Radončić: Mrtvorođenče

Deklaracija o pomirenju Srba i Bošnjaka u Crnoj Gori, koju je zvanično inicirao četnički vojvoda Andrija Mandić, uz navodnu asistenciju čečenskog predsjednika Ramzana Kadirova, te svesrdnu pomoć bivšeg sandžačkog muftije Muamera Zukorlića , kako pompezno najavljuju njeni inicijatori, uskoro će „pomiriti Srbe i Bošnjake u Crnoj Gori“ i napokon riješiti „neriješeno srpsko i bošnjačko nacionalno pitanje “ u našoj državi.

Objavljeno: 12. 02. 2017 - 07:16

Piše: Šeki RADONČIĆ

U Deklaraciji se, začudo, ne navodi krucijalna činjenica: oko čega su se to posvađali crnogorski Srbi i Bošnjaci, kako se manifestuje ta svađa, od kada traje, ima li ranjenih i mrtvih, ko predvodi crnogorske Srbe, a ko crnogorske Bošnjake, hoće li za njihovo razdvajanje trebati Plavi šljemovi... Nema odgovora ni na ključno pitanje: kako pomiriti dva navodno posvađana naroda?! I uz čije posredovanje: Rusije, OEBS-a, UN-a?! Ili, možda, Ranka Krivokapića?! Autori Deklaracije, potom, prebacuju loptu na drugi teren, te državu Crnu Goru optužuju da posvađanim crnogorskim Srbima i Bošnjacima „nije omogućila ostvarivanje kulturnih, prosvjetnih, naučnih i ekonomskih veza sa njihovim sunarodnicima u susjednim državama“ i ukazuju na „nezadovoljavajući položaj srpskog i bošnjačkog naroda u oblasti kulture, nauke i potpunog ekonomskog zapostavljanja od centralne republičke vlasti“. Posebno na sjeveru Crne Gore.

Inicijatori Deklaracije, nažalost, ni ovog puta ne navode konkretne činjenice. A mogli su, što je neophodno čak i kod pisanja iole ozbiljnijeg teksta, a kamoli jedne „istorijske deklaracije“ koja treba da pomiri dva tako teško posvađana naroda. Koji, koliko je poznato autoru ovog teksta, vođeni teškom nacionalističkom mržnjom, nijesu ispalili đavoljega metka jedni na druge posljednjih decenija. Bar na teritoriji Crne Gore. U dokumentu, koji će „pomiriti Srbe i Bošnjake“, crnogorska vlast se takođe optužuje da „simulira tzv. građanski koncept društva, kojim se prikrivala drska diskriminacija i nasilna asimilaciona politika režima“. Što god to značilo.

Legitimitet

Novopečeni zagovornik bratstva i jedinstva, vojvoda Andrija Mandić, ima puni legitimitet: on je neprikosnoveni lider najjače opozicione koalicije Demokratskog fronta. U narodu poznatijeg kao Dražin front. Što mu, naravno, ne daje pravo da izmišlja svađe između naroda. Ili, bolje rečeno, da nudi deklaracije zasnovane na fikcijama i lažima. I tu ima kvaka: vojvoda Mandić, vjerovatno veoma svjesno, pokušava da, pod plaštom tobožnjeg pomirenja, utre puteve novim nacionalnim i teritorijalnim podjelama u Crnoj Gori. Predsjednik ruske republike Čečenije Ramzan Kadirov, bez dileme, nema nikakav legitimitet i uticaj u Crnoj Gori. Putinova batina u Čečeniji, da se ne lažemo, u Crnoj Gori ne predstavlja ništa. Ili u najboljem slučaju: nekog tamo vehabiju ili babarogu iz Čečenije.

