Sve slave i običaje naslijedili smo od starośedilaca Balkana

Krsno ime ili slava je običaj slavljenja porodičnog sveca na zapadnom Balkanu. To je jedan dan u godini kada uz poseban obred domaćin porodice zove rođake i prijatelje na slavlje, na gozbu u čast svom porodičnom svecu. Danas mnogi nacionalisti često ponavljaju da "samo Srbi slave slavu”, što nije istina, a prilično bi bila istinita tvrdnja, ako ne i sasvim – "samo potomci Ilira slave slavu".

Objavljeno: 07. 05. 2018 - 00:00

Još je Platon prije nekih 2.400 godina zapisao: "Mladi čovek, naime, ne može prosuditi šta je alegorija, a šta nije, već ono što u to doba starosti primi u sebe ostaje u njemu tako čvrsto da se više ne može izbrisati i ne može promijeti." (Država, BIGZ, 2002)

I to je uglavnom i danas tako, ono što se u mladosti primi kao neka činjenica - istina, to je kasnije jako teško zamijeniti nečim novim, makar to novo bilo istinitije i makar danas imali mnogo bolje načine da utvrdimo naučne istine, nego što je to bilo moguće u Platonovo doba. 

U školama kod nas i u zemljama bivše Jugoslavije, uči se da smo Sloveni čiji su se preci doselili na Ilirik u 6. i 7. vijeku, zajedno sa Avarima, vjerovatno i Gotima. Što se jezika tiče, mi jesmo naravno Sloveni, no, po porijeklu, kulturi, dakle po svom identitetu, mi to nijesmo. Stanovnici zapadnog Balkana danas, su predominantno starośedioci, koji su primili slovenski jezik tokom 900 godina srednjeg vijeka, od 7. do kraja 15. vijeka, to je razdoblje u kojem su Sloveni na ovim prostorima imali: brojčanu, kulturnu, a skoro do kraja srednjeg vijeka - i vojnu i političku nadmoć. 

Većini kod nas je ovo jako teško prihvatiti, ljudi ne vole da u svojoj svijesti mijenjaju neke informacije koje su u mladosti prihvatili kao činjenice.

Fizička antropologija kaže da smo starośedioci: I ja sam do prije desetak godina mislio da smo Sloveni, no istražujući etnogenezu ljudi sa ovih prostora, suočen sa saznanjima nekoliko nauka potpuno sam se uvjerio da većinski dio našeg kolektivnog bića nije slovenski, već starośedjelački.

Prva nauka koja je dokazala da nijesmo Sloveni je fizička antropolgija. Analitika je 26. XI 2015. objavila tekst "Biofizička antropologija je potvrdila: Crnogorci su starośedioci" i u njemu su dati iskazi: ruske akademkinje Tatjane Aleksejeve, akademika CANU Petra Vlahovića, kao i najznačajnijeg srpskog fizičkog antropologa Živka Mikića. Svo troje (među njima nema nacionalnog Crnogorca), se složilo da smo starośedioci Balkana. Ispitujući skelete iz praistorije i kasnije - do srednjeg vijeka, oni su ustanovili da ti skeleti pokazuju kontinuitet Dinaraca na ovom prostoru, od praistorije do danas. Taj tekst je izazvao veliku pažnju, svi beogradski portali su mi se rugali jer sam objavio da smo starośedioci, no, niko od novinara (premda Analitiku čitaju stotine novinara), nije zvao Mikića i Vlahovića da ih upita da li je istina ono što sam objavio. Mikić i Vlahović su u međuvremenu umrli. U pravu bješe Platon, ako nešto u mladosti naučiš kao činjenicu, poslije ni mišljenje akademika ne želiš da čuješ.

