ĐUROVIC: Đe je Crnogorcima Nacionalni program?

Autor:

ĐUROVIĆ: Đe je Crnogorcima Nacionalni program?

Od kad postoji civilizacije i od kad je države preko Rimskog carstva, Duklje, Stare Crne Gore, kraljevine pa do današnje Crne Gore vazda je društvenog života činioc religija jednako kao i politika. Čovjek je biće koje se preispituje i istražuje a usput je i političko biće da brine o sebi i okolini. Čovjek kao takav ne može biti odvojen od jednoga a ne od drugoga zato što objedinjuje oboje. Oni koji nijesu religiozni isto tako imaju “nadu i nadanje” samim time jesu duhovni. Čovjek po svom biću jeste takav; duhovan i u realitetu postojan. Ako čovjek ne može razlučiti da pripadne jednome a neće drugome i obratno. Zašto mislimo da Država (kao postojana) može biti odvojena od razumjevanja duhovnog poimanja? Upravo to pišem zato jer državu čini čovjek.
Objavljeno: 23. 10. 2017 - 10:11

Piše: Mario ĐUROVIĆ

Nijedna država nije doslovno odvojena od religije jer religija postoji unutar ljudi a ljudi su država. Država kao sekularan pojam i garant mora služiti kao posrednik iznad svih religija i duhovnih mišljenja. Ona je ta koja će paziti da unutar vjere i vjerovanja ne dođe do protuustavnog djelovanja protiv određene vjerske skupine. To jest da određena vjerska skupina u tim okvirima Ustava ne ugnjetava drugu vjersku skupinu kao ni samu državu. Država mora paziti da vjera ne izađe iz gabarita cilivizovanog poimanja sekularnosti a to je da svatko ima pravo na svoj odabir. Također da religija ne zauzme mjesto vladavine (što je teokratizam). Ta vremena smo nadišli još sa knjazom Danilom Prvim koji je prvi u Crnoj Gori odvojio Državu i Crkvu kao dvije paralelne struje ali ne i iste. Ako mi ne težimo tolerantnom sustavu vrijednosti onda mi nemamo modernu državu ni kulturu. Nemamo ni postojanje jer mišljenje cijelog sustava (ljudi) nikad neće biti jednako ili isto. Zato je bitno da se mišljenje i dokazi preispituju na okruglim stolovima đe će Vlast doći do zaključka što je za njen narodni opstanak dobro i bitno. To nas vodi u novu etapu a ona je; “Đe je okrugli sto da Vlast i narod čuju sve vjerske organizacije o tome što imaju reći pa da onda na osnovu toga donosi prijedloge zakona koji će se odnositi na sve građane?”, “Đe su debate na javnom servisu RTCG?”

Ako ne postoji okrugli sto i Vlast ga ne može garantovat (omogućit) te ako prijedloge zakona navode ljudi u državnoj vlasti svojevoljno bez konzultacija sa svim vjerskim organizacijama đe je sve izvedeno bez debata u kojima će se predočiti argumenti “za i protiv”. Onda tu nema pravne države već nekve države sa privatnim upravljanjem u međufazi svoga “biti ili ne biti”. Crna Gora je primorana riješiti Zakon o vjerskim zajednicama jer je to jedno od poglavlja za ulazak u EU što je sljedeći korak. Isto tako Crna Gora mora riješiti to pitanje na način da ne umanje prava nekoj religiji ili vjerskoj zajednici a sa druge strane da politički zna svoj kurs nacionalnog pitanja. S toga dolazimo u drugu fazu; “Đe je Nacionalni program ili Memorandum o identitetu?”

