Izabrana djela Novaka Kilibarde: Opus koji ostavlja prepoznatljivi trag

Ako je suditi prema broju novih izdanja njegovih knjiga, bilo beletrističkih ili stručnih i naučnih, interesovanje za opus Novaka Kilibarde, najznačajnijega crnogorskoga (i ne samo crnogorskog) tumača usmene književnosti ne da ne jenjava, nego je iz godine u godinu veće.

Objavljeno: 17. 06. 2017 - 15:34
Izabrana djela Novaka Kilibarde: Opus koji ostavlja prepoznatljivi trag

Tek što su se slegli odjeci naučnoga skupa posvećenog životu i radu Kilibarde – a taj skup održan je krajem prošle godine na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, đe Kilibarda izvodi nastavu i đe je u toku i priprema zbornika sa saopštenim radovima – još jedan fakultet odlučio je da se usmjeri na Kilibardin opus. Riječ je o Fakultetu umjetnosti Univerziteta Donja Gorica, koji je upravo objavio četvorotomna Izabrana djela Novaka Kilibarde.

Podśetimo, tokom posljednje decenije Kilibardine studije i beletrističke knjige objavljivali su FCJK, CID, Nacionalna biblioteka... Neupućenima u crnogorske izdavačke prilike dalo bi se pomisliti kako među izdavačima vlada ogroman rivalitet i trka za dobijanje autorskih prava za knjige koje donose milionske prihode, ali iole informisanima o stanju crnogorskoga izdavaštva jasno je da je riječ ne o trci za zaradom, već o činu poštovanja opusa koji ostavlja prepoznatljivi trag i na umjetničkome planu i na planu analize umjetničkih djela.

Izabrana djela Novaka Kilibarde priredio je Božidar Ilijin Miličić. Prvi tom je zapravo novo izdanje Kilibardinoga romana Crnogorska hronika: vremena Mata Glušca, u drugome tomu objavljene su Kilibardine pripovijetke, u trećem tomu objavljena je čuvena Kilibardina studija Usmena književnost Crne Gore s antologijom usmene poezije Viša je gora od gore, dok su u četvrtome tomu objavljene Kilibardine studije i rasprave. Knjige, koje je u ime urednika potpisao profesor Fakulteta umjetnosti UDG i predavač na FCJK Nenad Vujadinović, dizajnirala je umjetnica Irena Lagator-Pejović.

Roman Crnogorska hronika i pripovijetke Novaka Kilibarde izložene su tako procesu novoga čitanja, čitalačkim suđenjima i ukusima novih generacija. S druge strane, Kilibardine naučne i stručne sondaže objedinjene u trećem i četvrtome tomu Izabranih djela, još su jedan kvalitetan doprinos nastojanju da se upravo nove generacije usmjere ka ljepoti riječi, bilo da će njima Kilibardine knjige olakšati put do estetskih vrijednosti usmene ili pisane književnosti, ili da će im stil saopštavanja naučnih činjenica biti smjerokaz u pronalaženju vlastitoga stila.

Studija Usmena književnost Crne Gore, čija je sadržina istovjetna prvome tomu Istorije crnogorske književnosti, koja je ima status udžbeničkoga štiva na FCJK, jeste zapravo prvi cjeloviti, dijahronijski i sinhronijski, osvrt na crnogorsku usmenu književnost, na njene razvojne etape i razvitak pojedinih formi i oblika. I u ovoj redakciji toga štiva nalaze se neizostavne analize crnogorske usmene lirike, prije svih tužbalica, ali i epske pjesme, i tradicionalne i one prelaznih (drugorepertoarskih) dometa. U istoj knjizi našla se i pomenuta antologija klasičnih epskih, lirskih i epsko-lirskih formi, pa će čitaoci sad u punoj mjeri moći da razumiju koje je procese i koje estetske predmete i na koji način Kilibarda vrednovao.

No, da Kilibarda nije tumačio samo usmenu književnost, pokazuje i četvrti tom Izabranih djela. U tome tomu objavljene su i one studije Kilibarde u kojima se bavio djelima klasične pisane književnosti, i koja su pomalo nepravedno ostala u sijenci slavnih tumačenja oblika i formi usmene književnosti. Posebno mjesto u tome tomu zauzima studija Duhovna zahvalnost Andriću u kojoj se Kilibarda bavi Andrićevim tretmanom legende, i u kojoj je bezmalo gnomski sintetizovao ukupno naučno i stvaralačko iskustvo. U toj studiji, u samo nekoliko iskaza, objašnjeni su i nastanak legende, i značaj sagledavanja legende kao umjetničkoga uobličenja, i put kojim legenda dolazi do svijesti neobrazovanih, odnosno procesi koje u njima legenda podstiče, i proces odstupanja od legendi i mitova, i to na način kako ga je Đilas definisao u Besudnoj zemlji (bolno je rušiti legende ali se mora), i put oslobađanja od legende u umjetničkim tekstovima, i neophodnost čuvanja i njegovanja te slobode. Upravo u tim redovima Kilibarda pokazuje da mu nije strana misao o podređenosti usmene književnosti višim umjetničkim ciljevima pisane. Ovaj stav veoma je važan i za pokušaj tumačnja Kilibardine proze, u prvome redu njegovih romana. Naravno, nije studija o Andriću i jedini Kilibardin okušaj analize pisane književnosti, pa su tu i tekstovi sa sondažama Njegoševa Gorskoga vijenca, Mažuranićeva Smrti Smail-age Čengića...

Eto, dakle, svega opisanoga, i mnogo toga još, na „jednome mjestu“, u četvorotomnome izdanju Izabranih djela Novaka Kilibarde. Na crnogorskome jeziku.

Vladimir VOJINOVIĆ