili je bila de iure nezavisna. Nikada prije 1920. Srpska crkva Crnogorcima nije birala mitropolite, danas se crnogorski mitropolit određuje u Beogradu. Bez Ivana Crnojevića jednostavno ne bi bilo onoga što znamo kao Crna Gora i Crnogorci, ova bi se teritorija i ovaj narod  drugačije zvali. Ivan Crnojević je udario čvrsti temelj crnogorske državnosti, temelj koji nikada nije razbijen.

Kao što Srbi s pravom smatraju Svetog Savu za najvećeg Srbina jer je osnovao samostalnu Srpsku crkvu, a time zapravo i srpski narod, tako su i svi stari Crnogorci s pravom Ivana smatrali za svoju neprikosnoveno najveću ličnost, mislim da su bili u pravu. Da vidimo svjedočanstva. 

Svjedočanstva o kultu Ivana Crnojevića: Na cijeloj teritoriji plemena vladao je ogroman kult Ivan Crnojevića, Crnogorci su ga smatrali za najrođenijeg:  

 - Božidar Šekularac predstavlja: "Ta tradicija u crnogorskom životu je toliko jaka da je gospodar zetski Ivan Crnojević smatran, ne za istorijsku ličnost, nego za neposrednog i bliskog rođaka. Tako njeguški knez Savić 1766. godine, u pismu upućenom providuru Emu, kaže da je zemlja na kojoj žive ostala "ot našega djeda Ivana Crnojevića" (Božidar Šekularac, Vladika Vasilije, Obod, Cetinje, 1996, str 21)

- Vuk Karadžić je poslije boravka na Cetinju 1834. god. zapisao: "Ivan se Crnojević u Crnoj Gori i danas tako spominje, kao da je juče bio." (Vuk Karadžić, O Crnoj Gori, Prosveta, Beograd, 1969)

  Te 1834. godine, vrlo precizni Vuk, o kultovima među Crnogorcima: kosovskom, kultu Obilića, Karađorđa, Dušana, sv. Save - nije ništa zabilježio.

 - Njemački književnik i putopisac Hajnrih Štiglic boravio je 1840. godine u Crnoj Gori i zabilježio što je o Ivanu Crnojeviću rekao njegov pratilac – Crnogorac Ilija Mašov Davidović: "Ona gomila kamenja zacijelo će vremenom nestati; ali sjećanje na Ivana neće proći i neće nestati, baš kao što neće nestati ni ovo kamenje, i prije će presahnuti ova rijeka, nego što će Crnogorci zaboraviti da se njegovo carstvo nekada protezalo sve do sinjeg mora. Tamo preko u brdima, govorio je Ilija, nalazi se jedna duga pećina koja vodi sve do mora; nijedna ljudska noga nije nikada kročila u nju i nijedan čobanin se ne bi usudio da potjera svoje stado u nju, pa makar još toliko bješnjelo nevrijeme u brdima. Jer tamo dolje prebivaju čarobnjaci, koji čuvaju grob slavnoga Ivana...” (Hajnrih Štiglic, Posjeta Crnoj Gori, CID, Podgorica, 2004)

 - Rus Jegor Kovaljevski boravio je 1841. godine u Crnoj Gori, zabilježio je ovakav odnos Crnogoraca prema Ivanu Crnojeviću: „... i Ivan Crnojević je mirno i spokojno završio svoj vijek, proslavljen u narodu i poštovan od njega, koji i dan-danas s ushićenjem govori o njemu i njegovim imenom osvještava sve što mu je najbliže srcu.” (Jegor Kovaljevski, Crna Gora i slovenske zemlje, CID, Podgorica, 1999)

ivanvukkovaljevskipetkovic3

- Siprijan Rober je 1844. u Parizu objavio: "Ispod ovog razorenog grada (Oboda) nalazi se u stijeni jedna široka tajanstvena pećina. Tu spava, prema legendi, na krilu vila, otac Crnogoraca, hrabri Ivo, a vile nad njim bdiju, pa će ga jednom probuditi, čim to bude volja božija, da svojim ljubljenim Crnogorcima povrati Kotor i plavo more. Tada će neumrli junak opet na čelu svoga naroda stupiti i protjerati Švabe (nijeme Germane - Nijemce) sa područja otetih od Slovena." (Sazdanje Cetinja, Titograd, 1984, str 152)

  Ovu legendu navodi i "Arkiv za povestnicu jugoslovensku, knjiga I," (Zagreb, 1851) na strani 98. Ovu legendu navode i Gabrijel Frile i Jovan Vlahović u knjizi "Savremena Crna Gora" objavljenoj u Parizu 1876.

