Medijsko trovanje naroda je nemoralno i gnusno - ravno izdajstvu (II)

Tu je i redovni kolumnista Vijesti, najbolji književnik među novinarima. Bez obzira o čemu piše ime Đukanovića mora biti prisutno i ponavlja se kao ča-ča-ča refren u južnoameričkoj melodiji! Vjerujem da su mu na tome zahvalni oni iz DPS-a, koji su tamo jedino iz ličnog interesa. Jer, što god oni radili, ceh u javnosti plaća Đukanović. 

Objavljeno: 18. 04. 2018 - 10:40
Medijsko trovanje naroda je nemoralno i gnusno - ravno izdajstvu (II)

Piše: Blažo SREDANOVIĆ

Svaki potencijalni investitor dočekan je na nož. Čim izađe iz aviona pojave se o njemu polu-pismene humoreske bez humora, u kojima autor prospe gomilu riječi i očekuje da se one same poređaju u smisao. No, kako su bez specifične misaone težine ostaju da plove na površini, kao ribe u vodi ubijene dinamitom.

Tjeranje investitora: Zatim slijede i fotomontaže, koje su više politička pornografija nego karikatura. Cilj im je otjerati investitore, a onda postaju dušebriznici za stanje u ekonomiji.

A ljudi sa velikim parama su veoma osjetljivi na javne poruge. Ponašaju se kao lijepe djevojke, koje imaju dosta udvarača i treba posebna vještina da se privuku i dublje angažuju, što se mislim ne shvata dovoljno u Crnoj Gori.

Oni su ti koji biraju, a mi se ponašamo kao da je samo na nama da odlučimo. Za Ranka Krivokapića u Crnu Goru dolaze sve samo loši “krivi” investitori, ali nije poznato koji su to za njega “pravi” i da li ih je pronašao i predložio, dok je bio u Skupštini. Oni treba prvo da nas pronađu na mapi svijeta. U Americi još i danas ne prepoznaju razliku između Čehoslovačke i što je ostalo od bivše Jugoslavije.

Novinari - opozicicionari kao porotnici: Neki moderatori u intervjuima često djeluju kao istražni organi - više insistiraju na priznanju nego na mišljenju, dok neki novinari, a i politički opozicionari, traže od sudija da javno iznesu dokaze i prije završetka suđenja, jer hoće da budu porotnici.

Ima u “nezavisnim” medijima i dobrih novinara. Tamo ih je zateklo vrijeme i kriza profesije. Iz intimnih razgovora sa nekim od njih stekao sam utisak da više mrze svoje gazde, nego što ovi mrze Đukanovića!

Žarka Rakčevića smo pozvali na Prvi svjetski kongres iseljenika u Njujorku 1999. godine, kao tadašnjeg predsjednika SDP-a. On i ja smo zajednički, rame uz rame, pisali Zaključke Kongresa. “Tražimo da se ponište neligitimne odluke Podgoričke skupštine iz 1918, kao i odluke regenta Aleksandra Karađorđevića iz 1920. kojima je nasilno i nekanonski ukinuta CPC”- stoji u Zaključcima. Međutim, prošle godine na pitanje o CPC Žarko kaže: “Nemojte shvatiti da želim izbjeći odgovor na to pitanje, ali je ono izuzetno složeno”. Izgleda da bi on trebao da ponovo nauči ono što je nekad već znao, mada ga to ne bi napravilo pametnijim, ali možda malo poštenijim.

zarko-rakcevic

“Lično sam ostvaren i na porodičnom i društvenom, preduzetničkom i akademskom planu”- kaže Žarko, a sve to, u po njemu, propaloj državi koju treba hitno spasavati novim izborima, a u kojoj je on, zahvaljujući svojoj genijalnosti, pronašao oazu blagostanja, zonu pune zakonitosti i uzornog poštenja.

