JOVANOVIC: Crna Gora je bolesno drustvo gdje je nacionalna politika dozivjela poraz

Autor:

JOVANOVIĆ: Crna Gora je bolesno društvo gdje je nacionalna politika doživjela poraz

Današnji odnos stanovnika Crne Gore prema Crnoj Gori je poraz nacionalne politike u Crnoj Gori. Izjave sestara Dabović, reprezentativki Srbije, na beogradskoj televiziji da one nijesu iz Crne Gore već iz Herceg Novog, riječi kojima je dočekan moj prijatelj u Kotoru od strane organizatora književne večeri (slučajno hrvatske) „kad ste iz Crne Gore ?“, dolazak albanskog premijera direktno u Ulcinj kao da ne postoji država Crna Gora, Organizovanje izbora mis Albanije u Ulcinju, ponašanje opština na śeveru Crne Gore, „srpska Boka“, „hrvatska Boka“, albanski Ulcinj, zastave drugih zemalja... govore da smo mi duboko bolesno društvo kojem je više nego nužno potpuno pretemeljenje. Bijelo Polje najavljuje da će birati premijera Srbije za počasnog građanina zbog njegovih zasluga za razvoj Srbije? Je li Bijelo Polje u Srbiji kad daje počast sa tim obrazloženjem? Da ga prekrstimo u Belo Polje? Ili Berane u Tomislavgrad?
Objavljeno: 17. 08. 2015 - 00:00

Piše: Slobodan JOVANOVIĆ

Ne znam mnogo zemalja, odnosno znam samo jednu - Bosnu i Hecegovinu, u kojoj skoro isti broj sportista igra za druge reprezentacije kao za zemlju u kojoj su rođeni. No, ono što je sigurno znam jeste da smo jedina zemlja u kojoj se niko tim fenomenom ne bavi. Kao da se radi o temi koja je vruć krompir, koji zadire u oblasti đe se neko može okliznuti i pokupiti nezgodan epitet. Tako smo došli do nečega što sam mislio da je davno prošlo vrijeme: da određene teme, uglavnom one koje se tiču patriotizma prema Crnoj Gori i njenog crnogorskog nacionalnog suvereniteta, postaju nepopularne i odmah dobijaju etiketu nacionalizma. Imam vrlo malo razumjevanja za one koji igranje onih koji su rođeni u Crnoj Gori za druge reprezentacije- posmatraju pragmatično, lišeno emocija. To, ko je kome nešto dao da bi on vratio svojoj zemlji, najbolje govori Novak Đoković, kojem Srbija nije dala žute banke u periodu kad mu je pomoć bila najneophodnija, pa mu to ne smeta da iskazuje više nego patriotizam prema Srbiji. Iako potiče sa prostora Crne Gore. 

Nekako je u Crnoj Gori postalo sve normalno što se u drugim zemljama postavlja u rang čak izdajstva. Naravno, ja ne pripadam onima koji stvari posmatraju na taj način, ali mi ni ne pada na pamet da opskurantna, primitivna svijest i pobornici besmislenih teorija dijeljenja Crne Gore na nekakve oblasti iz prošlosti, određuju o čemu ću da pišem i način na koji ću da pišem. Samo ću im odgovoriti riječima Mario Vargas Ljose, poznatog  protivnika nacionalizma, na pitanje „postoji li dobar nacionalizam?“: „U nekim narodima pritisnutim kolonizatorima, koji se žele osloboditi okupatora, nacionalizam ima pozitivnu vrijednost“.