Nacionalni program je program koji obuhvaća kulturološki korpus Crnogoraca i Crne Gore. Ono je putokaz u istoriju da se ne bi izgubili u budućnosti. Taj program koji bi bio zasnovan na činjenicama mora biti Ustavom Crne Gore zaštićen (!) jer kao takav održava i stabilnost zemlje u ionako-kompleksnom okruženju. Taj program ujedinjuje Crnogorce i građane Crne Gore pod jednu kapu u ovom slučaju Crnogorsku. Upravo ovakvi nedorečeni prijedlozi zakona kao što je “Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava vjerskim zajednicama” đe neko misli privatno odlučivati na mišljenju jedne strane o sudbini ne samo vjerske zajednice već i same države i naroda ostavlja otvoren ulaz na stražnja vrata separatističkim i anticrnogorskim idejama a kasnije i politikama. Konkretno mislim među pravoslavnim vjerskim zajednicama.

Kako bi se izbjegla 1918. a malo kasnije i 1920. godina prijedlog “Zakona o vjerskim zajednicama” je bio vrlo jasan i pravičan. Sve crkve i manastiri izgrađeni do 1918. su u vlasništvu Crne Gore kao što su bili i tada u suverenoj Kraljevini Crnoj Gori (znači bili su vlasništvo Države Crne Gore, njenog naroda i plemena). O tome postoji stotine dokumenata kao dokaza. Isto tome ukoliko postoji nešto što je nacionalizirano od 1918. g. do danas a koje prethodno nije pripadalo Kraljevini Crnoj Gori neka se vrati u vlasništvo kome pripada. Tu nema ništa sporno. Jedino eparhiji SPC-a Mitropolija Cetinjsko-primorska smatra da su crkve i manastiri bili njeno vlasništvo očito i prije 1920. godine. Oni smatraju da su im osvojeni plijen kralja SHS Karađorđevića oteli i nacionalizirali komunisti 1946. godine. U Ustavu Srpske pravoslavne crkve stoji; “Eparhije u zemlji” i tamo se među nabrojanima navodi; “crnogorsko primorska sa sjedištem na Cetinju”. Ta eparhija svojom retorikom vrši optužbu protiv same države Crne Gore da im se otuđilo ono što je kraljevina Srbija otuđila kraljevini Crnoj Gori. Zapravo takav dokument je po nazivom “Eparhije u zemlji” čitam ka što i piše; u jednoj zemlji (SHS ili Jugoslaviji) nije u pitanju zemljama ili nekoj drugoj množini. Želi li možda SPC reći da ne priznaje Crnu Goru kao neovisnu zemlju ili ostale države bivše Jugoslavije? Sve i da je ta Crkva postojala u Crnoj Gori prije 1920. godine ne bi bilo njeno vlasništvo jer su crkveni objekti bili vlasništvo kraljevine Crne Gore a ustupljene Cetinjskoj mitropoliji. Ustupljeni na korišćenje i Službu Božju onoj Crkvi koju je prvi upravo Njegoš nazvao Crnogorskom pravoslavnom crkvom. Dok su je ostale pomjesne Crkve priznale kao autokefalnu i kanonsku u vrmenima kad se obraz i čast nije kupovala francima. To nas uvodi u treću fazu; “Tko to radi protiv slobodne države Crne Gore?”

Tko se ne poziva na Zakon iz kraljevine Crne Gore prije 1918. (a želi retrogradno uvoditi odredbe o položaju imovine vjerskih zajednica) već se taj neko bavi zakonima iza 1919. godine ne uvažavajući ovo prije. Takav jedan čin jeste jako suspektan i na rubnoj granici sa Ustavnom koji štiti suverenitet Crne Gore danas. Takvom jednom činu ne vidim što smo uopšte imali referendum 2006. godine. Mogli smo biti pokrajna u nametnutoj državi do trenutka dok ne bi zaboravili svoje ime i prezime jer bi nam polako ali sigurno đeca se etnocidirala u drugi kulturološki korpus. Na kraju krajeva zar neka već i nijesu etnocidirana. Čak nekad čini se Država sadomazohistički radi protiv same sebe i svoga naroda upravo radi nesnalaženja i skrivanja iza riječi sekularna a onda śutradan pogazi svoju “sekularnost”. Siguran sam nijedan Crnogorac ne želi svoju državu na papiru već u svome postojanju i djelovanju.

(Autor je član Crnogorske nacionalne zajednice iz Hrvatske)