Biografije

Prvo pogledajmo ko je Ramzan Kadirov. Današnji čečenski predsjednik bio je žestoki čečenski separatista. Nakon raspada SSSR-a, njegov otac, Ahmad, proglasio je, 1991. godine, nezavisnost Čečenije. No, Moskva je ekspresno napala Čečeniju i glavni grad Grozni sravnila sa zemljom. U tom višegodišnjem ratu poginulo je oko sto hiljada Čečena, pretežno civila. pulozno su izdali svoje saborce i priklonili se Rusiji. Njihovi nekadašnji borci to im nijesu oprostili: predsjednika Ahmada ubili su u Groznome 2004. godine, tempiranom minom postavljenom ispod svečane lože na stadionu Dinama. Na prijestolu Čečenije naslijedio ga je njegov sin Ramzan. Strani mediji nasljednika Ramzana opisuju da se ponaša kao „čečenski kralj, da je vulgaran, opasan i vrlo, vrlo bogat“. S druge strane, zbog mirotvorstva, dobročinstva i velikodušnosti, članovi delegacije iz Crne Gore koju je primio u Groznom, doživljavaju ga kao mitološko biće: pola Djeda Mraz, pola Majka Tereza. Ramzanov odnos prema neistomišljenicima i protivnicima pokazuje njegovo pravo lice i karakter: ,,One koji su i dalje na toj strani, nastaviću ubijati, sve do zadnjega, sve dok mene ne ubiju. Ubijati ću ih dok sam živ...“

Odnos prema Crnoj Gori

Što se tiče odnosa trojice bogobojažljivih mirovnjaka bez granica prema Crnoj Gori, ni tu stvari ne stoje ništa bolje. Čečen Ramzan Kadirov je u jednu ovakvu, u suštini anticrnogorsku priču, najvjerovatnije uvučen po komandi, ili uz punu saglasnost Kremlja, i to sa ciljem kako bi se priča o tobožnjem sukobu dva naroda u Crnoj Gori internacionalizovala i tako se oslabila crnogorska pozicija pred presudno glasanje u Vašingtonu o ratifikaciji Protokola o pristupanju Crne Gore u NATO. Jednostavno: zemlja u kojoj treba miriti dva podijeljena i posvađana naroda nije dovoljno dobar kandidat za ulazak u NATO i EU. S druge strane, efendija Zukorlić je agilno i direktno učestvovao u predreferendumskoj anticrnogorskoj kampanji, pod firmom „ne cijepajmo Sandžak“. Što je tada bio sasvim legitiman čin, jer je Zukorlić bio građanin državne tvorevine SiCG, iako je, naravno, upitno koliko je politička djelatnost spojiva sa obnašanjem fukncije sandžačkog muftije. Zukorlić je, kako se zori, a ovog puta istinu zbori, formirao „sestrinsku Bošnjačku demokratsku zajednicu“ u CG, na čelu sa Hazbijom Kalačem. I to sasvim dobronamjerno: da utre Bošnjačku stranku, da obali njenog predsjednika Rafeta Husovića, a potom, po sistemu domina, zbaci predsjednika crnogorske Vlade Mila Đukanovića. Onako usput, htio je da smijeni i crnogorskog reisa Rifata Fejzića i preotme mu sljedbenike. Personalno gledano to bi izgledalo ovako: Zukorlić bi, na kraju te priče, umjesto Husovića, doveo Kalača; na mjesto Mila Đukanovića inaugurisao bi četničkog vojvodu Andriju Mandića; a umjesto reisa Fejzića postavio bi svog „pomoćnika za južni Sandžak“, hafiza Abdurahmana Kujevića, izopštenog iz Islamske zajednice CG zbog vjerskog radikalizma. Što ne govori samo o prevelikim ambicijama novopazarskog hodže, već i o dobro smišljenom planu za promjenu vlasti u Crnoj Gori spolja. Što, treba li ponavljati, predstavlja klasično miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore.

Tačka spajanja

Pošto je jasno da trojica najviđenijih inicijatora Deklaracije imaju jake dodirne tačke - kao što su, recimo, uspostavljanje demokratije Kadirovog i Mandićevog tipa u Crnoj Gori; rušenje crnogorske Vlade za interese Rusije; crnogorsko blokiranje ulasku u NATO i EU, te njeno stavljanje pod ruski šinjel - zanimljivo je vidjeti da li između njih postoje tačke razdvajanja.

