Crnogorsko nacionalno biće u defanzivi, u konstantnom hodu na ivici opstanka

Publicista dr Srđa Martinović priča za Portal Analitika zašto je vjekovima crnogorsko nacionalno biće na ivici opstanka, te zašto smo skloniji tumačenju istorije matricama savremenih podjela nego njenom čitanju i izučavanju. Martinović, koji je autor nekoliko knjiga sa istorijskom tematikom, otkriva nevjerovatnu činjenicu da Crna Gora nije uspjela da uprkos jasnom spoljnopolitičkom kursu, valorizuje tradicionalna prijateljstva sa zapadnim saveznicima i upozorava državne institucije na opasan proces kada države nadžive sopstvene narode. Dodaje da je Vladimir Dukljanski najmanji zajednički imenitelj ovog prostora i objašnjava zašto je 21. maj najznačajniji datum u crnogorskoj istoriji.

Objavljeno: 21. 05. 2018 - 00:00

"Ideja podizanja Božićnog ustanka je formalno ostvarena 21. maja, dok njeno suštinsko ostvarenje, kroz afirmaciju crnogorskih vrijednosti, tek predstoji", kaže Martinović (1988), dodajući da treba pažljivo posmatrati odnos i reakciju državnih organa prema ovom istorijskom događaju.

"Stoga će odnos prema ovom jubileju biti jasan znak da li su institucije namjerene i zrele da sačuvanju nacionalni i kulturni identitet. Bez obzira o proslavi kojeg jubileja se radilo smatram da ga treba proslavljati dostojanstveno, bez insistiranja na razdjelnicama, slaveći ideju i ljude koji su je iznosili u različitim vremenima", dodaje Martinović.

ANALITIKA: Crna Gora slavi danas Dan nezavisnosti. Nezavisna smo država 12 godina, ali je utisak javnosti da nemamo zaokružen ni nacionalni ni kulturni identitet. Što je razlog kaskanja?

MARTINOVIĆ: Ono što su stvarali mukotrpno vjekovi ponekad nestane u jednom danu. Nadam se da onom što je povraćeno u jednom danu neće trebati vjekovi i da potpuno bude preporođeno.

Hoću reći da događaji poput sticanja i gubljenja nezavisnosti, iako ih prate izvjesni procesi, događaju se obično u jednom danu, dok stvaranje nacionalnog i kulturnog lica jedne nacije jeste permanentan proces koji oblikuju ljudi kao njegovi glavni protagonisti ali i vrijeme i državni okviri u kojem se oni razvijaju.

Svjedoci smo da narodi, kao izraz imperijalističkih težnji ili geopolitike, nadživljavaju vlastite države, ali mnogo su rjeđi i opasniji procesi u kojima države nadžive sopstvene narode. Ovo je lekcija koju moraju da znaju crnogorske državne i političke institucije.

Kada govorimo o današnjem identitetu zasigurno možemo konstatovati brojne paradokse. Jedan od njih je da ljudi koji naizust nabrajaju desetak generacija predaka sa čitavim storijama daleko manje znaju ko su i kojim jekom govore od ljudi iz susjednih država koji za imena dalje od đeda nijesu nikada ni čuli.

Mislim da zapravo treba posmatrati dvije kategorije identiteta, u prošlosti kada je Crna Gora viševjekovno bitisala kao nezavisna država i u današnjim okolnostima. Višestoljetna borba za održanje slobode i nezavisnosti neminovno je kreirala crnogorsku nacionalnu i kulturnu osobenost u odnosu na balkanske etničke prilike.

srdja1ANALITIKA: Crnogorski identitet je, ipak, opstao i u smutnim vremenima?

MARTINOVIĆ: Upravo tako. Iako nije bio zapisan gotovo ni u jednom dokumentu, iako nije do kraja zaživio ni u jednoj instituciji, crnogorski identitet je trajao i opstao u smutnim vremenima. Kao potvrda njegovog postojanja jesu riječi savremenika. Sjetimo se za tren što su o Crnogorcima rekli od Napoleona, Puškina, Gledstona, Tenisona, Garibaldija, Sartra i mnogih drugih.

Ako sebi ne bismo vjerovali može li iko ovim velikanima sporiti da nijesu viđeli što su viđeli, da nijesu znali što su znali i da nijesu bili u pravu kad su ispisivali najljepše stranice crnogorskim imenima.