 - Konstantin Petković, ruski konzul u Kotoru (1857-1869), svjedoči: "Zasluge Ivan-bega crnogorski narod nije zaboravio do dana današnjega, sjećanje na njega se sveto poštuje i tom pamćenju su posvećena mnoga mjesta, izvori i bistijerne koje su imale veliki značaj za bezvodno područje kakvo je Katunska nahija, gdje se Ivanbeg uputio poslije pada Žabljaka.” (Konstantin Petković, Crna Gora i Crnogorci, CID, Podgorica, 2005)

- Emil Čakra je bio u Crnoj Gori 1858, pisao je o Ivanu: "Kad munja sevne i grom zagrmi, Crnogorac veli: ljuti se Ivo; kad je suva godina pa po suvom vremenu jednom i dažd udari, onda opet veli: propištao Ivo Bogu pod prestoljem gledajući muku sirotinje, te je nebo suze proronilo; ako se Crnogorac kune, to se kune dušom prađeda Iva; ako mu je uvređeno pravo, to on priziva njega iz pećine da pravdu izrekne, jer on tvrdo drži da Ivo nije preminuo... kad vetar kroz brda zapišti, onda Crnogorac veli: sada Ivo mača oštri. Imade Crnogoraca i danaske koi potvrđuju da ga vide svakog Đurđeva šetati po razvalinama grada Obodnika više Reke Crnojevića kojega on sagradi." (Sazdanje Cetinja, Titograd, 1984, str 216)

   Sudeći po ovom zapisu Emila Čakre, Crnogorci su se prema Ivanu odnosili kao prema svetitelju, on je imao kult kakav sveci imaju. I umjesto da njegovi ostaci budu predati CPC koja ga je kanonizovala, njegovi posmrtni ostaci dodijeljeni su crkvi sa śedištem u Beogradu! 
 - Gabrijel Frile i Jovan Vlahović objavili su u Parizu 1876. poslije boravka u Crnoj Gori knjigu "Savremena Crna Gora”. U knjizi pričaju o Ivanovom kultu kod Crnogoraca i još: "Korita Ivana Crnojevića. Uspomena na Ivana Crnojevića se svuda susreće po Crnoj Gori; njemu se takođe pripisuje zasluga što je otkrio divni izvor koji teče u podnožju Lovćena. Pored prelijepe dolinice koja pruža turistima hlad džinovskih bukava i najsvježije niske trave, nalazi se izvor Ivana Crnojevića. Vode, zaustavljene u jednom podzemnom zidu i sakupljene u nizu izdubljenih drvenih trupaca u obliku korita, tako su svježe da je nemoguće da se u njima drži zaronjena ruka više od nekoliko sekundi. Napominjemo, radi sjećanja, da voda sa Ivanovih izvora uživa neka ljekovita svojstva kod bolesti glavnih disajnih puteva. Ona je aperitiv najvećeg stepena i njen je ukus divan.” (Gabrijel Frile i Jovan Vlahović, Savremena Crna Gora, CID, Podgorica, 2001)

    Vuk Karadžić je na samrtnoj postelji rekao - da mu se napiti vode sa Ivanovih korita, da mu se čini da bi ozdravio. 

