Spomenik za dinosaurusa

Realnost je našeg vremena, da se baš preko „Radoja Dakića“ nastavi beton Siti kvarta, ili vrtić, škola, dom zdravlja, možda i druga gradska gimnazija. A mnogi stanari te komšijske novogradnje ni dan-danas ne znaju, kakve su se proizvodne trake snova vrtjele ispod njihovih balkona

Objavljeno: 03. 06. 2018 - 07:07

Režiser Andrej Tarkovski govorio je kako je prošlost po mnogo čemu stvarnija i jasnija od sadašnjosti. I dok se vrijeme sadašnje prosipa i izmiče kao pijesak među prstima, baš takvo pada pravo na vrijednosnu vagu sjećanja, za čvrstu građu intimnih sitnica kojima nostalgija pruža vrijednost.
Jedan široki prizor koji boji svakodnevicu građana Podgorice, konkretno stanara Siti kvarta, tako priliči filmovima Tarkovskog. Odmah iza posljednjeg reda balkona, na mjestu dokle je stigao asfalt i trotoar, kao da nastupa fatamorgana! 

Beton i priroda
Baš na kraju carstva betona i stakla u kojem je teže pronaći cvijet nego u pustinji Gobi... Potpuni rascjep, portal u drugu dimenziju, gdje raspuštena i podivljala priroda polako nastupa i uzima ono što joj je jednom uzeto, a svakako joj pripada. Baš u tom svijetu, na ljudskim promašajima i propuštenim prilikama, buja neko proljeće netaknuto čovjekom... I baš tu rđa i nestaje oglodan kostur fabrike „Radoje Dakić“ .
Tarkovski i njegov Stalker, najveći filmski ribar sjećanja i nostalgije, podsjećaju i opominju koliko je takav ulov omamljiv i opasan. Zato ovo neće biti lament nad „Dakićem“ - bivšim gigantom mašinske industrije koji je prije nekoliko dana pomenut pri dnu strana dnevne štampe, viješću da mu je vrijednost premjerena na 60, a ne pređašnjih 65 miliona. 
U modernom svijetu u kojem se, eto, i uspomene jedne generacije mogu novčano premjeriti, igra brojki uvijek se najbolje razumije. Na primjer: „Radoje Dakić“ je 1989. zapošljavao 4.670 radnika. Imao je poslovne centre u Beogradu i Moskvi. Bio je vodeći proizvođač građevinskih mašina u Jugoslaviji. Izvozio je na tržišta Njemačke, Austrije, Švajcarske, Poljske, Rusije, Bugarske, Turske, Egipta, Alžira, Irana, Iraka, Sirije, Indije, Kube i Gvineje. 

Kletva tranzicije
Imao, pa nemao - u najcrnjoj tranzicionoj kletvi staju sve ove riječi koje ponavljaju bivši radnici fabrike, zaglavljeni u onom rascjepu prošlosti i sadašnjosti, kod Siti kvarta.
Titogradska i podgorička uspomena na jednu fabriku nije snažna zato što je svjedočanstvo o nekadašnjoj krepkosti kolektiva - već zbog toga što je priča o snovima o napretku i razvoju.
„Dakić“ je 1946. na istom mjestu počeo kao „Centralna radionica“. Stariji radnici sigurno pamte i staru Mašinsku školu, prvi korak ka zapošljenju u fabrici, tamo kod Sahat-kule, blizu mjesta gdje je sada Ekonomska (pedesetih je tu bila i posljednja gradska konjušarnica). Tokom duge četiri decenije, napredak i razvoj Dakića bio je konstanta, prava usmjerena naviše na vremenskom grafiku nadanja nekoliko generacija...

Proizvodne trake
Sasvim izvjesno, za nekoliko godina, izbrisaće se i onaj rascjep između dva svijeta. Čovjek će se izboriti sa nadirućom prirodom koja guta zarđalog dinosaurusa iz ere samoupravljanja. 
Realnost je našeg vremena, da se baš tuda nastavi beton Siti kvarta, ili vrtić, škola, dom zdravlja, možda i druga gradska gimnazija, kako li već taj prostor vide mnogi u svojim političkim programima. A mnogi stanari te komšijske novogradnje ni dan-danas ne znaju, kakve su se proizvodne trake snova vrtjele baš tu, ispod njihovih balkona...
Zato, koje god konture modernosti bude dobio, prostor bivše fabrike „Radoje Dakić“ zaslužuje makar jedan spomenik. Jer ponekad je dovoljno, da od one silne gomile pijeska što iscuri pod prstima, tu ipak ostane nekoliko zrna prašine. 
Njima ćemo najlakše umiti ruke, kada zanos budućeg vremena ne ostavi mjesta za sve rjeđe duboke procjepe, portale ka svijetu podivljale nostalgije... Stojan STAMENIĆ

FOTO: Dobrilo Malidžan