Šuković: Vojnici generala grantova

Pojavljivanje Saše Sinđelića u „Živoj istini“ pokazalo je da jošte živi partnerstvo gazda DF i koncerna „Vijesti“, ozvaničeno 2012. „Deklaracijom o pomirenju Srba i Crnogoraca“. Četiri godine kasnije, ogoljen je stvarni cilj tog partnerstva, a sud utvrđuje je li bilo pokušaja da se do njega dođe suprotno zakonima Crne Gore i demokratskim principima.

Objavljeno: 13. 02. 2018 - 02:30

Piše: Darko ŠUKOVIĆ

 

Reakcije na gostovanje svjedoka saradnika sugerišu da je, možda, upletenih u operaciju, koja je, po navodima iz optužnice, trebalo da kulminira na dan izbora, više nego na spisku optuženih?!

I da je zato već najava „Žive istine“ imala efekat „pčele na kapi“.

Objavljivanje „Vašingtonskih papira“ te sumnje ne samo da pojačava, već ih konkretizuje! Amerikanci su, naime, prateći trag novca, došli do koncerna „Vijesti“ kao neobjašnjivo velike stavke u Frontovom predizbornom trošenju.

I prije izbora i nakon njih, svako ko je htio mogao je da vidi kako tim parama nije kupljen samo marketinški prostor, nego i uređivačka politika koncerna. S prekidima, taj dil traje barem od 2015, a njegov je dio i aktuelni udruženi hajkački poduhvat na „Živu istinu“. Tek nastajuća mreža Frontovih medija našla se u ulozi pratećeg vokala Perovićevih „vojnika“.

Štenad i psi medijskog rata u istom stroju. Srbi u kontinuitetu i bivši Crnogorci.

Prvi – jer se, generalno, radi o njihovoj koži; drugi – kao posluga čovjeka koji je glumio poznatijeg prezimenjaka, a postao crnogorska replika Sejda Bajramovića. Na čelo toga bašibozuka isturili su, kao snajperistu, osobu koja je promašila čitav sopstveni život.

Uz psihopate što, bez obzira na temu, svoje pacovsko bivstvovanje svode na izlučevine po kanalima društvenih mreža, potpisana podrška stigla je samo od udav-pera samoproglašenog učitelja novinarstva.

Takvim je gromadama zadato da se obračunaju sa gostovanjem Sinđelića, „Živom istinom“ i njenim autorom.

U ime koncerna koji je oglasna tabla za kriminalce svih razina, od narkodilera do šumokradica. U kojem prvi operativac, nazivom svoje kolumne podsvjesno priznaje da, od izbora do izbora, partijama podvodi svoja glasila.

Da ne pominjem humke koje su nikle kao posljedica novinarstva u tom, danas prvom medijskom partneru Vlade CG i EU. Iz te se sterilne mješavine nije moglo iscijediti ništa pametno.

I ovaj pokušaj da se doprinese banalizovanju procesa za terorizam u pokušaju, subleskasto je izveden kao tobože stručna analiza intervjua. U kojoj se do kraja nije saznalo ko je lud, a ko zbunjen.

Kad se, recimo, više nije moglo poricati da su „Vijesti“ progonile Sinđelića za intervju, saopštena je neka interno-kompromisna verzija, po kojoj su šamar morali da istrpe dnevni list i portal, valjda da bi se sačuvala televizija.

Pa je ispalo da su novinarke sektora za reketiranje progonile zaštićenog svjedoka isključivo da bi ga pitale što se vozi taksijem?! A on ih otkačio pominjući, biće slučajno, američki kapital… kojeg, inače, ima samo u vlasničkoj strukturi TV Vijesti!?

Za „magnum crimen“ proglašeno je, potom, nepostavljanje pitanja o presudi za ubistvo u Hrvatskoj! Na koje je Sinđelić, prethodno, stotinu puta odgovorio negiranjem. Imponuje mi što izgledam tako moćno u očima konkurencije da bih sagovornika mogao natjerati da prizna ubistvo, ali bi, da prostite, takvo pitanje mogao postaviti samo kompletan idiot! Tema nije za zafrkanciju, ali je ponekad stvari potrebno dovesti do apsurda…

Da je Sinđelić priznao ubistvo – morao bih ga pitati: da li se, nakon toga, nekom saobraćajnicom brzo udaljio sa mjesta zločina, što performanse traktora, poznato je, omogućavaju; ili je traktor (koji je, navodno, motiv ubistva) zametnuo preko ramena, pa bogazama i preplivavši Dunav, prebacio plijen u Srbiju?

Kad bolje razmislim, bila je to odlična prilika da, prvi put u istoriji, novinar uhapsi svoga gosta u studiju; da mu, kad je već tu, odrapi 40 godina u lakom okovu i…

I tačka, jer će disfunkcionalne potirače za sirće koje sve jače curi pomisliti kako im je zamisao uspjela, jer se bavimo analizom njihovih „analiza“, umjesto suštinom.

 A suština odavno pliva površinom i čeka da bude konstatovana. U trenutku kad se „lovac na grantove“ sprema da za „Vijesti“ i povezana lica zakači što veći dio sedam miliona dolara vrijedne američke podrške medijima u regionu, „Vašingtonski papiri“ otkrivaju da je barem 700.000 eura ruskoga porijekla ušlo u koncern „druge familije“.

Sve teže je sakrivati činjenicu da je ovoj „žrtvi režima“ Vlada Crne Gore oprostom duga, reprogramima poreskih obaveza i partnerskim projektima sa ministarstvima, napunila kasu više nego ijednoj drugoj medijskoj kući u Crnoj Gori. Ne zaboravimo ni da su „Vijesti“&- comp. godinama pretplaćene na stotine hiljada eura iz fondova EU…

Koliko je „Živa istina“ opsesija vlasnika „Vijesti“ potvrđuje i jučerašnji primjer – pola sata nakon završetka intervjua sa ministrom za evropske poslove bila je spremna reakcija Doris Pak.

Loša vijest za njih je što će temu tragova novca koji vode u njihovom pravcu teško gurnuti pod tepih. Konačno, popeli su se na glavu i mnogim dojučerašnjim saveznicima. Štiglic kaže kako je posljednji Davos prošao u znaku parole „pohlepa je dobra“.

Neki su to, izgleda, shvatili kako jedino umiju – bukvalno.

Pobjeda