Populaciona genetika kaže da smo starośedioci: U junu 2012. sam u tekstu "Sloveni samo u tragovima" prepričao i tumačio ono što je 2010. objavljeno u renomiranom američkom antropološkom časopisu American Journal of Phisical Antropology. Naime, Ministarstvo nauka Srbije je platilo naučno istraživanje i od 404 crnogorska muškarca uzeti su uzorci DNA. Uzorci su poslati na Floridu i tamo su analizirani. Pokazalo se da su dvije dominantne haplogrupe kod crnogorskih muškaraca I2a sa 29.2% i E1b1b sa 27%. I2a haplogrupa je dominantna u krajevima čije stanovništvo bezbrojni istorijski izvori do 19. (pa i do 20. vijeka) nazivaju Vlasima. Haplogrupa E1b1b je na ovim prostorima karakteristična za Albance. Sem te dvije haplogrupe, tu je i haplogrupa R1b, zastupljena sa 9.4%.

Preci ljudi koji nose tu haplogrupu su na ovim prostorima sigurno od antičkih vremena, ili još od ranije. R1b je dominanta haplogrupa kod Škota, Iraca, Engleza, Francuza... dakle možemo je, što se tiče njene prisutnosti u Evropi, mirno nazvati - keltskom. Mnogo prije nego je objavljeno ovo genetsko istraživanje, renomirani naučnici su utvrdili da su na ovom prostoru boravili Kelti i da postoje brojni keltski toponimi. Dakle ove tri (I2a, E1b1b i R1b) haplogrupe nosi 73% crnogorskih muškaraca, a ima kod nas još haplogrupa koje su tu od antičkih vremena.

Prema podacima koji su objavljeni 2010. godine, haplogrupu R1a, koju sigurno možemo vezati za Slovene, nosi 7.4% crnogorskih muškaraca. Uz tu haplogrupu imamo još i haplogrupu N koju nosi određeni broj Crnogoraca, možda je došla od Avara. Zatim, imamo i nekoliko procenata haplogrupe I1, koja je dominantna među Skandinavcima, moguće je da su neki preci današnjih Crnogoraca bili Goti koji su na ovom prostoru pristigli u 6. vijeku. Nikšić je do 20. vijeka imao paralelni naziv Onogošt, a taj naziv potiče od gotskog muškog imena Anagast. 

Sve u svemu, populaciona genetika je dokazala da smo, ubjedljivom većinom, porijeklom od starośedioca Ilirika. 

Etnologija kaže da smo starosjedioci: Bezbrojni su dokazi koje nam pruža etnologija, da mi jesmo starośedioci. Npr etnolog Mirko Barjaktarović je zapazio da se brojni običaji Crnogoraca istovjetni sa običajima koje su imali antički Grci i Rimljani. 

Za imena slovenskih bogova smo tek od naučnika - slavista saznali, i to za: Peruna, Dažboga, Moranu, Radgosta, Ladu, Velesa... O njima se ništa nije znalo u dinarskim krajevima. Ima nešto malo toponima sa imenima slovenskih bogova i još poneki trag, ali Vuk Karadžić nije ni slova zabilježio da u ovim krajevima među običnim narodom ima pomena o bogovima koje su slavili Sloveni, premda je Vuk pomno zapisivao sve proizvode narodnog duha: narodne pjesme, poslovice, pripovijetke, zagonetke... 

Sloveni se tokom istorije nijesu bavili ekstenzivnim stočarstvom, sem možda neđe kao izuzetak, dok je svim našim precima vjekovima to bilo glavno zanimanje. 

Prije više od pet godina Analitika je objavila tekst "Zmija kao čuvar kuće" u kome je pokazano da je ljudima koji su prije 2000 godina živjeli na istom ovom crnogorskom prostoru, kao i Crnogorcima do najnovijih vremena, zmija bila kultna životinja, te je samo jedan od brojnih pokazatelja da smo starośedioci.

Prije neki dan sam pokazao pisanje pisanje Johana Kola koji je bio fasciniran sa sličnošću Crnogoraca i Homerovih junaka. 

Ima još mnogo ovakvih detalja koji pokazuju da smo starośedioci, ali jedan je naročito važan.

