Saputnik u borbi za dobro Crne Gore

Posebno je izazovno riječju skidati zastore neumoljivog zaborava sa ličnosti kao što je Radoslav Rotković, veoma zaslužni naučnik i moj veliki prijatelj, jer taj čin ujedno predstavlja i osvježavanje nade koju je on istrajno gajio, da će kritički glas nauke prevladati nazadne ideološke otpore, za dobro Crne Gore i crnogorskog naroda.

Objavljeno: 04. 06. 2018 - 09:21

» Piše: Danilo RADOJEVIĆ

Želim da vratim u śećanje neke, slučajno odabrane, momente u kojima su se susrijetale moja i Rotkovićeva žica života i djelovanja, a koji bar djelimično ocrtavaju njegov ljudski lik.

IZ KULTURNOG CENTRA

Bilo je jutro, 16. februara 1982. godine, kad u novinama pročitah objavu da će te večeri, u Kulturnom centru Studentskog doma na Novom Beogradu, biti održana rasprava o knjizi Špira Kulišića „O etnogenezi Crnogoraca“. Pozvah odmah Špira koji mi reče da tamo neće ići i dodade: „Ako bude sreće, ujutru, kad ustanem, kucam stotu stranu nove knjige“, što me veoma obradovalo. I ja zaključih da na taj skup ne treba ići jer sam znao da će to biti političko okupljanje crnogorskih potuđenika i inkvizitorski sud knjizi i autoru. Međutim, među učesnicima pročitah ime Radoslava Rotkovića. Bunilo me zašto je on pristao da učestvuje i posavjetovah se sa sinom Milovanom.

On nije bio za to da idem, ali ja ipak odlučih da budem tamo zbog Rotkovića koji se odvažio da sâm dođe i Saputnik u borbi za dobro Crne Gore da slobodno progovori. Ostali najavljeni govornici bili su: direktor Etnološkog instituta SANU Petar Vlahović, lingvista iz Novog Sada Dragoljub Petrović i istoričar Rastislav Petrović. Poluamfiteatralna dvorana, koja može da primi oko 500 ljudi, bila je puna i ja pronađoh preostala slobodna śedišta u zadnjim redovima i śedoh s lijeve strane, u śenci balkona. Viđeh da je gornji dio ispunio mlađi svijet, uglavnom studenti. Po izgledu bih rekao da su to sve uglavnom bili Crnogorci. Donji dio sale bio je ispunjen starijim ljudima.

Na osvijetljenoj sceni śeđeli su pomenuti učesnici i voditeljka, jedna ofarbana plavuša, studentkinja, pastorka, kako docnije saznadoh, sociologa Dragoljuba Mićunovića. Rotković je na prepoznatljivo duhoviti način izvanredno afirmisao Kulišićev naučni stav o etničkom porijeklu Crnogoraca. Ostali su govorili suprotno. Na kraju je stav iznio i Petar Vlahović. Bez argumenata negirao je Kulišićeve naučne postavke, ponavljajući tvrdnju, u propagandi dovedenu do aksioma, da su Crnogorci - Srbi.