Kako bi bilo oportuno danas sporiti engleskog premijera da nije znao kojem se narodu obraćao, koji je u Domu lordova govorio o Crnogorcima. Reći da nije bio u pravu, valjda bi prvo trebalo dokazati da ili nije bio informisan ili dovoljno skoncentrisan za nastup u parlamentu. Što je ova tradicija, što je ovo sjećanje i istorijski prostor do nacionalnog identiteta? Što je osobenost graditeljstva, osobenost življenja i stvaranja ovog područja do osobenog kulturnog identiteta? S ovim i ovakvim potencijalom Crna Gora dočekala je vlastiti kraj.  

ANALITIKA: Da li crnogorske institucije kulture rade dobro svoj posao?

MARTINOVIĆ: Prije sto godina Crna Gora je nestala kao država ali je gotovo punih stotinu ona nacionalno i kulturno nestajala i urušavala se. Ipak zahvaljujući tom identitetu ona je ponovo vaskrsla na današnji dan. Međutim, kako svaki proces ima svoj početak, tok pa i kraj, odnos prema identitetu doživljava kulminaciju i njene institucije moraju otpočeti rad na očuvanju najvećih vrijednosti crnogorskog društva, ako ne da ga unaprijede ono makar da ga konzerviraju za neke buduće  smjelije i umješnije generacije.

Ubijeđen sam da postoje institucije kulture u savremenim okvirima tog pojma da bi one obavljale posao u najboljem duhu, njegujući i ohrabrujući kulturu i razvijajući interkulturalnu viziju Crne Gore. Međutim, anahrone i stereotipne institucije koje samo u svom nazivu nose prefiks „kulturne“ nijesu u stanju da odgovore potrebama crnogorskoga društva.

Bez agilnosti i angažovanosti kulturnih poslenika takve institucije, čast izuzecima, nijesu u stanju da prepoznaju vrijednosti i kulturnu potrebu jednoga društva i svih njegovih segmenata.

U modernim kulturnih tokovima institucije kulture nijesu puki objekti u kojima se dolazi već su one te koje nalaze put do pojedinca, učestvuju u njegovoj animaciji i daju podstrek kreativnom stvaralaštvu. Crnoj Gori potrebna je jasna vizija razvoja kulture u kojoj su njeni nosioci nedvosmisleno determinisani i odgovorni. Institucije treba da budu hramovi kulture ali ne statični već pokretni hramovi! Vjerujem da će crnogorske kulturne institucije, uz malo više entuzijazma uspjeti da odgovore izazovima pred njima.

ANALITIKA: Zašto je utisak javnosti da je crnogorska nacionalna stvar u defanzivi, a da bujaju nacionalizmi u Evropi, ali i u regionu?

MARTINOVIĆ: Da tačno je, u posljednjih nekoliko godina na evropskom tlu, naročito njegovom zapadnom dijelu, prisutna je veća aktivnost nacionalističkih i desničarskih organizacija i udruženja.

Krupne promjene na migracionoj slici Evrope imali su kao posljedicu porast popularnosti desničarskih partija, do tog nivoa da su u nekoliko najmoćnijih evropskih država bili na ivici učešća u vlasti. Kada god se poljuljaju egzistirajuće matrice i sistemi, kada god dođe do straha, oslobađaju se centrifugalne sile, pozivajući se na nacionalizam i insistirajući na sebi.

Prirodno svaka zajednica zauzima odbrambeni stav pa makar i u odbrani od imaginarnih neprijatelja. Osim spoljnih uzroka ovome treba tražiti i unutrašnje uzroke jer liberalna demokratija sa „hladnim“  procesima nije uspjela dati odgovore na intimnu, tradicionalnu i duhovnu sferu ličnosti Evropljana. Ipak nacionalističke organizacije nijesu dominantne i odlučujuće na evropskom političkom reljefu. Čini se da je ovo samo kratka epizoda ali čije fenomene ne treba zanemariti.

Kada govorimo o crnogorskom nacionalnom biću čini se da je ono gotovo vjekovima u defanzivi, u konstantnom hodu na ivici između opstanka i nestanka. U tom „samoubilačkom“ hodu isklesala se jedna trajna crnogorska karakteristika – istrajnost i prkos i u najtežim uslovima. Mnogi pretenzionistički ciljevi postali su samo snovi upravo potcjenjujući ovu kategoriju ali to ne treba da znači ni da mi precijenimo njenu žilavost. Stoga, ovo je poruka da crnogorska renesansa iako sa vjekovnim zakašnjenjem mora konačno otpočeti.