Slavimo slave, jer smo starośedioci Balkana: Krsno ime ili slava je običaj slavljenja porodičnog sveca na zapadnom Balkanu. To je jedan dan u godini kada uz poseban obred domaćin porodice zove rođake i prijatelje na slavlje, na gozbu u čast svom porodičnom svecu. Danas mnogi srpski nacionalisti često ponavljaju da "samo Srbi slave slavu”, što nije istina, a prilično bi bila istinita tvrdnja, ako ne i sasvim – "samo potomci Ilira slave slavu". Naše pretke su Rimljani zvali zbirnim imenom - Iliri, ostavimo na stranu koje su pojedinačno etničke grupe tada na Iliriku postojale. Slavljenje krsnog imena, to jest porodičnog sveca, postoji i kod Malisora – katoličkih Albanaca iz śeverne Albanije, kao što postoji i kod nekih drugih katolika na zapadnom Balkanu. Pošto srpski etnički korijen ne postoji, kod sadašnjih Srba ne postoji etničko srpsko jezgro jer su Osmanlije davno uništile prave Slovene-Srblje, jasno je da slavljenje krsnog imena ili slave, ne može biti slovenskog porijekla. Krsna slava ne postoji kod Rusa, Ukrajinaca, Bjelorusa, a ne postoji ni kod Bugara. 

Krsno ime ili slava, je običaj starośedioca Ilirika, koji ima korijene u antičkim vremenima, vuče porijeklo iz vremena kad su starośedioci ovih prostora (naši preci) bili prvo pod helenskim kulturnim uticajem, pa pod  rimskom vlašću - pripadali rimskoj kulturi. Krsno ime je još jedan dokaz da je velika većina Crnogoraca starośedjelačkog porijekla, a i većina pripadnika današnje srpske nacije su takođe starośedioci. Najveći uticaj na širenje običaja slavljenja krsnog imena u Srbiji, imali su Crnogorci koji su se u 18. i 19. vijeku useljavali u praznu Srbiju – prazni Beogradski pašaluk.

Naučnici su ustvrdili da je slavljenje slave identično sa svečanostima starośedioca Ilirika:  Srbin Aleksandar Mitrović (1870-1921), pravnik i publicista, 1912. godine je pisao: "Rimljani, prije i poslije Hrista imali su svoje deos lares. Dei lares bili su kod njih baš ono, što je i kod nas Srba krsno ime. Kada se tamjan pronašao Rimljani su o toj slavi kadili i svoju kuću tamjanom, taman, kako i mi danas radimo, kada nam o krsnoj slavi dolazi sveštenik u kuću. Rimljani su se tom svom bogu – onda nije bilo svetaca u današnjem smislu – molili, da im dade dobra, koja su željeli, a da im odstrani zla, kojih su se bojali. To i mi danas radimo ili bi barem trebalo da radimo. I mi se našem patronu na dan njegove slave, molimo da nam da dobro, koje želimo, i da nas oslobodi zla koga se bojimo.

Molimo se takođe i za dušu umrlih članova naše porodice, ali to samo za muške i za ženske, koje su nevjenčane umrle u roditeljskoj kući. Ženske, koje su pošle iz roditeljske kuće i vjenčale se, primile su krsno ime svog domaćina, pa se u tom slučaju ne računaju članovima roditeljske porodice. Stari Rimljani, na dan svoga patrona, palili su svijetnjake, u slavu svoga boga – pokrovitelja. To radimo i mi sa krsnom svijećom. Svi domaći i pozvani gosti kod Rimljana jeli su od zajedničkog, po njihovom vjerovanju i običaju blagoslovljenog kruha. To isto radimo mi. . . Nova, hrišćanska vjera, nije priznavala nego samo jednoga Boga, koji je tvorac i zaštitnik svega i svakoga. Tog jedinoga Boga nijesu mogle sve porodice prigrliti kao svoga patrona, jer takva slava ne bi ni najmanje odgovarala slavi iz paganskih vremena. Nova, hrišćanska vjera, donijela je svojim vjernima i mnogo svetaca, koji Bogu sjede uz koljeno. Je li, dakle, išta bilo i moglo biti prirodnije kod naših pradjedova, kada su primali hrišćansku vjeru, da u tom svečanom času, mjesto starog poganskog boga, izaberu jednog hrišćanskog sveca za zaštitnika i pokrovitelja svoje porodice...‘Tako nam je ostalo od vijekova. Slavimo kao starinu’ – odgovaralo mi se u mnogim našim krajevima, kada sam pitao, zašto slave krsno ime.” . . . Uvjeren sam da nije smiono nego potpuno opravdano moje mišljenje da postanak našeg današnjeg krsnog imena ne treba tražiti ni u srpskom, ni u pravoslavnom izvoru, nego da mu je pravi izvor u poganskom vjerskom običaju boga-patrona." (Krsno ime nije ni patarenskog, ni srpskog, ni pravoslavnog postanka, Zbornik O krsnom imenu, Beograd, 1985, str 277, 278, 280 i 281)