Posebno između vojvode Mandića i efendije Zukorlića, pogotovu kada je u pitanju suočavanje s prošlošću, to jest odnos prema rehabilitaciji četnika, genocidu u Srebrenici, Karadžiću, Mladiću...?! Andrija Mandić vatreni je pobornik rehabilitacije Draže Mihailovića. Žestoko se usprotivio i hapšenju ratnog zločinca Ratka Mladića, kao i usvajanju Deklaracije o genocidu u Srebrenici, kako su učinili svi demokratski parlamenti Evrope i svijeta, računajući i crnogorski. Mandić i bratija, znamo, glasali su protiv. Hoće li Zukorlićev uslov završnog teksta Deklaracije biti da se Mandić odrekne rehabilitacije Draže Mihailovića i podizanja spomenika takvom zlikovcu kakav je bio Pavle Đurišić, zbog kojeg je štrajkovao glađu. Ili će efendija Zukorlić, zbog lične promidžbe i interesa, pristati da glanca biste građanina Đurišića i drugih zločinaca, koji su klali njegov narod, abolirajući tako i četničku ideologiju? Hoće li hodža reći jok, ili će, možda, dušu prodati šejtanu?! Evo činjenica, koje će, možda, dati odgovor na ovo krunsko pitanje: Bošnjačko nacionalno vijeće, pod patronatom efendije Muamera Zukorlića, prošle je godine odlučilo da se u Komaranu kod Brodareva podigne spomenik komandantu Komaranskog četničkog odreda, Huseinu Rovčaninu. Koji je poginuo 1944. godine boreći se protiv partizana na strani vojvode Pavla Đurišića. „Rovčanin je hrabro poginuo u borbama protiv okupatora, to jest jedinice partizanskog generala Peka Dapčevića u blizini Mojkovca pokušavajući da omogući prolaz Đurišićevim četničkim jedinicama“, ističe se u istorijskim izvorima bliskim Ravnogorskom pokretu. E, neka smo i to čuli: Peko Dapčević nije bio oslobodilac, već okupator?!

Repetent u novoj misiji

Mandićevoj Deklaraciji o pomirenju Srba i Bošnjaka prethodila je, kao što je poznato, propala Deklaracija o nacionalnom pomirenju Srba i Crnogoraca.

Istina, to je bila ideja Miodraga Perovića, matematičara i suvlasnika koncerna Vijesti. Ta, već davno krepala deklaracija, sačinjena je prije gotovo pet godina u podgoričkom restoranu Voda u kršu. Pošto im je piće udarilo u glavu, dogovorili su se da srpski jezik uđe u Ustav kao službeni, a trobojka kao zvanična crnogorska zastava. Zarad te istorijske deklaracije, ili zbog novca, šejtan će ga znati, Perovićevi mediji Monitor i Vijesti, podržavajući je, promijenili su uređivačku politiku i prilagodili je svom novom političkom lideru, građaninu Mandiću. Monitor je objavio afirmativan feljton o koljaču Pavlu Đurišiću, a protivljenje bosanskih antifašista rehabilitaciji Čiča Draže proglasio „minusom sedmice“. Direktorica Monitora Milka Tadić nakon debakla vojvode Mandića i njegovih saboraca na izborima za gradonačelnika Podgorice i Pljevalja, na svom fejsbuku plačljivo je zapisala: ,,Opozicija u mom srcu“. Čime je pokazala da nije samo četnikoljubac, već i plagijator: kada je haška tužiteljica Karla del Ponte svojevremeno pitala Amfilohija da li zna gdje se krije tadašnji bjegunac Radovan Karadžić, on je, bogobojažljivo, odgovorio: ,,U mom srcu“. Tu je i uhapšen. (Opširnije u Pobjedi)