SAM PROTIV SVIH

A zatim je počela diskusija u koju je uključena i publika. Rotkoviću, koji je već afirmativno pisao o Kulišićevoj knjizi, obratili su se neki od prisutnih omalovažavajući im , provokativnim pitanjima: „Mi svi ovde mislimo o ovome na jedan način, a samo vi na drugi. To nam je, znate, vrlo simpatično. Da li biste nam saopštili šta ste i kad od fakulteta završili i koja vam je bila prosečna ocena?“ Rotković je odgovarao, a to je polako sve više dobijalo oblik iživljavanja i usiljenog likovanja mase. Meni se u jednom momentu učinilo da ipak mogu reći neku riječ. Zanemarih činjenicu da je svaka argumentacija, upućena agresivnom neznanju i nacional-šovinističkoj opśednutosti, uzaludna. Student koji je śedio do mene viknu: „Evo ovđe se čovjek javio za riječ!“ Ustao sam i počeo govoriti. Publici se namjerno nijesam predstavio. Misao mi je tekla glatko. U oko dva minuta izlaganja stigao sam da kažem nekolike važne činjenice, afirmišući Kulišićev naučni napor. Za to vrijeme studenti su pažljivo slušali, a u donjem dijelu sale počelo je komešanje. Primijetih da se Rastislav Petrović napreže da prepozna ko se to usudio da „tako jeretički“ progovori iz śenke balkona. Naginjao se i nešto došaptavao sa Vlahovićem, pokazujući prstom put mene, a zatim se nagao ka voditeljki i nešto joj rekao. Ona je ustala i udaljila se na kratko sa scene. Vratila se noseći tavu sa čašama vode. Rastislav Petrović uzeo je jednu čašu i namjerno je ispuštio. Čaša se razbila uz reski tresak i na sekund skrenula pažnju publike. U sljedećem trenutku čitav donji dio sale je zaurlao. Bilo je očigledno da je to bio dogovoreni znak Petrovića i jednog dijela prisutnih, za slučaj da nekoga iz publike treba spriječiti da podrži Kulišićeve teze. I dalje sam govorio. Pojedinci su ustajali sa svojih mjesta i vikali: „Uzmite mu riječ!“ U gornjim redovima, ipak, uglavnom tišina. Studenti su bili iznenađeni, zatečeni i zbunjeni.

Mnogi su bili okrenuti ka meni, u nadi da ću još nešto reći, ali od vike nijesam više ni samoga sebe mogao čuti. Voditeljka je dala riječ Rastislavu Petroviću, koji me skupu predstavio: „Ako se ne varam, po glasu bih rekao da je to Danilo Radojević, saradnik ustaškog mas-pokreta“. Voditeljka nije dopuštila da mu repliciram. Riječ je zatim uzeo Petar Vlahović. Čim je počeo da govori, u sali je opet zavladala tišina. Pokajničkim glasom, kao da se za mene stidio i izvinjavao publici zbog moje odbrane Kulišićeve studije, Vlahović je, između ostalog, rekao, obraćajući mi se: „Radojeviću, šta vama fali? Vi ovdje radite, savjetnik ste u Zavodu za zaštitu spomenika Beograda, objavili ste knjigu o Beogradu...“

POLITIČKI MITING

Opet ustadoh u pokušaju da repliciram, ali sam spriječen vikom. Na insistiranje nekolicine izašao sam iz reda i pošao prema sceni da tražim grubo oduzetu riječ. Dok sam polako silazio, ta masa uglavnom potuđenih Crnogoraca, u kojoj je najviše bilo penzionisanih oficira sa Novog Beograda, urlala je mašući rukama kao da zahtijeva linč. Pošto sam prišao sceni i tražio riječ, voditeljka se cinično okrenula publici, pokazala na salu i rekla: „Pa evo, ja ću vam dati reč ako vam oni daju.“ Pomamljena klapa Rastislava Petrovića vikala je: „Ne dajte mu reč“, „Izbacite ga napolje“... Pojedinci iz prvog reda skakali su ka meni, psovali i prijetili mi pesnicama. Urlik me pratio i dok sam polako išao natrag ka svome mjestu. Za sve to vrijeme Rotković je śedio ukočeno na svojoj stolici i gledao u pod. Znao je da više ništa ne možemo reći jer je populistička atmosfera prevladala.