2-vasicMiloje Vasić (1869—1956) bio je srpski arheolog, profesor na Beogradskom univerzitetu i član SANU.  Studirao je arheologiju u Berlinu i Minhenu od 1896. do 1899. godine. U knjizi "100 najznamenitijih Srba" uvršten je među najznamenitije Srbe. Smatra se ocem srpske arheološke nauke. Vasić je 1901. godine na 40 strana objavio naučni rad "Slava - Krsno ime", Vasić ide dublje u porijeklo slave, on smatra da slava potiče od antičkih Grka, to jest, još dublje, od Tračana. On je pokazao mnoge sličnosti između slavljenja heroja i slavljenja slave, pa je rezimirao:

"Ali jedno je već nepobitan fakat, tj. da heroski kult kod Grka, kao i onaj kod Tračana, stoje u tesnoj vezi sa našim običajem slave." (Zbornik O krsnom imenu, Beograd, 1985, str 257 i 258)

Porijeklom Čeh Ćiro Truhelka (1865-1942), bio je istoričar, istoričar umjetnosti i arheolog, objavio je 1930. godine rad "Larizam i krsna slava”, đe takođe kao i Skarić iznosi mišljenje da krsno ime, ili slava, vodi porijeklo od slavljenja Lara – rimskih kućnih bogova. Između ostaloga, Truhelka piše: "Glavna funkcija, koju Lar vrši prema familiji i njenim članovima jest ta da joj bude zaštitnik u zlu i dobru.” (ista knjiga O krsnom imenu, strana 353)
Pošto je hrišćanstvo postala dominantna i zvanična religija, Truhelka piše o pokušajima zabrane slavljenja Lara, rimskih kućnih bogova: "Ali i državna vlast upirala je sve sile da ukloni tragove idolatrije pa ni ona nije uspela odmah, nego je kroz sto i više godina trebalo obnavljati i pooštravati naredbe, uperene protiv poganskih obreda. . .  Od svih tih naredaba za nas je najzanimljivija konstitucija cara Teodozija od 392. godine, koja izričito zabranjuje kult Lara i Penata i ona od 451. izdana od Valerijana i Marcijana. . .  Uza sve stroge zabrane i kazne, borba crkve i države protiv kulta Lara trajala je sve dotle, dok crkvi nije uspelo, ponukati svoje vernike da one prijatne, vedre, vencima ovenčane idole Lara zamene ikonom kojeg svetitelja, pri čemu je kao zamenik u prvom redu možda dolazio u obzir svetac, čije ime nosi onaj kućni starešina, koji je tu izmenu izvršio.” (ista knjiga O krsnom imenu, 358. i 359. str)
3-truhelkaPa na strani 359, u fusnoti, Truhelka zanimljivo piše: "Za etnologa, koji se pobliže bavi proučavanjem krsne slave bila bi, čini nam se, vrlo zahvalna zadaća, ustanoviti doba, kada su Lari zamenjeni hrišćanskim svecima. To bi se moglo postići na taj način da se svi sveci, koji se slave kao krsno ime, pomno analiziraju po njihovom hronološkom redu. Ja sam to učinio sa dvadeset četiri sveca, koje sam na brzu ruku popisao i koji se u Srba najobičnije slave i došao sam do zaključka, koji iznenađuje. Dvadeset dva naime od njih idu naime u predjustinijansko doba a samo dva – sv. Alimpije, Stupnik Paflagonac, koji pada na dan 26. novembra, a umro je 641. i Martin papa (14. IV 655) idu u VII vek. I ti se slave vrlo retko, može se reći kao iznimke. Ogromna većina svetaca raznih slava su svakako preslavenskog porekla, kanonizirani u doba pre dolaska Slovena na Balkan. Zanimljivo je primetiti da se među krsnim imenima – osim sv. Save, ne nalazi nijedan od srpskih nacionalnih svetaca, premda ih ima, s onim iz dinastije Nemanića dosta lepi niz. Što se sv. Save tiče, on se tako retko slavi, da bi u svim slučajevima trebalo ustanoviti, ne radi li se tu o jednoj recentnoj pojavi, kao rezultatu propagande ovog kulta, koji poprima jačeg opsega tek od karlovačkog sinoda od 3. januara 1775., kada su, na zahtev austrijske vlade, izabrani kao patroni za Srbe sv. Sava, za Grke car Konstantin i Jelena i za Rumune sv. Petka. Po ovom izgleda da se krsna slava na Balkanu formirala još pre dolaska Slovena, to jest larizam ustupio je mesto slavi u predjustinijansko doba i to jamačno u vezi sa strogim zakonskim odredbama, izdanim protiv tajnog kulta Lara konstitucijom cara Teodozija od god. 392. Sloveni zatekli su dakle slavu već formiranu pri svom dolasku i preuzeli su je, prešli na hrišćansku veru, onakvu kakvu su je našli."

