Istina o progresu - Kako u Briselu vide budućnost Zapadnog Balkana

Evropa otvorenih vrata za Zapadni Balkan ili Evropa „iza sedam brava“ za Zapadni Balkan? Junker vs. Makron.

Možda bi bilo najbolje da pozovemo Junkera i Makrona, da nasred Budve, negdje na plaži Jaz, u smiraju dana, u tradicionalnom balkanskom stilu, podijele megdan i da, zavisno od toga ko pobijedi, jednom za svagda, znamo na čemu smo.

Idemo li mi u EU ili ne?

Objavljeno: 29. 04. 2018 - 13:05
Istina o progresu - Kako u Briselu vide buducnost Zapadnog Balkana

Koncept

Pa, stvarno, idemo li? Junker kaže DA, obavezno, samo što nijesmo. Makron kaže NE ili da se to pitanje ipak ostavi za sjutra, malo sjutra.

Odnosno: da li Junkerovo DA znači stvarnu afirmaciju i da li Makronovo NE, konačnu negaciju našeg kretanja ka EU?

Istina je, zapravo, da se i jedno i drugo mišljenje nalaze na sredini koja je od strane istaknutih analitičara i briselskih krugova definisana kao „konstruktivna višeznačnost“.

U prevodu, ovo bi značilo da svi radimo po svome, gurajući u nekom pravcu članstva koje i nije tako izvjesno, znajući da nemamo baš velike šanse, ali da se nadamo da će nausput doći do nekog filmskog obrta i da će se pojaviti neka viša sila koja će riješiti stvar za sve nas na Balkanu, ali i za naše partnere u Briselu.

A kako to izgleda na terenu?

Prvo, u Briselu: Komisija i Spoljna služba EU najzad počinju da shvataju da najjeftiniji progres i rezultat može da se zabilježi na našem području jer drugih većih rezultata baš i nema, makar ne u ovom mandatu.

Međutim, neke države članice se ovakvom scenariju i intenziviranju proširenja protive iz čisto partikularnih interesa, zanemarujući opšte evropsko dobro.

Tako se nalazimo u situaciji da se iza zatvorenih vrata bije prava epska bitka da Samit u Sofiji ne bude fijasko, uz niz ultimativnih zahtjeva u vezi Kosova, koje ne postavlja balkanska Srbija, već EU članica, evropska Španija!

Sa druge strane, ipak se od lansiranja Strategije do danas vidi mali pomak na bolje, ako ne što drugo, a ono što imate dobre šanse da se svako jutro iza ugla sudarite sa nekim od najviših zvaničnika EU, čija se frekvencija posjeta regionu u posljednja tri mjeseca izjednačava sa meteorskom kišom.

Zato upozorenja Junkera o eventualnom ratu na Balkanu ukoliko proširenje stane niko i ukoliko proširenje stane niko i nije shvatio tako ozbiljno jer smo svi manje-više svjesni činjenice o kojoj je govorio Makron: da proširenja i ne može biti dok se izvrše institucionalne i konstitucionalne promjene u samoj Evropskoj uniji.

Makron je samo izgovorio naglas ono što su svi ostali glasno otćutali, zato ni francuski predsjednik nije glasnik kojeg trebamo „ubiti“, već vrlo racionalno poslušati i zajedno sa Briselom i zemljama članicama preduzeti sve da se i jedna i druga tektonska promjena izvrše što brže i bezbolnije za sve.

Evropa ima i većih bitaka od Balkana, ali ne smije nas zaboraviti i prepustiti centrifugalnim silama Rusije ili Turske. I to je možda jedini realan osnov za koji se možemo uhvatiti u ovom trenutku, ali nam to ne smije biti dovoljno.

Za početak, Zapadni Balkan mora pokazivati međusobnu solidarnost i uzajamnu pomoć, ukoliko želimo da što prije zadobijemo poštovanje Brisela i EU članica.

Primjer za ovakvu solidarnost je i nedavni kompromis između Albanije i Crne Gore (Igora Lukšića i Majlinde Bregu), gdje je – umjesto konfrontacije oko mjesta generalnog sekretara Regionalnog savjeta za saradnju – došlo do razumnog i progresivnog rješenja, kojim su zadovoljne i zemlje regiona, ali još više i institucije EU koje su bile zabrinute da se ova neobična diplomatska situacija ne pretvori u tenziju.

Uz malo dobre volje i političke mudrosti, Balkan može!

1904markovicmogerini1

Izvještaj

A da se u regionu stvarno nešto radi, potvrđuju i izvještaji o progresu zemalja Zapadnog Balkana za 2017. godinu. Pomaka nabolje ima svuda, u manjoj ili većoj mjeri, ali se čini da i pored svih slabljenja privlačnosti EU opcije, ona i  dalje ima privlačnu snagu, kako za građane, tako i za političke elite, kojima napredak ka EU znači enormno, najprije kao osnov za prodavanje ideologije nade, koja je prisutna u svim našim zemljama.

Kada sam prije više godina govorio i pisao o tome da će intervencije EU u vezi sa svim reformama polako preći sa opšteg na pojedinačna, a potom i na sasvim partikularna, individualna pitanja, pa i ad hoc situacije, činilo se to mnogima daleko i gotovo nemoguće.

