Slova su siguran dom za trajanje

 Miraš Martinović objavio je nedavno knjigu „Glasovi iz Doklee“ koja donosi glasove iz raznih stoljeća, istorijskih i mitskih situacija. To je arhetipska knjiga. Sve njene cjeline, a ima ih trideset i pet, Martinović je doveo do nečega što je zauvijek važeće. Te slike koje u nama žive, naizgled nepokretne, uvijek su aktivne. Za Pobjedu, pjesnik govori o njihovim značenjima i energiji

Objavljeno: 03. 06. 2018 - 06:53

POBJEDA: Davno je rečeno da svaka knjiga nosi neku veliku istinu. Što donose „Glasovi iz Doklee“?

MARTINOVIĆ: Ova knjiga je nastajala najmanje tri decenije. Dopisivana je novim partijama i još nije završena. Sada je svedena jednu mjeru i formu. U nekom budućem izdanju će sigurno biti i veća. Svaka dopisana cjelina daje svjetlost prethodnoj, svako objavljivanje čini je novom. Knjiga donosi istine o nama i našem dugom kontinuitetu na ovoj zemlji. Mene interesuje ponorna istorija, ona dublja, metafizička, naizgled nevidljiva, a važna, najvažnija. Iako koristim fakta i artefakta i svaka moja knjiga na njih je oslonjena, metafizičko tkanje je obavezna nadogradnja. Doklea je grad - sjećanje, sabirni centar, naša memorija. Ovo je knjiga memorije, a memorija je vječna. Sve se može uništiti, gradovi, pa i velelepna Doklea od tvrdog kamena sa ove zemlje građena nestala je, ali je ostalo sjećanje. Ono kuca na naša vrata, našu svijest, intuiciju. Tražio sam glasove iz sjećanja, odjeke vjekova, ono što se umnožava, talase koji vječno vibriraju kroz nas.

POBJEDA: Govorite o njoj kao da je to ključna knjiga...

MARTINOVIĆ: I jeste. To je knjiga sinteza, vrhunjenja. A takva stanja rađaju istine. Svaka priča ove knjige povezana je jednom niti, to je svijest o prošlosti, bez te svijesti tradicija bi bila mrtva. Sa njom, tradicija je vječno pulsirajuće, trajno stanje. Svaka nova knjiga upotpunjuje sve prethodne. Na tom platnu vremena na kome se dešava stalno taknje, slike se neprestenao mijenjaju. Dokleu sam uzeo kao centar iz koga sve kreće i kome se sve vraća, škrinju koja sve čuva, knjigu pročitanu sa kamenja koje još uvijek stoji razabacano na mjestu gdje je nekada bio taj velelepni grad. Uzimao sam sa kamnih zapisa od kojih su rijetki sačuvani čitavi, uglavnom s ponekom riječju, negdje samo slovom. Sve sam to ugrađivao u moj tekst, tako da ta slova, s njihovim novim čitanjem, žive novim životima. U slovima je beskraj.

Opširnije u Pobjedi