Kako je formirana srpska nacija: Vasa Čubrilović i Radovan Samardžić, poznati srpski istoričari, pišu da je krajem XIX stoljeća na teritoriji tzv. Moravske Srbije, ili što bi danas rekli uže Srbije, živjelo sveukupno 40-50.000 stanovnika. Ne samo Srba, nego ukupno. Kada je, po srpskoj nauci, formirana srpska nacija za vrijeme ustavobranitelja, odnosno u vrijeme kneza Aleksandra Obrenovića, na području kneževine Srbije živjelo je skoro 1.1 milion Srba, oko 130.000 Rumuna, 25.000 Roma i ostalih u neznatnim iznosima. Teško je zamisliti da su se Srbi razmnožavali poput ameba u periodu od pola stoljeća, pa je jasno da su teritoriju kneževine Srbije naseljavale razne etničke skupine iz okruženja i iz daljih oblasti, formirajući novu srpsku naciju. Po mjerilima crnogorskih naučnika i naučnika u pokušaju, koji dijele crnogorske građane po tome ko je iz četiri nahije, ko je iz Brda, ko je iz Boke, Paštrovića, današnji Srbi imali problem da ustanove nacionalni identitet. A nemaju. Čak naprotiv. Vrlo uspješno promovišu svoj nacionalni identitet, čak ga izvoze u okruženje. Po mom ukusu prećeruju, ali i to je bolje nego mlitavost i beskrvnost sa kojom se Crnogorci odnose prema svom hiljagodošnjem postojanju. Neki iz Boke i Paštrovića kažu da nijesu bili dio knjaževine i kraljevine Crne Gore? Čuste li možda nekoga iz Vojvodine da poteže takvu argumentaciju, iako nikada nijesu bili dio Srbije do 1918. godine? Ne! Takvi mudroseri postoje samo u Crnoj Gori. Najviše me uveseljavaju oni što odgovaraju „ne interesuje mene Srbija, Francuska, Danska...“ Ko ste vi, gospodo, da stvarate unikum od Crne Gore, pokusnog kunića kome ste namjenili sve boleštine ovoga svijeta da biste se uvjerili da takvo nešto ne može opstati? Stalno me ubjeđuju kako je Crna Gora specifična u odnosu na druge zemlje. Jeste. Ali je specifična zato što je crnogorska elita specifična, što je odgovorna što svoje neznanje testira na živim ljudima i zemlji u kojoj jedino može biti elita. Uče me nekakvi priučeni predavači da je nemoguće u Crnoj Gori izgraditi crnogorski identitet a da nikada to nijesmo pokušali. Svaki čovjek je kad se rodi prazna knjiga u koju se od malih nogu upisuje sadržaj. To svi znaju, samo mi izmišljamo da će neko zavoljeti Crnu Goru ako mu plata bude 2.000 eura. Pa neće! Živim među narodom koji je nacionalno bio „najluđi“ kad je imao platu 5 DEM. Kod onih što se sve izražava u novcu teško je promjeniti mentalni sklop i objasniti im da društvo u kojem je novac vrhovno božanstvo, lišeno emocije prema sopstvenopm prostoru i narodu na njemu, samo potkrada sebe i ide u propast.

Šta želi crnogorska opozicija: Opozicija u Crnoj Gori koja ne pripada nacionalnom korpusu manjinskih stranaka hoće da osvoji vlast a da se ne izjasni ni o jednom fundamentalnom pitanju koje se tiče Crnogoraca i crnogorskog karaktera države. Pojavljuju se neki plutokrati koji hoće da nam objasne kako se iz filantropskih razloga bore za vlast jer hoće, bože, da usreće stanovnike Crne Gore. Umjesto da se narodu Crne Gore ponude ljudi koji su spremni žrtvovati za Crnu Goru mi dobijamo blijedu kopiju sadašnje vlasti i nesposobniju verziju sadašnje političke oligarhije na vlasti. Meni „druga familija“ nije alternativa, za mene je alternativa jedna drugačija Crna Gora. Koje, očigledno, još nema na vidiku. Umjesto da ponude biračkom tijelu dokumenta u kojima će formulisati načine korijenitih promjena Crne Gore, kojima će spriječiti samovolju i uvesti pravnu državu, kojima će stati na put razgradnji države i vratiti suverenitet na čitavom prostoru Crne Gore, jedino što nude jeste optužbe i kvalifikacije u borbi za sopstveno namještenje.