ANALITIKA: Ove godine obilježava se 100 godina od zavšetka Velikog rata i vijek od Podgoričke skupštine kada je Crna Gora tragično nestala sa istorijske scene. Što smo u istorijskom smislu naučili za ovaj protekli vijek?

martinovicMARTINOVIĆ: Vijek koji je iza nas pregolem je poukama, prešaren porukama, ali iskustveno dovoljan za spoznaju svega što nas je snašlo i kroz što ćemo tek da prođemo. U nizu kao opomene stoje godine 1916, 1918, 1941, 1989, napominjući da je gubljeno sve što je mukotrpno stvarano, a teško vraćano i da je ono što je na neravnopravnim temeljima stvarano još lakše nestajalo.

Iako u ovim godina ima puno sličnosti, događaji koji su ih obilježili nijesu identični, najviše jer temelji na kojima su države stvarane i nestajale nijesu isti. Nijesmo naučili da ne možemo dobro služiti višim idejama ako potiremo ideju vlastite države. Nijesmo naučili da ne možemo biti dobri ujedinitelji ako prethodno nijesmo vatreni borci za sopstvenu otadžbinu, niti da možemo graditi države služeći se matricama na kojima su one razgrađivane, a ponajmanje da u današnjim okolnostima odanost drugoj državi zovemo „službom precima“, a ne  neposlušnošću sebi i vlasitoj sudbini. XX vijek je vijek preskupe cijene koja je plaćana da nas razumno nauči da je sloboda opšte dobro svih, a ne samo onih koji su je stvarali.

Ako je cijena nestanka Crne Gore morala biti plaćana za veći državni okvir 1918. godine onda se moramo zapitati zašto je 1941. godine takav okvir napušten od istih onih koji su ga stvarali. Ovo pitanje prati i jedno drugo – nije li čudno da u odbrani Crne Gore 1914. godine ratna truba, u jednom danu, okupi sve vojne obveznike, od đeteta od 15 do starca preko 80 ljeta, a 1941, samo 27 godina kasnije neka druga truba, na tom istom mjestu, ne moga pokupiti ni za deset dana sva uniformisana lica.

 Što li se to dogodilo za 27 godina sa onim junacima iz 1914. godine, je li im pomanjkalo junaštva ili možda kvalitetna ideja za koju ću se boriti? Izgleda da je njima bilo puno jasnije nego nama danas da je borbeni žar za otadžbinom sa sjedištem na Cetinju bio puno vreliji od države iz koje se stolovalo u Beogradu.

ANALITIKA: Mogu li nam se ponoviti ti tragični događaji ako ne izvučemo pouke?

MARTINOVIĆ: Lično sam mišljenja da se logika krupnih društvenih događaja ponavlja, naravno drugačijom dinamikom i obimom ali ne možete, a da se ne složite da u Crnoj Gori gotovo da nema dana kada se ne evocira neki od istorijskih događaja.

Prošlost je u Crnoj Gori prisutna na svakom koraku, u svakom segmentu društvenog života. Narodi sa pregrštom istorije u svakodnevnici osuđeni su da je nanovo preživljavaju. Naravno da bi znali kuda idemo neophodno je da znamo odakle dolazimo, ali nije dobro da prečesto tražimo, jer tražeći – pogubismo se. Zato na okup svojoj državi, svojoj porodici i svojoj časti i samo tako neće nam se ponoviti ono što tada niko nije priželjkivao.

Čini se da na ovim prostorima nema niko tako naglašenu vezu sa svojim precima kao ljudi ovog kraja, a isto tako toliko smo se izvještili da u događajima iz prošlosti tražimo potvrdu postupcima u sadašnjosti.

Bez obzira kako se ko u Crnoj Gori izjašnjavao svako od njih će u jednom te istom događaju tražiti isključivo ono što potvrđuje njegove stavove.

srdja2ANALITIKA: Poput zavjeta predaka?

MARTINOVIĆ: Tako je. U Crnoj Gori gotovo da ništa nije tako jako kao uvjerenje da svaki od nas nepogrešivo slijedi zavjet svojih predaka. Od toga da se utrkujemo ko je vjerniji tumač predačkih misli riječi ili želja, možda bi trebalo prvo da razmislimo o vlastitoj budućnosti i da promišljamo u savremenim životnim okolnostima.

Sve političko i državno što smatramo da radimo u ime predaka i za njihovo ime, mislim da je vrijeme da jednom nešto konačno uradimo i u svoje ime. Jednom sam prijateljima objašnjavao teoriju da su đedovi stariji od prađedova, čija je zapravo srž u tome da se u ovim vremenima, politički i društveno opredjeljujemo upravljajući se na đedove oživljavajući podjele iz II svjetskog rata ili koju godinu ranije.

