Posljedice okupacije crnogorske države i crkve (IV)

Vidi  se da na ‘’śednici’’ Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve nije postojao minimalni kvorum ni mogućnost odlučivanja. Svoje odluke, a posebno ove vrste, Sv. Sinod, po tadašnjim zakonodavnim načelima suverene države Crne Gore, nije mogao donositi bez saglasnosti i potvrđivanja od strane knjaževske (kraljevske) vlasti. 

Objavljeno: 25. 05. 2018 - 10:25

Piše: Dr Goran SEKULOVIĆ

U Ustavu Sv. Sinoda iz 1903. godine, kaže se, na primjer, da crkva ne može da otudjuje imanja i druga materijalna dobra bez odobrenja knjaza Nikole. Pravni osnov za ovu problematiku dat je u Ustavu  za Knjaževinu Crnu Goru donesenom 1905. godine.

U čl. 133. precizno piše: “Sveštena lica i crkvene ustanove potčinjene su zemaljskim zakonima u pogledu građanskijeh odnosa i imanja, u pogledu unutrašnjeg uređenja i uprave, upravljaju se prema statutima, koje potvrđuje knjaževska vlast”. A čl. 22. istog Ustava je izričit: „Odluke Sv. Sinoda o spoljašnjim poslovima da postanu izvršne i za svakoga obavezne potrebito im je vrhovno Knjaževsko odobrenje“, što naravno nije bilo sa rješenjem u spornom zapisniku, a čl. 21. utvrđuje spoljašnje poslove u koje bi spadalo sporno rješenje.

regentaleksandar„Ujedinjenje“ crkve i države: Uz to, na ovaj nelegalan način donijeto ‘’riješenje’’ glasi: ‘’Pošto je Velika Narodna Skupština Srpskog Naroda u Crnoj Gori održana u Podgorici dana 13.11. 1918. g. donijela odluku da se nezavisna Crna Gora ujedini sa Kraljevinom Srbijom, to i Sv. Sinod nalazi  cjelishodnim i opravdanim, da se i sv. autokefalna crkva u Crnoj Gori ujedini sa nezavisnom Pravoslavnom crkvom  u Kraljevini Srbiji, a zajedno s ovom sa cijelom Sv. Srpsko-Pravoslavnom crkvom u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca’’.

Po Ustavu Sveti Sinod nije mogao donijeti jednu ovakvu odluku, jer mu sam Ustav to nije dozvoljavao a i da jeste, viđeli smo da nije postojao kvorum za odlučivanje. Sekretar je, dakle, samo tehničko lice i njegov potpis ima važnost kao i potpis svakog zapisničara ( članovi 14 i 27). On samo potvrđuje ono što se dogovorilo.

Da su pak zapisnik potpisala i četiri člana, koliko je bilo dovoljno za odlučivanje, odnosno čak i svih sedam članova Sinoda (a ne samo tri, tj. predśednik i dva člana), to ne bi opet ništa značilo u pravnom smislu, jer po Ustavu Crnogorske pravoslavne crkve niko je nije mogao ukinuti  ili pripojiti nekoj drugoj crkvi. Bilo koji akt te vrste nije mogao biti zakonit. A i tako nezakonit akt, potpisalo je od neophodnih četiri, samo tri člana, od ukupno njih sedam. Dakle, zapisnik apsolutno nije bio pravno valjan dokument.  Povrh toga, u Ustavu  za Knjaževinu Crnu Goru 1905. god. u čl.136 se kaže: “Zabranjuje se svaka radnja, upravljena protiv istočno-pravoslavne crkve u Crnoj Gori”.

mitrofanbanKapitulacija: Cijeli ton ‘’zapisnika’’ sa ove ‘’śednice’’ je potpuno kapitulantski i inferioran spram države Srbije i njenog vođstva. U dijelu ‘’Predmet’’, gdje se definiše tema ‘’śednice’’ – koja je, kako se ističe, ‘’svestrano proučena’’ – navedeno je sljedeće: ‘’Da se nezavisna Srpsko-Pravoslavna Sv. Crkva u Crnoj Gori ujedini s autokefalnom Pravoslavnom Crkvom u Kraljevini Srbiji.’’ Očigledan je ovdje jedan nonsens: Pravoslavna crkva u Crnoj Gori nazvana je Srpskom, a to nije učinjeno sa Pravoslavnom crkvom u Srbiji!? Iz ovog – samo naizgled nebitnog, ali u suštini – izvanredno važnog detalja, pokazuje se potpuno reljefno i jasno kolika je bila potreba za podložništvom, podređenošću i dokazivanjem lojalnosti i bespogovorne odanosti spram srpske sile oličene u vojsci, državi i crkvi. Ili, ako se pogleda suština: kakav je i koliki je bio pritisak Vlade i Crkve Kraljevine Srbije na već reokupiranu i anektiranu Crnu Goru i u tim (ne)uslovima sasvim onemoćalu dotle autokefalnu Crnogorsku crkvu! 