Na stranama 356 i 357 iste knjige O krsnom imenu, Truhelka piše o vezi između Lara i ikone svetitelja: "Lari smešteni su isprva u atriju kuće na samom ognjištu i kako je Rimljanin stare dobe oko ognjišta i ručavao, davao je Laru na ognjište u posebnoj zdjelici (patella), pre nego će se založiti, od svakog jela po jedan obrok i tako on postaje sudeonikom svakog ručka... Tako postaje domaće ognjište svetilištem kulta Lara i kako su se tu sastali i kult Veste i genija, razumljivo je da su već u staro doba manje obavešteni ove, po svojoj bitnosti raznolike kultove, međusobno zamenjivali. U otmenim kućama pod kraj republike, i u carsko doba, kada se ruča u otmenijem trikliniju a ne više pred čađavim ognjištem, sedeći na dugim klupama, Lari se smeštavaju u posebnoj aediculi, katkada vrlo umetnički u formi malog hrama izgrađenoj, a tu im se kao žrtva doprinosi njihov deo jela. Te se aediculae po njima zovu lararia, a nađeno ih je mnogo u Pompejima a u nas jedan i u Saloni. Kipovi Veste i penanta smeštaju se sada u kuhinju smeštaju se sada u kuhinju – culina – a u larariju ostaje Lar i genij domaćinov, i uza nj se smeštaju likovi drugih ličnosti, pre svega predaka – imagines maiorum, koje je domaćin osobito poštovao... Tu, dakle, lararij postaje već galerijom slika, embrio ikonostasa. Jer i u primitivnim seoskim kućnim ikonostasima, zaprema prvo mesto ikona kućnog svetitelja a uz nju pokoja druga sveta slika (svetitelj prislave, Bogorodica, itd.) to jest animae sanctiores gornjeg citata, slike vladara (= principes, sed optimos, electos) i fotografije roditelja (= maiorum effiges).”

Poslije detaljnog upoređivanja sličnosti i istovjetnosti slavljenja rimskih kućnih bogova – Lara i slavljenja krsnog imena – slave, Truhelka navodi: "Za nas je svakako neoboriva činjenica da je krsna slava hristijanizirana forma kulta Lara, kao što su narodni božićni obredi u našeg naroda tek hristijanizirana forma svečanosti natalitiae dei Solis i u toj je pretpostavci razumljivo da je kult Lara, kao specifično latino-italski kult, dospeo rimskim osvajanjem iz Italije na Balkan i tu se udomio.” (Zbornik O krsnom imenu, Beograd, 1985, str 372)