ivanjovsekulic4

 - Bokelj Spiridon Gopčević je 1877. u Lajpcigu objavio knjigu "Crna Gora i Crnogorci”. Ovako piše: "Ono što je Marko Kraljević za Srbe, Hunjadi za Mađare, Kastriota za Albance, Stefano Mare za Rumune i Aleksandar Nevski za Ruse, to je Ivan Crnojević za Crnogorce; na sam pomen imena Ivanbeg, kako ga Turci zovu, njih podilazi jeza. Još se uvijek na Lovćenu pokazuje izvor na kojem se njegov konj napio vode, a kao u slučaju Barbarose i Marka Kraljevića, tako i o njemu legenda kazuje da spava u pećini ispod Ivangrada ili Oboda, tvrđave sagrađene ispod Rijeke Crnojevića, i da će jednog dana ustati i Turke protjerati iz Evrope i ponovo osloboditi Boku Kotorsku i Primorje.” (Spiridon Gopčević, Crna Gora i Crnogorci, CID, Podgorica, 2008)

 - Rus Mihail Petrovič Varava, koji je 1900. pośetio Crnu Goru, svjedoči: "Pod imenom Ivana gospodara podrazumijeva se Ivanbeg Crnojević, osnivač Crne Gore, koji se, slično našemu Aleksandru Nevskome, među Crnogorcima smatra nacionalnim herojem.” (Mihail Petrovič Varava, Crnom Gorom, CID, Podgorica, 2002)

- Andrija Jovićević je prije Prvog svjetskog rata pisao da su plemena Ceklinjani, Ljubotinjani, Građani, Dobrljani, Kosijeri smatrala da ih je Ivan naselio u Riječku nahiju, što je vjerovatno i istina, nije bilo nekog razloga da se iz zetske ravnice nasele u taj kamenjar, osim na poziv svog gospodara: "Mnogi od današnjih stanovnika pričaju, da su njihovi preci došli ovdje za doba Ivana Crnojevića, i da ih je Ivan naselio ovdje ili ondje, da im je darovao zemlju i goru, da ih je Ivan doselio, zvao ili kod sebe u službi držao. . . a Ivan Crnojević je jedina poznata istorijska ličnost, o kojoj narod priča s pijetetom i ljubavlju... 

 Ako će se vjerovati narodnom predanju koje je svaki o svom doseljenju i vremenu doseljenja sačuvao, onda glavno naseljenje ovih krajeva pada u doba Ivana Crnojevića, dakle pri kraju 15. vijeka, onda, kad je pala zetska država i Ivan se povukao u tvrde crnogorske stijene. Tada se sva Crna Gora naselila, glavna masa je onda pribjegla u ove krševe, a docnije ih je sve manje dolazilo. Ne ćemo povjerovati, da su za Ivanova doba došli svi oni, za koje se danas priča, ali je predanje ipak u osnovi istinito i mi mu vjerujemo. . . a što predanje kaže da se to doseljenje izvršilo samo za Ivanova doba, vrlo je pojmljivo, jer svaki želi da svoje pretke dovede u vezu sa istorijskim imenom Ivana Crnojevića čije jedino ime iz davne naše prošlosti i pamti naše narodno predanje." (Andrija Jovićević, Riječka nahija, reprint CID, Podgorica, 1999, strane 96 i 189)

 Danas se bar pola Crnogoraca drži novokomponovanih predanja - da su im preci sa Kosova pristigli! 

- Isidora Sekulić je boravila na Njegušima i primjetila da Njeguši nerado pričaju o odnosima Petrovića i Radonjića jer su svi sa njima u nekoj rodbinskoj vezi, ovako piše: "Začudite li se vi što se nikako ne može znati pravo kako je, tu na Njegušima, bilo i prošlo gubernadurstvo, čudi se i Njegušanin. Ili počne pričati o Ivu Crnojeviću." (Isidora Sekulić, Njegošu knjiga duboke odanosti, Beograd, 1951, str. 33)

Prebačuju li danas Crnogorci razgovor na Ivana Crnojevića? Jesmo li isti narod? 

Njegoš je u Gorskom vijencu takođe opjevao Ivana Crnojevića, a akademik Branko Pavićević je ocijenio da je Njegoš Ivana predstavio kao - poluboga. 