Tako će se zagovornik velikosrpske ideje pozivati na đeda četnika, onaj drugi na đeda partizana, treći na nekog drugog pretka, a niko neće da stane da se zapita pod čijom su se zastavom borili očevi đedova, za koju stvar, pod kojih grbom i pod kojom zakletvom. Dakle, prošlost je pored tačaka razdvajanja prepuna zajedničkih imenitelja.

Bojim se da prilično kratka skorašnja prošlost zaklanja vidik nespornoj vjekovnoj prošlosti. Znatno smo skloniji tumačenju istorije matricama savremenih podjela nego njenom čitanju i izučavanju. Ako istorija treba i djelimično da nas određuje ona nikako ne smije da nas opterećuje. Iz prošlosti treba izvlačiti pouke, njegovati vrijednosti, kako je to Crna Gora uvijek radila – slaviti pobjede, a ne nikako sa pokajnicama oplakivati tragična mjesta kako to čini neke od pojedinih organizacija.

ANALITIKA: Zašto adekvatno, prije dvije godine, nijesmo proslavili 1000 godina od smrti Vladimira Dukljanskog?

MARTINOVIĆVladimir Dukljanski često se posmatra dvostruko kao knez – svetovni vladar i kao duhovnik – svetac. I jedno i drugo je nesporno ali zanemarujemo ono najvažnje da je Vladimir Dukljanski najmanji zajednički imenitelj ovog područja, ovih naroda, ovih religija, on je naše najviše dobro – mjesto okupljanja, mjesto susreta i vrijeme identifikacije – kolektivno sjećanje.

Ali, nažalost, i od toga dobra počeli smo da pravimo podjele sporeći se oko toga čiji je i kako se tačno zvao. Na sreću pa su stvari u dalekoj prošlosti mnogo jasnije nego u bližoj, tako je i Vladimir zemlje kojom je vladao i svačiji koji u njega vjeruju i ničiji koji ga osporavaju, zloupotrebljavaju ili prisvajaju. Jedan od najstarijih jubileja koji Crna Gora proslavlja nije prošao baš bez odjeka, ako ništa publikovana je prigodna monografija, ali ako me pitate da li treba smrt jedne takve ličnosti obilježavati na adekvatan način – da, ali više bih se koncentrisao na slavljenje života i značajnih djela, a u slučaju Vladimira Dukljanskog njih je mnogo. Pomenuo bih i još neke od zaboravljenih događaja iz naše prošlosti kao što je Bitka na Saurskom polju u kojoj je 1385. godine, predvodeći vojsku, poginuo Balša II itd.

ANALITIKA: Da li zbog toga moramo adekvatno proslaviti, naredne godine, vijek od Božićnog ustanka?

MARTINOVIĆ: Način obilježavanja bilo koje godišnjice ili jubileja često zavisi od toga kako sistem prepoznaje značaj konkretnog događaja, organizacionih sposobnosti nadležnih institucija ali najviše od pojedinaca i njihovog ličnog angažmana. Dobar manir pravilnog i poštovanog odnosa prema tradiciji ogleda se upravo u obilježavanju velikih jubileja. Ideja podizanja Božićnog ustanka je formalno ostvarena 21. maja, dok njeno suštinsko ostvarenje, kroz afirmaciju crnogorskih vrijednosti, tek predstoji.

Stoga će odnos prema ovom jubileju biti jasan znak da li su institucije namjerene i zrele da sačuvanju nacionalni i kulturni identitet. Bez obzira o proslavi kojeg jubileja se radilo smatram da ga treba proslavljati dostojanstveno, bez insistiranja na razdjelnicama, slaveći ideju i ljude koji su je iznosili u različitim vremenima. Želim da vjerujem da su učesnici i jednih i drugih događaja, koji se vijek obilježava, postupali u dobroj vjeri da svojoj Crnoj Gori čine najbolje, a to je razlog više da se učesnici današnjih proslava zapitaju da li oni danas postupaju s uvjerenjem da čine svojoj Crnoj Gori najbolje.

ANALITIKA: Zašto Crna Gora, po Vama, nije uspjela da održi i brendira tradicionalna prijateljstva sa recimo Francuskom i Italijom?

MARTINOVIĆ: Iako se izreka da u politici nema vječnih prijatelja toliko puta pokazala tačnom, ipak nesporno je da u međunarodnim odnosima postoje snažne političke veze koje počivaju na tradicionalnom i istorijskom prijateljstvu među narodima i državama.

