Kako je spriječeno krvoproliće: Crna Gora kao poligon mešetarenja sa strane

Ako bi htjeli hiperbolom da apostrofiramo crnogorsku ranjivost, skoro polovina građana Crne Gore ne bi mrdnulo prstom i da na granicama države budu tenkovi jer ne bi vjerovali zvaničnim organima. Uzmimo na čas da se svi potrudimo i zamislimo situaciju u kojoj je postojao plan terorista kakav je izložio specijalni tužalac Katnić. Krvoproliće koje bi nastalo pred Skupštinom bi se zasigurno raširilo Podgoricom, a onda i cijelom Crnom Gorom. Uopšte ne sumnjam da bi, kao što su nekad hrlili preko Drine, iz Srbije, na hiljade nacionalista, avanturista, kriminalaca nahrupili u Crnu Goru.

Objavljeno: 24. 10. 2016 - 11:46

Piše: Slobodan JOVANOVIČ

Da je politička scena u Crnoj Gori postavljena potpuno nefunkcionalno i kontraproduktivno po interese građana Crne Gore više je nego jasno. U principu, uvijek sam govorio da podjeljenost nekog društva nije nikakva tragedija. Podijeljeni su i Amerikanci između Trampa i Hilari Klinton, pa će se na izborima pacifikovati strasti. Pobjedom jednog ili drugog oni koji su glasali za gubitničku stranu prihvataju izabranog predsjednika/cu kao nekoga ko će biti na čelu države, potpuno uvažavajući funkciju. Slično je u čitavom demokratskom svijetu.

Nasuprot tome u Crnoj Gori se njeguje trajan rascjep u društvu i biračkom tijelu kao politička strategija, tako da se izborima ne razrešavaju nagomilanosti i ne smiruju strasti, već se ta naopaka strategija mapiranja jednog čovjeka kao okosnice podjela produžava u nedogled.

Vrlo je predpolitički, da ne kažem neku težu riječ, zaklinjanje većine partija, kao neki pubertetski zavjet, da neće sklapati nikakve koalicije sa jednim političkim subjektom.

Time se politika u Crnoj Gori ne vodi racionalnim razlozima i prosperitetom društva, već prilično nedoraslim ličnim odnosom, dodatno začinjenim umišljenošću da je to imperativ njihovog biračkog tijela. Ono i jeste imperativ ako vi konstantno vodite kampanju i koristitite sve resurse da zatrujete biračko tijelo tolikom dozom emocija da se svaka racionalna politika čini kao samoubistvo.

Kada svemu tome dodate nasilje, opstrukciju, agresivnost i nekulturu kao politički način djelovanja, onda se stvara atmosfera u kojoj teško da je moguće govoriti o „volji građana“ da izaberu vlast za koju misle da će im poboljšati život.

Crnogorsko društvo je ionako opterećeno podjelama koje nijesu samo političke. Mada se u velikoj mjeri političke poklapaju sa ostalim podjelama. Crna Gora je nacionalno rascjepljeno društvo unutar jedne te iste istorijske populacije. Ta podijeljenost ne trpi kompromis već traži kompletan trijumf u određenju nacionalnog karaktera države. Istorijsko nasljeđe, bolje reći tragično istorijsko naslijeđe, dodatno operećuje međusobni odnos, kao i velikonacionalne ambicije sa strane koje to podgrijevaju.

Kamen spoticanja: Velikosrpski nacionalizam, kao najopasniji za Crnu Goru,  je operacionalizovan i instrumentalizovan postojanjem pojedinih političkih partija, koje, bez obzira naglašavale one to u javnom nastupu ili ne, u suštini se nikada neće odreći svojih ambicija da crnogorsko društvo definišu kao dio srpskog teritorijalnog i nacionalnog prostora. Takav politički stav u nacionalnom pitanju vuče sa sobom stav o istorijskom nasljeđu, kao i o strategijskom opredjeljenju države u civilizacijskom smislu.

Nije slučajno što se ideološko i nacionalno poklapa u Crnoj Gori. To jeste kamen spoticanja crnogorskog društva skoro stoljeće i po. Ono se i danas raspinje između puta među demokratski svijet, đe bi racionalno i teritorijalno trebalo da pripada, i tradicionalnih, istorijski prevaziđenih povezivanja po osnovu krvi i religije. I kad je već tako, umjesto da se politički predstavnici u Crnoj Gori okupljaju oko strateških pravaca, mi u Crnoj Gori imamo, moram reći, infantilnu strategiju rušenja jedne snažne i sposobne ličnosti kao najveće prepreke za osvajanje vlasti. Da nije sposobna i snažna ne bi se svi udruživali protiv njega.

I umjesto da je ponavljanje neuspjeha takve strategije opametilo lidere partija i da kroz učešće u vlasti pokušaju da iskoriste kapacitete kojima nesumnjivo raspolaže Đukanović, jer je o njemu riječ, i dalje se tvrdoglavo i stupidno istrajava na jalovoj i beskorisnoj koncepciji.

Tako se samo homogenizuje biračko tijelo oko patološke netrepeljivosti prema jednom čovjeku i oko odbrane tog čovjeka kao garancije da se kroz promjenu vlasti neće promjeniti sijaset vrijednosti koje su neprihvatljive za crnogorsku naciju i manjine, kao i evroatlanski put Crne Gore.  Za koji je uglavnom zaslužan Milo Đukanović, bez obzira što se to osporava od strane opozicije i njihovih lidera. Tu snagu da okrene crnogorsko društvo prema civilizovanom, demokratskom svijetu i evroatlanskim integracijama imao je samo Đukanović. I to je aksiom.