Povratak Rakčevića: Bučno je najavio povratak u politiku, ali se poslije izbora, na kojima je loše prošao, jer birači nijesu prihvatili njegovu ispraznu samohvalisavu retoriku, prisjetio da je nešto sa Glavnim odborom razgovarao da je navratio samo na kratko. Da su to znali birači ne bi mu dali ni onoliko glasova, pa bi ovaj “show men” i narcis jos brže pobjegao sa političke scene. To je ordinarna prevara birača! Biće da se pojavio tek toliko da se preobuče u djeda Mraza i da nam saopšti koliko ima para, a doznali smo daleko više koliko pare imaju njega! Rečeno je politika te ne mijenja, već uveličava ono što već jesi.

Predložio je Mišku da mu se pridruži mada je znao da je samo navratio na kratko u politiku. No, profesor je odbio, jer zna da jedino u matematici dva minusa čine plus!

“Svakodnevno na ulici, na poslu u društvu srijećem se sa stvarima od kojih mi se okreće stomak” kaže Žarko.

Zar neko može da bude potpuno ostvarena osoba, a da svakog dana gleda svuda oko sebe takve muke i jade naroda među kojim živi? I zar će mu proći bol u stomaku pošto je saopštio narodu svoju defetističku viziju, a onda se ponovo sakrio u biznis da se još malo ostvari? A sve nam to saopštava kada ocjene kreditnih rejtinga Standard and Poor i ostalih prestižnih agencija pokazuju da Crna Gora ide u dobrom pravcu, a svjetski mediji javljaju da smo u evropskom vrhu po realnom rastu BDP i da su deficit i javni dug pod kontrolom i manji od nekih u okruženju, dok je stopa rasta veća nego u Americi.

Ovaj veliki Evropejac se okomio na EU, čije predstavnike poziva da budu arbitri dešavanjima u Crnoj Gori, a istovremeno optužuje “briselske komesare” da nista ne znaju o tim dešavanjima. Trebali su doči kod ovog “podgrijanog” političara za jednokratnu upotrebu da im on prišapti na uho svoje narcisoidno pametovanje.

“Samo ljudi koji su postigli nešto u životu i koji imaju rezultate iza sebe sposobni su da vode državu” kaže Žarko, a onda za “prestolonasljednika” izabra Dritana Abazovića, koji ima iza sebe samo kratki ulični politički staž, a ne pridaju mu mnogo važnosti ni u njegovom rodnom gradu Ulcinju. No, Žarku je bilo vazno da se otarasi jednog propalog izleta u politici.

Žarko u okviru svoje “realne” ekonomije smatra da treba izgraditi 80 hotela i svi bi bili profitabilni. A zar nijesu profitabilne i one private kuće, đe se čitava familija strpa u garažu za nekoliko mjeseci, da bi izdali gostima cijelu kuću. Nije objasnio koliki bi bio potreban procenat godišnjeg rasta BDP-a da se sa takvom “realnom” ekonomijom u dogledno vrijeme približimo Evropi? To je sitno-sopstvenička psihologija naslijeđena iz nekadašnjih sindikalnih odmarališta. Tri obroka dnevno i pjevačica. Individualni hoteli razbacani po našem primorju, ma koliko bili luksuzni, ne mogu privući goste visoke platežne moći, ako se u neposrednoj blizini prodaje kuvani kukuruz, a čitava porodica večera jednu picu u šetnji ispred toga hotela. To je realnost ma koliko boljela i bila ružna.

Žarko je protiv “zatvorenih gradova” kao što je Luštica bej, a to je baš danas dominantan trend u svijetu. Hilton na Havajima, đe živim već nekoliko godina, ima svoj rizort veličine koliko dva Petrovca. Tri tornja od po dvadesetak spratova, a između objekti različitog tematskog sadržaja u ambijentalnoj cjelini, pa čak i kapelica za vjenčanja. Imaju svoja tenis igrališta i golf terene. Cilj je da se gost bar za kratko vrijeme oslobodi savremenog terora automobila i uvijek prisutne gužve. Rakčević je uglobio hotel u očigledno oskudnom prostoru iznad najprometnijeg puta i raskrsnice u Petrovcu. Goste mu na terasi, dijeli od saobraćaja samo debljina potpornog zida. Dok objeduju može im svakog momenta pikavac iz kola završiti u tanjiru.