Danas, takvih je ciljnih i partikularnih ocjena, komentara i preporuka za Crnu Goru značajnije više nego u nekim ranijim vremenima, a da ne govorimo u odnosu na neke od zemalja regiona, čije se ocjene kreću još u onim opštim okvirima i generalnim reformskim zadacima koji su odavno ostali iza crnogorskog društva i institucija.

I tu je, zapravo, iskazano najveće nepoznavanje procesa pregovora od strane mnogih lokalnih „eksperata“, koji ni metodološki, ni saznajno ne mogu da sagledaju proces evropske integracije na relativno koherentan način koji bi obuhvatao nekoliko vremenskih, geopolitičkih, tehničkih i drugih vizura iz kojih ga morate sagledavati da bi makar koliko-toliko imali objektivan pregled svih postignuća, kako onih kod kuće, tako i onih u regionu ili u Briselu.

Dakle: Progres report za 2017. je do sada najprecizniji dokument, koji nam je donio solidnu opštu ocjenu - jaka trojka. I koji nam je dao veoma jasne i precizne smjernice što da uradimo u narednom periodu, ukoliko želimo da imamo solidno napredovanje i lidersku poziciju.

U najkraćem, da ne bih ponavljao navode Izvještaja: mediji (prvo Vlada da izmijeni zakone, a mediji standarde i profesionalnost u izvještavanju i samoregulaciju), suđenja u velikim procesima i drugi vidljivi rezultati u pravosuđu u oblasti borbe protiv korucije i organizovanog kriminala, relativno fer izborni proces i personalne i funkcionalne promjene u Agenciji za borbu protiv korupcije i Državnoj izbornoj komisiji, rad na reformi državne uprave i izgradnji kapaciteta…

To je, manje-više, to, ukoliko  bude političke volje i sposobnosti državnih struktura da odgovori na nove izazove.

Region

Sa druge strane, a u vezi pomenute liderske pozicije, i pored likovanja određenih unutrašnjih i u manjoj mjeri spoljnih „faktora“ (napolju nam daju više priznanja) o navodnom gubljenju vođstva, Crna Gora je i dalje zemlja lider u regionu Zapadnog Balkana na polju EU integracije.

Srbija nas i dalje prati sa trogodišnje distance, dok su Albanija i Makedonija samo dobile određeni „kredit“ od strane Komisije, kojim će ove dvije zemlje „kupovati“ unutrašnju posvećenost reformama i naklonost domaćeg biračkog tijela.

Istovremeno, istim „kreditom“ institucije Evropske unije će „kupovati“ naklonost zemalja članica za saglasnost o otvaranju pregovora sa ove dvije zemlje, koje Komisija i značajan dio drugih važnih EU institucija najzad otvoreno propagiraju.

Zli jezici bi rekli – „bolje ikad, nego nikad“. Ovaj kredit će brzo doći na naplatu, jer ono što im je prećutano u Izvještaju biće predmet kontrole jednom kad pregovori otpočnu.

Srbiji, ali i puno više Kosovu, je puno toga oprošteno uz nadu da će neki dogovor biti postignut u skorije vrijeme i njihovi dalji napori ka EU će biti predominantno vezani za napredak u međusobnim pregovorima.

BiH je i dalje u raljama političkih nacionalnih elita i partitokratije, koja je najviše metastazirala od svih zemalja regiona, pa su konsekventno i ocjene prilično sumorne, bez jasne odrednice kada može doći do prelaska na nivo otvaranja pregovora.

Kauzovani disbalans

Na kraju, ovih dana se teško oteti gorkom utisku da su lični interesi pojedinih kolega iz nevladinih organizacija prevladali nad objektivnim interesima svih ostalih građana Crne Gore.

Jednostavno, ukoliko želite da negdje stignete, morate da ste u pokretu.

Pokret i motor za naše reforme, ali i sve ostale zemlje na Balkanu su procesi vezani za evropsku integraciju.

Integracije i pregovori su ono što naše cijelo društvo gura naprijed, pa često i nevoljne ili neodgovorne političare.

Tražiti da se pregovori uspore ili prekinu je traženje zaustavljanja ili usporavanja reformi i to je kontradikcija koja bi štetila svima.

Osim onima koji bi nastavili da dobre rezultate prećutkuju, slabe i osrednje proglašavaju za veoma loše, a loše za katastrofalne i apokalitične.

Civilni sektor ima prava i dužnost ukazivanja na sve što je loše i što treba da se mijenja, ali i obavezu da to ne čini na štetu drugih građana ili na način koji bi smanjio povjerenje javnosti u ono što su objektivno pozitivna dostignuća nevladnih organizacija, pa i pomenutih.

Tajming medijskog plasiranja ovog zahtjeva usred izbornog perioda je samo potvrda da su možda sazreli uslovi da jedan broj uglednih aktivista nevladinog sektora počne i legitimno da ostvaruje svoje političke ambicije.

Uvjeren sam da bi to bolje radili od postojećih opozicionih partijskih elita, pa je red i da im se pomogne u tome.

Zbog toga treba ohrabriti donatorsku zajednicu da svoja sredstva usmjeri i na pomaganje ovakvih novih političkih subjekata, jer bi to doprinijelo transparentnosti u radu i civilnog sektora i političkih partija u Crnoj Gori.

Autor je predsjednik NVO Evropski pokret u Crnoj Gori

evropski-pokret-crna-gora