Prosto je nevjerovatno kako Crna Gora i pored jasnog spoljnopolitičkog kursa, nije uspjela da sebe brendira na međunarodnoj sceni i valorizuje neka od prijateljstava sa jakim tradicionalnim i istorijskim potencijalom.

Veze Crne Gore i Italije prepliću se više od hiljadu godina, od rimske provincije preko veza italijanskog plemstva sa Vojislavljevićima, Crnojevićima i Balšićima, preko odnosa sa Mletačkom Republikom, do dinastičkih veza Petrovića i Savoja. Istorija odnosa sa Češkom i drugim istočnim državama ima svoje posebnosti. Naravno ne treba pominjati dubinu tradicionalnih veza sa Srbijom i Rusijom. Često se zanemaruju i veze sa Francuskom koje su naročito bile bliske za vrijeme knjaza Danila, zatim školovanje crnogorskih mladića na prestižnoj akademiji u Parizu, učešće hiljade Crnogoraca u francuskoj vojsci i Bici na Verdenu itd. Nije zanemariva ni istorija odnosa sa Grčkom – od pomoći u sticanju grčke nezavisnosti, saradnje po pitanjima saniteta u Prvom svjetskom ratu, misije na Kritu itd.

Takođe sa Velikom Britanijom i SAD postoje brojne mogućnosti za početak zajediničkih istraživanja, poput crnogorskog iseljeništva. Slična situacija je sa Južnom Amerikom, prije svega Argentinom u kojoj se nalazi veliki broj potomaka crnogorskih iseljenika koji su dali ogroman značaj razvoju ovih država zauzimajući odgovorna mjesta u izvršnoj vlasti. Neke od susjednih država, poput Srbije uspjele su i znatno skromnije istorijske veze sa pojedinim državama da uzdignu na najviši mogući nivo, dajući posebnu pažnju statusu ovih državljana.

Crna Gora na Balkanu ima možda i najjaču bazu za njegovanje ove vrste prijateljstava ali koju treba kanalisati i usmjeriti kroz potpisivanje međunarodnih sporazuma sa posebnim uslovima, u smislu obrazovanja, obuke i razmjene kadrova, organizovanja različitih istraživačkih i umjetničkih projekata, prenošenja iskustava, obilježavanja zajedničkih događaja, objavljivanja publikacija itd.

ANALITIKA: Koji je po Vama najznačajniji datum u novijoj crnogorskoj istoriji?

MARTINOVIĆ: Nesumnjivo je da se sa stvaranjem nove države ili obnovom stare ne može ništa adekvatno porediti, te je jasno da je 21. maj savremeni kontinuitet pobjedama na Krusima i Martinićima, te Grahovcu, Vučjem Dolu i Trinaestojulskom ustanku.

Ako bi neko za trenutak i posumnjao, morao bi da uporedi zastavu sa Grahovca ili Vučjeg Dola sa današnjom. Siguran sam da osim pozicije lava ne bi mogao uočiti ni jednu drugu veću razliku. Još je upečatljivija ideja koja je pokrenula džeferdar na Carevom Lazu, „venclovku“ na Vučjem Dolu ili olovku 2006. godine. Valjda je knjaz Danilo morao znati da nije kovao prvi crnogorski orden „za nestanak Crne Gore“ već „za nezavisnost Crne Gore“.

ANALITIKA: Autor ste mnogih knjiga sa istorijskom tematikom. O čemu pišete u novoj knjizi?

MARTINOVIĆ: Riječ je o monografiji „Crnogorska vojska 1854–1916.“ koja izlazi iz štampe za nekoliko dana kao prigodan način obilježavanja stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata. Osnovu monografije čini doktorat, na njoj sam, uz manje prekide, radio gotovo 12 godina.

Po prvi put se na sveobuhvatan način obrađuje crnogorska vojska u najdinamičnijem periodu njenog razvoja. Djelo je lišeno bilo kakve ideološke konotacije, a čitaoci će imati priliku da se upoznaju detaljno sa svim rodovima, strukama i službama vojske toga perioda, sa njenom organizacijom i strukturom, finansijama, naoružanjem, obrazovanjem kao i međunarodnim aktivnostima.

Po prvi put se donose šeme organizacije Vrhovne komande, divizija, brigade, bataljona i četa sa preko 1300 ekskluzivnih fotografija, slika, mapa i dijagrama. Ali, svakako, ostavimo stručnoj i laičkoj javnosti da formira pravedniji sud o njoj.

 

Predrag ZEČEVIĆ