Pozicija SDP-a: Mnogi će reći da kroz učešće u vlasti nije moguće mijenjati način vladavine, izvršiti podjelu vlasti na tri čuvene grane i izgraditi nezavisne institucije. Koristi se iskustvo SDP-a kao argument. Bojim se da SDP nije na najbolji način iskoristio svoj položaj u vlasti time što se ministarstva koja su preuzeli ni po čemu nijesu izdvajala od drugih. Ne postoji bolji način da pokažete svoj kapacitet do da demokratski uredite svoj resor i institucije koje su naslonjene na njega. Umjesto toga SDP, kao manjinski partner, htio je da utiče na ukupnu državnu politiku.

Abeceda je političke teorije da neko ko je deset puta slabiji ne može nametati svoju volju većem koalicijskom partneru. Ili, da to ilustrujemo na primjeru Srbije, nije logično da Dačić nameće Vučiću kakvu će političku i ekonomsku strategiju voditi vlada Srbije. Drugim riječima, političke partije koje su mnogo bliže DPS-u nego onima sa kojima trenutno sklapaju sporazume, logično bi trebalo da se udružuju sa programski kongruentnim subjektom i kroz ministarstva kojima budu upravljali uvedu kompeticiju unutar vlasti, pokazujući veću umješnost i ćerajući DPS da tako mijenja sebe.

To bi bila odgovorna politika koja bi stabilizovala društvo i veoma brzo uvela Crnu Goru i u NATO i u EU.  A to bi bio i način za bezbolnu tranziciju i promjenu vlasti, što je neminovno da se desi kad - tad. Insistiranje na daljem podizanju emocija, difamacije, teške kvalifikacije, nijesu donijele ništa Crnoj Gori, već se društvo troši na neracionalnostima i postaje meta potencijalnog ugrožavanja bezbjednosti države i građanskog mira.

Crna Gora na ivici krvoprolića: A da je to tačno, očiti su primjer događanja uoči potonjih izbora, kada je Crna Gora, ako je vjerovati državnom tužiocu, a moramo vjerovati inače sami podstičemo urušavanje institucija, bila na ivici krvoprolića sa nesagledivim posljedicama. Podjele koje svjesno stvaraju politički subjekti čine državu ranjivom jer se građani unaprijed određuju prema tom događaju, velikim dijelom sumnjajući u zvaničnu verziju. Ako bi htjeli hiperbolom da apostrofiramo tu ranjivost, skoro polovina građana Crne Gore ne bi mrdnulo prstom i da na granicama države budu tenkovi jer ne bi vjerovali zvaničnim organima. Uzmimo na čas da se svi potrudimo i zamislimo situaciju u kojoj je postojao plan terorista kakav je izložio specijalni tužalac Katnić.

Krvoproliće koje bi nastalo pred Skupštinom bi se zasigurno raširilo Podgoricom, a onda i cijelom Crnom Gorom. Uopšte ne sumnjam da bi, kao što su nekad hrlili preko Drine, iz Srbije, na hiljade nacionalista, avanturista, kriminalaca nahrupili u Crnu Goru. Ne isključujem ni Ruse. Zar su građani Crne Gore spremni da rizikuju svoju bezbjednost, svoje živote, zato što je prvo čime reaguju sumnja i opužba da se radi o podmetačini? Zar nije oportunije i razumnije reagovati patriotski u zaštiti svoju zemlju i kroz redovan proces tražiti potpuno razriješenje čitavog slučaja? Pa ako se pokaže da je sumnja opravdana, tada je nemoguće izbjeći odgovornost za jedan takav čin.

Već sam pisao da su događaji u Crnoj Gori odavno prevazišli unutrašnje pitanje i postali poligon raznoraznog mešetarenja sa strane. Ako građani Crne Gore vjeruju da njihovi životi imaju cijenu u tim intervencijama izvana, onda su u dubokoj zabludi. Politički ciljevi anulišu nekakve priče o „bratskim odnosima“. Valjda smo imali to iskustvo prije jednog stoljeća.

Konfliktno društvo: Nažalost, lideri političkih partija nemaju svijest u kojoj mjeri su odgovorni za to što je crnogorsko društvo postalo u toj mjeri konfliktno, podložno rovarenju izvana, da ga je vrlo lako moguće destabilizovati i izazvati sukobe sa nesagledivim posljedicama, pa i dalje istrajavaju u produbljivanju tih podjela i disoluciji društva. Čini se da su pojedini od njih stavili sebe sebično u prvi plan, dok su drugi direktni eksponenti političkih uticaja izvana. Ne budu li građani ostali kod svojih kuća i pustili specijalnog tužioca da do kraja izvede istragu, uključujući i političku pozadinu posljednjih događanja, bez obzira kuda će ga to dovesti, Crna Gora će i dalje ostati u zoni velikog rizika.

Pogubno bi bilo da neodgovorni političari koriste građane da bi izbjegli krivičnu odgovornost. Sa druge strane, to obavezuje sve institucije države da sa najvećom profesionalnošću i poštovanjem zakona, transparentno pristupe neselektivnom utvrđivanju odgovornih i njihovom sudskom procesuiranju. Samo tako će se izbjeći podizanje tenzija i zloupotreba građana u izbjegavanju odgovornosti. A građani moraju shvatiti da je besmisleno preganjanje preko društvenih mreža u odbrani „svojih“ ili optužbi na „one druge“ jer vi za njih imate samo upotrebnu vrijednost. Tako samo pokazujete da su političari uspjeli da vas uvuku u svoju startegiju da produbljivanjem antagonizama ostvare svoje sebične ciljeve.