4-larVladislav Skarić (1869—1943) bio je srpski istoričar i član SANU, 1918. je u radu "Postanak krsnog imena", zapisao: "Krsno ime je po našem uvjerenju, koje smo stekli ispitivanjem, običaj katoličkih i pravoslavnih Srba, samo što su ga katolički Srbi djelomično već zanemarili i iskorijenili. I to, kako se čini, ne davno, nego samo u zadnjih sto godina. Mi imamo podataka da su katolici po Slavoniji, po Bosni i po Hercegovini, prije stotinjak godina slavili krsno ime, a danas ga više ne slave. Osim pravoslavnih i katoličkih Srba slave danas krsno ime i Vlasi u Srbiji i neki u Maloj Vlaškoj do Krajova. Na drugome kraju, u našemu susjedstvu, slave u sjevernoj Arbaniji katolički Arbanasi. . . Po dr. Jovanu Cvijiću krsno je ime nepoznato baš u onim južnim krajevima Balkanskog poluostrva, gdje je grčki utjecaj bio najjači...  Upravo je začudo kako je daleko išao naš narod u kopiranju svojih grčkih i rimskih uzora i kako ni vijekovi nijesu stvorili promjena u načinu gošćenja. Pri pogledu na tu sličnost moramo se pitati da li krsna užina ima u sebi uopće štogod, što nije tuđe, nego naše, originalno doneseno iz ranije sjeverne domovine.” (Zbornik O krsnom imenu, Beograd, 1985, str 287, 294, 308)

Skarić citira Cvijića koji kaže da je krsno ime nepoznato tamo đe je grčki uticaj bio najjači. To je zato što je dogmatsko učenje pravoslavne crkve kod Grka bilo izuzetno jako, grčki crkvenjaci su se svojski trudili da iskorijene sve paganske običaje. Nasuprot tome, u dinarskim planinskim predjelima, to znamo, istinski teološki uticaj pravoslavnog svještenstva bio je slab, jer je to isto svještenstvo bilo izuzetno neobrazovano. 

5-v-skaricSve običaje smo u cjelosti primili od starośedilaca: Zatim Skarić, koji je naravno uvjeren da smo Sloveni, se čudi kako to da smo mi Sloveni sve primili od antičkih naroda sa ovih prostora, pa se pita da li smo išta u vezi sa slavom donijeli "iz ranije sjeverne domovine".

To je, rekao bih, naopaka logika, i na stotinama mjesta razni naučnici sa ovog prostora ponavljaju - "ovo smo primili od starośedilaca, i ovo, i ovo, i ovo, i ovo, i ovo..."?!!

Naravno, sasvim je nemoguće primiti toliko, to jest, sve običaje od tuđeg naroda! Zar nije lakše i normalnije stvari postaviti ovako - mi smo starośedioci, koji su jezik primili od Slovena. 

Kako je Platon davno primjetio, ono što se u mladosti ureže u svijest kao činjenica, teško se mijenja nečim novim. Moje je mišljenje da ovo naročito važi za Dinarce. Što u naše tvrde, velike, brahikefalne glave uđe u mladosti, kao da je u kamen urezano. Sjajno je kad se ljudi sa ovih prostora bave prirodnim naukama, jer su onda u mladosti naučeni pošteno i istito, bez manipulacija i to znanje (pravo!) je kao u kamen urezano. Znamo da su "primitivni" Balkanci dali dosta svjetski uspješnih naučnika: fizičara, matematičara... 

No, kad se mladi Morlak/Dinarac pri'vati društvene nauke (koju je naravno obradila neka politika, ideologija), on će se takođe uporno držati toga što je naučio u mladosti, pa neka je i najpogrešniji nauk dobio, koje gođ činjenice da mu pokažeš, razuvjerit ga ne možeš, znao je Platon što priča.

Mogao bih da navedem 1000 dokaza/priloga da smo, što se tiče porijekla i identiteta starośedioci, da nijesmo Sloveni (samim tim ni Srbi), a vjerujem da kad bi Matija Bećković i Amfilohije Radović došli u Britaniju, oni bi Škotima - među kojima 1 od 50 govori izvorni scotish gaelic jezik, odmah sasuli "istinu" u lice - vaš maternji jezik je engleski, vi ste so soli Englezi

Onima koji 6. maja slave Đurđevdan, to jest rimskog vojnika sv. Đorđa (pogubljen 303. godine), želim srećnu slavu.