Realna ekonomija: Realna ekonomija jedne države se bazira na njenim ukupnim resursima i potencijalu. A veliki potencijal Crne Gore u turizmu konačno postaje poznat i priznat u svijetu, pa se u svjetskim medijima pojavljuju reklame o jednoj od najprestižnijih turističkih destinacija. Iz  ličnog iskustva na mnogim projektima, veliki investirori su daleko više pouzdaniji i realizuju projekte mnogo efikasnije, naravno pod uslovom da im se ugovorom tačno odrede parametri. Gradnja je jeftinija za iste kapacitete i imaju stabilniju radnu snagu. Bila bi sreća da Buljaricu i Veliku plažu u Ulcinju uzme jedan investitor, kao što je slučaj sa Porto Montenegro, Portonovi i Lustica bej. Budvu nijesu pokvarili veliki investitori, već stotine malih, koji su potkradali jedan drugoga, za nekoliko metara placa ili puta.

0506krivokapic

Malo je ko u politici tako uspješno bacio ispred sebe koru od banane kao Ranko Krivokapić. Htio je, što bi rekao narod, da istovremeno stisne i p..., pa mu se desilo ono treće. Punih 18 godina uživao je u privilegijama koje mu nijesu donijeli njegovi birači na izborima. Uživio se u toj ulozi i ljuljuškao u fotelji, kao Ferida u Šantićevoj pjesmi. Zainatio se da pravi carski rez ženi koja nije trudna. Nije našao ono što je tražio, ali je ostavio veliki ožiljak. Razorio je SDP na isti način kako je propao i LSCG. Narcizam i lične ambicije iznad svega. Pripremao je zavjeru uz pomoć Demokratskog fronta, a Kinezi kažu kad pripremaš osvetu iskopaj dva groba!

Poslije haosa koji je stvorio, poučava druge što treba da rade da bi se popravila situacija. Postao je propovjednik i izigrava “moralnog policajca bez jajca”! A naš najveći autoritet u ovim stvarima kaže: “Ko posrne, mudrovat mu brane”.

Doživio je da se opozicija vraća u Parlamenat po principu regate! Izgleda da su u Demokratskom frontu doznali za indijsku izreku: ako se ne vratimo, može nam se desiti da stignemo tamo đe smo krenuli! Ranko je htio da ih uvede u Skupštinu na mala vrata, a oni su ušli na glavni ulaz, a on ne može ni na sporedni. Dok Žarko zaključuje da su vidljive pozitivne promjene u djelovanju i retorici Demokratskog fronta, a za Ranka su oni primjerni parlamentarci, po Miškovoj ocjeni opoziciji treba novi identitet, mada je postigla vidne rezultate, ali je potrebno postati Milov konkurent u Vašingtonu i Briselu.

Dakle, DF koji svim sredstvima osporava crnogorski identitet i koji vuče Crnu Goru unazad, treba prevaspitati, sa izgledom na uspjeh ravan slanju muha na kurs za pčele, dok DPS-u i Vladi, koja je uspješno prešla dobar dio toga puta ka Americi i EU, kao lijek za glavobolju Miško nudi giljotinu! A ta opozicija ne sluša savjete ni Vašingtona ni Brisela, već hoće na ulici da rješava probleme. Blesavluke huligana sa fudbalskih utakmica uveli su u svoj politicki program. A prije nego što uđemo u Evropu, valjda bi trebalo da malo Evropa uđe u nas.

Opozicioni šou: Opozicija je biranje predsjedničkog kandidata pretvorila u svojevrsni cirkus, a tako bi i vladali. Svi hoće u raj, a niko neće da umre! Ne bi bilo čudno da su i onog najpametnijeg profesora, što je učio retoriku na Saveljićevoj farmi predložili, ne za predsjednika, već za Eurosong! Sve aktivnosti i motivacije opozicije najviše potiču iz džepa. “Money is the mother milk in politics”.

Dobro je što je Đukanović, godinu i po, ustupio vlast, da se narod presabere i vidi sebe i situaciju iz jednog drugog ugla. Dobro je što se bio udaljio, ali da ne ide suviše daleko, jer bi naši “genijalci” da ih dopadne šaka brzo rasprčkali ovo što je s mukom stvoreno, a onda bi se međusobno optuživali još više nego što to danas rade. Zato je Đukanovic na poziciji predsjednika koristan i potreban Crnoj Gori danas ništa manje nego prije dvadeset godina.