Neki od studenata, očigledno razočarani, počeli su da izlaze, a ono u šta se pretvorio ostatak ove „tribine“ bilo je neurotično zaklinjanje pojedinaca u svoje „srpstvo“. Sad je to bio politički miting na kome je nastavljeno unižavanje odsutnog Špira Kulišića. Stvorila se klima zvjerski razdraženog „plebiscita“ o etničkom biću Crnogoraca. Nekolika učesnika u „diskusiji“, koji su sebe predstavljali da su profesori ili slično, „argumentovali“ su da su Crnogorci - Srbi izjavama njihovih baba iz Grblja, Paštrovića i drugih krajeva Crne Gore, o svome porijeklu! Neki su zapomagali da je tepeluk kape crnogorske, na koji je 1918. godine silom postavljen srpski grb - krst sa ocilima, sigurna potvrda o etničkoj pripadno sti i porijeklu Crnogoraca. Bilo je i frustriranih žena koje su svoja euforična izlaganja začinjale suzama. Osim gorčine, s te večeri ostala je nada da će se neki od studenata, koji su bili ciljna grupa ovog političkog okupljanja pod krinkom naučne rasprave, zamisliti i izbjeći smišljenu manipulaciju i indoktrinaciju, ali i zadovoljstvo što Radoslav tamo nije bio sâm. Žao mi je bilo što se tom prilikom nijesmo mogli ni pozdraviti.

S PREŚEČENIH PUTEVA

Kada je organizovan naučni skup u Zagrebu „Pola milenijuma Crnojevića štamparije“, 1994. godine, od organizacionog odbora dobili smo pozive između ostalih Radoslav Rotković i ja. Svi putevi do Zagreba tada su bili preśečeni frontovima. Jedino smo mogli preko suśedne Mađarske. Autobus je polazio iz Vrnjačke Banje i preko Subotice do mađarskog grada Baje. Usput smo morali neprekidno slušati iste kafanske pjesme koje je vozač uporno puštao, valjda da sâm ne bi zaspao. U jednom momentu došapnuh Radoslavu da ova muzika pritiska, a on odgovori: „Moramo trpjeti“. U Baju smo stigli 23. novembra u dva sata poslije ponoći. Dočekala nas je vlaga i hladnoća. Nijesmo mogli ući u autobusku stanicu pa smo pošli u centar do hotela, ali čuvar nas nije puštio da uđemo.

Tada rekoh Radoslavu da sam u hitnji zaboravio ponijeti šal, a on odmah reče: „Ja imam dva“ - i pruži mi. Neko iz društva se požali da ćemo teško pretrpjeti hladnoću do jutra, kada polazi drugi autobus preko Pečuja do hrvatske granice. Tada se Radoslav javi: „Dobro je ljudi, i ovo stanovništvo se ovđe rađa i veseli u ovoj hladnoći“. Śećam se da smo u jutarnjem autobusu razgovarali o gradu Pečuju, posebno o detaljima srpske okupacije ovoga grada iz jeseni 1918. godine. Srpska vojska ostala je u njemu do 1921, kada ga je morala napuštiti, nakon Trijanonskog ugovora. Naročito je zanimljiv detalj našeg razgovora, kad je u pitanju Pečuj iz toga perioda, bio pomen slikara Petra Dobrovića, rođenog Pečujca, inače jednog od potomaka pravoslavnog življa koje je tu doselio sultan Sulejman pošto je osvojio ovaj grad kao i druge djelove Mađarske, da bi osnažio prodor u katoličku Evropu. Dobrovića je srpska vojska bila postavila za gradonačelnika Pečuja.

Taj detalj u biografiji Dobrovića mu je pomogao da bude značajnije plasiran kao slikar. Prilikom povratka iz Zagreba, đe smo na značajnom naučnom skupu bili zajedno i sa istaknutim hrvatskim ličnostima, pričali smo o snažnim utiscima i teško shvatljivoj činjenici da se u tome trenutku u Crnoj Gori taj jedinstveni datum iz crnogorske kulturne istorije, proslavljao kao pola milenijuma „prve srpske štamaparije“. Kad smo priješli granicu kod Subotice u jednom malom mjestu zastali smo da popijemo kafu, a radio u kafani prenosio je vijesti o uspjesima borbe protivu hrvatskih jednica