         Današnji  odnos stanovnika Crne Gore prema Crnoj Gori je poraz nacionalne politike u Crnoj Gori. Izjave sestara Dabović, reprezentativki Srbije, na beogradskoj televiziji da one nijesu iz Crne Gore već iz Herceg Novog, riječi kojima je dočekan moj prijatelj u Kotoru od strane organizatora književne večeri (slučajno hrvatske) „kad ste iz Crne Gore ?“, dolazak albanskog premijera direktno u Ulcinj kao da ne postoji država Crna Gora, Organizovanje izbora mis Albanije u Ulcinju, ponašanje opština na śeveru Crne Gore, „srpska Boka“, „hrvatska Boka“, albanski Ulcinj, zastave drugih zemalja... govore da smo mi duboko bolesno društvio kojem je više nego nužno potpuno pretemeljenje. Bijelo Polje najavljuje da će birati premijera Srbije za počasnog građanina zbog njegovih zasluga za razvoj Srbije? Je li Bijelo Polje u Srbiji kad daje počast sa tim obrazloženjem? Da ga prekrstimo u Belo Polje? Ili Berane u Tomislavgrad?Jedna Kotoranka, u pjesmi „Za meleon eura“ pjeva:

„....Kada nova zičara ko brijeg od cukra

zasjeni, stare Špiljare

kada stare škure

čuju, sve puste kotorske ćakule

jedan orso di montanja oće da mu daš

mali stan od 100 kvadrata

na pjacu od sata…… 

        „Orso di montanja“ je međed sa planine!?

           Nevjerovatno je da građani Crne Gore učestvuju prilježno u tom ludilu bez svijesti da će najveću cijenu platiti oni sami. Bez reintegracije Crne Gore, bez stvaranja tako nužnog zajedništva, izmještanja političke borbe iz manipulacije nacionalnim u borbu ekonomskim i političkim idejama nijedan stanovnik Crne Gore ne može očekivati miran i porosperitan život svoje porodice. Svaki veći izazov probudiće najgore strasti među crnogorskim stanovništvom sa nepredvidljivim posljedicama. Prema onima koji se raduju svakoj nesreći Crne Gore treba iskazati prezir jer se oni raduju vašoj nesreći.

Kako su nastale velike evropske zemlje:  Italija, Njemačka, Francuska, ... su nastale ujedinjenjem  potpuno posebnih naroda. Razlika između, recimo, Sicilijanaca, Kalabreza, Venecijanaca i Milaneza bila je ogromna. O jeziku da ne pričamo. Na prvom zaśedanju italijanskog parlamenta Massimo d'Azeglio je izjavio: „Stvorili smo Italiju; sada moramo stvoriti Talijane“. Mi smo za ovih devet godina nezavisnosti uspjeli da stvorime sve nacije samo ne Crnogorce. I to je naš doprinos svjetskom iskustvu. Unikatni. Inače smo unikatni kao narod. Mi naciju mijenjamo iz inata, jer smo ljuti na direktora, na „gospodara“, jer smo neđe zakinuti, jer nas đavolji emisar ubjeđuje da smo neko drugi... Niđe nema toliko preletača kao kod nas.  Kod nas se jednocifreni procenat Srba za dvije decenije pretvori u 30%! Još mi oni koji su rođeni sa AB revolucijom, ili su nosili pelene u njeno vrijeme, objašnjavaju da smo mi nekakvi „novocrnogorci“, kao da ne pamtim vremena o kojima poznati srpski istoričar iz Crne Gore, Aleksandar Stamatović, kaže da smo u njima „svi bili Crnogorci“  ( https://www.youtube.com/watch?v=U5uQG1X7C8k ).

           Što mislite ko bi bio svjetski prvak u vaterpolu da smo vodili odgovornu nacionalnu, obrazovnu, naučnu, medijsku politiku i, poput svih normalnih zemalja svijeta, izgradili patriotski odnos prema svojoj zemlji i imali državni i nacionalni suverenitet nad cijelom teritorijom? I nije tu samo u pitanju vaterpolo. U svemu će naš uspjeh zavisiti od našeg odnosa prema sopstvenoj zemlji. Oni koji ne vole sebe, koji su inferiorni, koji nijesu sposobni da vide i izgrađuju svoju zemlju kao modernu evropsku državu, stalno će bježati u drugi identitet, bez svijesti da su oni upravo ti koji imaju provincijalni doživljaj Crne Gore u odnosu na druge i koji joj daju tu notu provincijalizma i tribalizma. Čovjek onim što jeste dokazuje sopstvenu vrijednost, ne bjekstvom u drugu formu. Žalosni su oni kojima je pripadnost nekoj naciji jedini „uspjeh“ u životu i koji misle da će sopstvenu prazninu popuniti promjenom nacionalnosti.

(Autor je publicista i osnivač Crnogorskog pokreta)