Na kraju ‘’zapisnika’’ sa posljednje ‘’śednice’’ Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve navode se prave adrese zbog kojih je donijeta odluka o ‘’samoukinuću’’ Crnogorske pravoslavne crkve i koje su zapravo i inspirisale, planirale i diktirale cjelokupan tok pokušaja uništenja crnogorske države, crkve i naroda- nacije: ‘’Gornje riješenje ima se dostaviti Njegovom Visokopreosveštenstvu Mitropolitu Srbije g. Dimitriju i Predsjedniku Vlade g. Stojanu Protiću’’.

Smrt Mitrofana Bana: U ‘’Glasu Crnogorca’’ od 28. X. 1920. g., povodom smrti Mitropolita Mitrofana Bana, objavljeno je sljedeće:

‘’Na Cetinju je ovijeh dana preminuo poslije mučnog bolovanja bivši crnogorski mitropolit Mitrofan Ban koji je na onakav kukavični i nedozvoljen način izdao svoga kralja, svoju pastvu i junačku Crnu Goru, koja ga je uzdigla na crkveni prijesto Crne Gore, na kome kroz toliko vjekova śeđahu viteški mitropoliti-vladari, na čelu sa mučenikom vladikom Danilom i Petrom I-Svetim, koji pred nikakvim nasiljem i opasnošću ne ustuknuše, niti pred ništavnošću života glavu prikloniše, nego slavno hrvašnj u odbranu ćasti, slobode i prava Crne Gore, vječitijem životom žive...Crnogorski narod neće dozvoliti, da ubuduće više nijedan poglavar Crnogorske crkve pođe putem Mitrofana Bana’’.

kraljnikolaU knjizi ‘’Srpski zločini u Crnoj Gori’’, izdatoj od strane Kraljevske Crnogorske štamparije u Rimu 1921. g. stoji: ’’Mitropolit crnogorski (Mitrofan Ban) umro je koncem mjeseca septembra 1920. u 76. godini na Cetinju. Na samrtnom času izjavio je, da je u decembru 1918. pod prijetnjom smrti od strane Srba priznao aneksiju Crne Gore Srbiji i da je ovu izjavu učinio grofu Salisu, izaslaniku Vel. Britanije za anketu u Crnoj Gori. Potonje riječi mitropolitove su bile dirljivi apel na Kralja i narod crnogorski, tražeći da mu oproste ono što je i sam smatrao izdajstvom svoje otadžbine.’’ (R. Perović : 2008.; podv. G. S.) 

Mitropolit i budući patrijarh SPC, dr Gavrilo Dožić, jedan od članova Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve koji su joj potpisali ‘’smrtnu presudu’’, u pismu Marku Petroviću-Njegošu iz Nikšića od 19. 11. 1921. g. – razočaran postupcima vlasti nove države-Kraljevine SHS i činjenicom što se ‘’vodi igra sa pravima uglednijeh i zaslužnih ljudi’’ – na kraju rezignirano zaključuje: ‘’Čisto mi je došlo da bačim sve i da idem na ona dva rala očevine u Moraču, pa makar čuvao ovce, ako ih bude bilo. Više mi se dosadilo i vidim, da za Crkvu i svještenstvo ne mogu učiniti ništa, pa se bolje skloniti, da bar ne nosim ime grobara Crnogorske crkve’’. No, bilo je već kasno i ponio ga je: ime grobara CPC nije bilo  moguće izbrisati!

Okupacija Crne Gore: Pošto Crna Gora 1918. godine nije ušla u sastav nove, jugoslovenske države, onako kako je propisivalo njeno ondašnje i u daljnjem kontinuitetu stalno trajuće punovažno pozitivno pravo,  već isključivo jednostranom voljom Srbije, srpske vojske i njenih ratnih saveznika, oružanom prinudom i golom silom, tj. njihovom faktičkom vlašću, jasno je da nikakvu važnost, vrijednost, legalnost i legitimnost ne može imati ni bilo koja posljedica ili pak odluka nekog organa, bilo svjetovnog ili vjerskog, koja proizilazi ili se poziva na pravno neutemeljen i ništavan izvor ’’ujedinjenja’’, a to je svakako tzv. Velika Podgorička Skupština.

 Ako je njena odluka o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji slučaj poznat u pravu kao pravni akt inexistant (akt koji ne postoji), takav je onda i bilo koji drugi akt ili odluka koje slijede iz njega. To se odnosi kako na ’’odluku’’ Sv. Sinoda o ’’samoukinuću’’ sopstvene autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve i ’’ujedinjenju’’ u autokefalnu Srpsku pravoslavnu crkvu, tako i na dekret regenta Aleksandra iz 1920. godine o ukidanju Crnogorske pravoslavne crkve. (Nastavak u ponedjeljak)