181blazo2

De Gol je svojevremeno izjavio da svaki Francuz želi da bude ravnopravan, a to znači da ima najmanje dvije privilegije. A nama Crnogorcima je malo i sto dvije! Javno smo najgrlatiji privreznici pravde i slobode, a radije se od njih odričemo nego od privilegija. “Učini mi to, pa ti neću ostati dužan” ili “neću te zaboraviti”! To je naše svakodnevno međusobno ophođenje i poslovni razgovori.

Korupcija: Korupcija u takvoj atmosferi postaje gotovo logična pojava i neće brzo nestati, ko god bio na vlasti. To se usadilo u našu psihu stotinama godina. Svako hoće da radi sve. Novinari da vladaju, a Vlada da uređuje novine. Imamo savjetnika koliko i stanovnika. Prilikom susreta sa Ben Gurionom, prvim predsjednikom Izraela, Ajzenhauer mu se požalio da je veoma teško biti predsjednik dvjesta miliona Amerikanaca. Ben Gurion mu je odgovorio: “It`s harder to be the prime minister of two million prime ministers”!

Zar je onda lako biti vladar u Crnu Goru? Kažu da je kralj Nikola kad su mu javili da treba da se vrati iz Francuske i preuzme presto poslije ubistva knjaza Danila rekao : “Kuke mene”. Jedan iseljenik mi kaže: U Crnoj Gori da nešto uspješno i opšte ljudski vrijedno i priznato uradiš, a da ne poludiš dvostruki si pobjednik. Naš veliki pisac Lalić kaže: “ Može on biti hrabar i odan koliko hoćeš, može valjati za trojicu ili desetoricu, ipak će i oni najbliži oko njega pokušati i postići da prisvoje njegove zasluge i da mu zakinu priznanja, a ako bude uporan u traženju tog priznanja - još će mu se i narugati”

No, što se tu može. Rečeno je: svi smo kakve nas je bog stvorio, a neki su još gori!

Može se ova Vlada proglašavati najgorom, sem svih drugih koje bi mogle doći, da parafraziram Čerčila, što naša opozicija ubjedljivo demonstrira. Ima u našoj današnjoj realnosti mjesta i opravdanja za svaku vrstu kritike, ali se ne mogu ignorisati značajni uspjesi postignuti na pređenom istorijskom putu.

Kad se bude pisala istorija mnoge će stvari biti potisnute iz sjećanja, a ostaće nekoliko krupnih događaja: Konačno, poslije dugog nadanja i vjekovnog čekanja državni brod je usmjeren u najboljem pravcu, prema Zapadu. Izbjegnuto je krvoproliće prlikom otklona od politike Miloševića. Obnovljenoj državnosti slijedio je ulazak u NATO, a nadajmo se da ćemo biti prvi poslije desetak godina primljeni u EU.

Mada je još daleko od zadovoljavajućeg, ipak je napravljen značajan ekonomski iskorak u odnosu na okruženje, đe smo do nedavno bili ubjedljivo zadnji. U Srbiji su prosječna primanja trećinu manja nego u Crnoj Gori, iako su promijenili nekolike Vlade.

Referendum nam je povratio vjeru u sebe i svoju budućnost. Zna se tačno ko je najviše zaslužan za to, ali ovo ne navodim kao pohvalu nikome, već kao antipod proizvodnji i širenju defetizma i beznađa, koje se želi nametnuti narodu. Neuspjesi, promašaji i greške, kojih ima, desetorostruko se uvećavaju, dok se uspjesi, ili bilo što pozitivno nipodaštava, karikira ili ignoriše. A zna se tačno ko to radi! A to je sramno i predstavlja nastavak dugogodišnje velikosrpske strategije izrugivanja crnogorskog naroda, nametanje inferiornosti i ponižavanja, što je ostavilo duboke ožiljke.

Trovanje naroda je nemoralno i gnusno - ravno izdajstvu. Imali smo 1918. godine jednog Andriju Radovića, a danas ih imamo na stotine!