Kult Ivana Crnojevića vladao je i izvan Stare Crne Gore, svuda na teritoriji plemena: Veliki kult Ivana Crnojevića bio je prisutan i na primorju (kojim je vladao), ali i među śevernim crnogorskim plemenima, koja  vjekovima nijesu bila pod direktnom upravom Cetinja.

 - Gabrijel Frile i Jovan Vlahović u pomenutoj knjizi pišu i o ustanku Bokelja 1869. protiv Austro-Ugarske. Bokelji su pjevali, klikovali Crnogorce i Ivana Crnojevića: "Čujete li ove udarce groma! To je Crnojević! Evo ga, stiže sa svojim hrabrim i vjernim Crnogorcima. Staće na čelo sokolova, u boj će pred njima da ide.” (Gabrijel Frile i Jovan Vlahović, Savremena Crna Gora, CID, Podgorica 2001)

- D. Ž. Bratinić je u "Godišnjici Nikole Čupića" zanimljivo opisao svoje putovanje od Nikšića do Goranskog. Boravio je na Durmitoru, te piše: "Idući put Jezera, ispred jedne kuće ima od kamena istesana jedna mala stolica, koja nalikuje običnim vladalačkim prestolima. Za nju pričaju da je tu Ivan Crnojević sjedio i odmarao se na večernjoj hladovini." (D. Ž. Bratinić, Iz Nikšića na Goransko, Godišnjica Nikole Čupića, Beograd, 1883, str 237)

ivanuposlovici5

Vukić Pulević i Novica Samardžić objavili su u časopisu "Doclea” (br. 4, DANU, Podgorica, 2003, str. 173-188) rad "Ivan Crnojević u crnogorskoj toponimiji”, u kojem su naveli preko osamdeset toponima na teritoriji sadašnje Crne Gore koji su povezani sa Ivanom Crnojevićem.

Ivana Crnojevića Vuk Karadžić pominje i u poslovicama koje je zapisao u Crnoj Gori, pominje se u nekoliko predanja iz Bjelopavića koje je zapisao Petar Šobajić, puno ga pominje Andrija Jovićević u knjizi "Riječka nahija" i ko zna đe se sve ne pominje u izvorima prije I svjetskog rata. 

Poslije 1918. gasi se ovaj narodni kult, zamjenjuje se vještačkim kultovima: Poslije I svjetskog rata Crnogorci su uvedeni u školski sistem Srbije i Ivan Crnojević se kao nacionalni junak potpuno zapostavlja. Kult Ivanov zamijenjen je sa nekoliko uvezenih - novokomponovanih, nametnutih, vještačkih i običnom propagandom raširenih kultova. Neke je raspirio Njegoš - kult Obilića, Karađorđa, Dušana, a neke Srpska crkva.

SPC danas u Crnoj Gori, masovno i uz velika finansijska ulaganja, podstrekuje kult Svetog Save, za koga je sve do 1856. kada je njegov kult počeo da se importuje u Crnu Goru - znala samo šačica kaluđera. Crnogorski narod ni u vrijeme Njegoša ništa o Svetom Savi nije znao, Petar I i Njegoš ga nikada ni pomenuli nijesu.

 Nekada se Ivanov kult širio kroz narod, od usta do usta, od sela do sela, na zborovima, danas SPC drugačije pravi kult Sv. Save. Zakupi salu, preklinje narod da napuni salu, plati gostima iz Beograda da dođu - da održe govore, plati kulturno umjetnička društva i glumce da izvedu priredbu, plati zakusku i koktel poslije akademije. I tako stotine akademija, hiljade i hiljade €, sve od para iz Ostroga, od crnogorske muke, od manastira kojeg su Crnogorci i gradili i branili. SPC golim kešom pravi Savin kult, Sveti Sava je do nedavno Crnogorcima bio potpuno beznačajan. Danas malo koga u Crnoj Gori interesuje njegovanje crnogorske kulture, istorije, tradicije, običaja, kultova, pa, sve u svemu, mislim da SPC ima dobre izglede da izvadi iz Crnogoraca crnogorski narodni čip i zamijeni ga (novo)srpskim.