Al Paćino: Već sa 16 godina sam shvatio da škola nije za mene

Slavnog američkog glumca Ala Paćina (77) svakako je proslavio jedan od najgledanijih filmova svih vremena – “Kum“, a on govori o svojoj novoj ulozi u ostvarenju Džonija Martina “Igra vješala“.

Objavljeno: 15. 01. 2018 - 12:02

Paćino igra penzionisanog detektiva koji se na poziv svog prijatelja i kolege vraća u posao kako bi zajedno otkrili ko stoji iza niza ubistava baziranih na igri “vješala“.

– Film ima odličan scenario, što me je i privuklo. Vidio sam koliko je i reditelju važno da igram – započinje Paćino razgovor za Kurir.

I nakon pola vijeka i dalje ste strastveni kada je posao u pitanju.

– Možda sada uživam više nego ikad. Potpuno sam posvećen, uživam u svakom segmentu stvaranja. Uvijek želim sve da znam o liku koji igram.

Potičete iz porodice italijanskih imigranata. Kakve uspomene nosite iz djetinjstva?

– Mi smo pripadali nižoj srednjoj klasi. Otac nije bio s nama, pa smo majka i ja živjeli s dedom i babom u Bronksu, u malom stanu s pogledom na zoološki vrt. Kad kažem Bronks, već znate šta to znači, ali ja sam oduvijek znao šta volim i želim – da nastupam pred publikom. Italijanski sam čuo u porodici samo u momentima kada su se odrasli raspravljali i nisu željeli da ja to čujem, a to se uglavnom ticalo neplaćenih računa. Već sa 16 sam znao da nema potrebe da se zaluđujem svojim obrazovanjem, nisam ja bio za to. Počeo sam da radim razne poslove samo da bih donio novac.

Odrastali ste bez oca.

– Otac nas je napustio kad sam imao dvije godine. Patio sam zbog toga dugo. Bio sam sitan kao dijete i često sam dobijao batine u povratku iz škole. Ali onda sam odlučio da iskoristim svoje druge talente – da zabavljam ljude, da nastupam, samo mi je bila potrebna publika. Tako je sve krenulo, od noćnih klubova. Vlasnici malih teatara i klubova su mene i moje drugove puštali da prisustvujemo nastupima, a zauzvrat bismo pomagali u klubu.

Na šta ste trošili prve honorare?

– Isključivo na hranu i te osnovne stvari. Tek sredinom šezdesetih, kad sam već bio u glumi, poslije osvajanja jedne nagrade sam shvatio da bih mogao sebe da častim nečim što sam oduvijek htio. Kupim sjajan i vrlo skup sat koji sam godinama gledao u izlogu.

Da li ste se vraćali u Bronks?

Povremeno. Prvi put kad sam se vratio poslije mnogo godina, došao sam u velikom bijelom autu. Mislim da nisam stigao ni do kraja ulice, već je bio ukraden. Drugi put sam bio s ćerkom kako bih joj pokazao kuću u kojoj sam odrastao. Samo što kuće nije bilo, ni čitavog kraja, sve je bilo razrušeno. Tada shvatite koliko su stvari prolazne. Život vam proleti.

Šta vam nedostaje u životu?

– Prošao sam razne faze, od padova do uspjeha, od haosa do stabilnosti. Gluma mi je mnogo omogućila, prije svega taj luksuzni život koji sam vodio godinama. Ali to me više ne zanima. Sazreo sam i mnogo više razumijem i poštujem život. Nedostaje mi vrijeme koje sam provodio s mojim starim prijateljima. Oni su me mnogo naučili. Nedostaje mi da se vozim gradskim prevozom, da opušteno posjetim porodicu. Ali ubrzo shvatim da to odavno nije moguće, i te neophodne užitke preživljavam u svojim divnim sjećanjima.