Zastoj na aveniji sjećanja

Dobro je što ovaj HBO film jeste dio #MeToo talasa. Sada mnogo više ljudi sluša i pažljivije procesuira priče o seksualnom zlostavljanju. No, ova drama je ipak mnogo važnija od sličnih ostvarenja čiji su autori pojahali aktuelnu temu

Objavljeno: 08. 06. 2018 - 09:45

Poslije ovogodišnjeg izdanja Sandensa brujalo se o mnogim filmovima, ali nijedan nije privukao toliko pažnje kao drama „The Tale“. Igrani režiserski debi nagrađivane dokumentaristkinje Dženifer Foks momentalno je proglašen „majkom svih #MeToo ostvarenja“. No, koliko god je podizanje glasa žena protiv zlostavljanja važan za promjenu stanja u industriji, ova etiketa nije dovoljna da adekvatno opiše ovaj film.

Suočavanje

Dobro je što „The Tale“ jeste dio #MeToo talasa – sada svakako mnogo više ljudi sluša i pažljivije procesuira priče o seksualnom zlostavljanju. No, drama Dženifer Foks, od nedavno dostupna na televiziji HBO, mnogo je važnija od sličnih ostvarenja čiji su autori pojahali aktuelnu, goreću temu.

Film „The Tale“, zasnovan na režiserkinom iskustvu kada je imala 13, spreman je više od deset godina. Moralo je da prođe nekoliko decenija prije nego što je Foks (48) smogla snage da se suoči sa traumom, a koliko je odmrzavanje njenih sjećanja bilo škakljivo najbolje govori „obavještenje“ prije početka drame: „Ovaj film je zasnovan na stvarnim događajima... Koliko ja znam.“

Priča glavne junakinje koja se, naravno, zove Dženifer (Lora Dern) počinje nakon što njena majka pronađe esej koji je ćerka napisala kada je imala 13 godina. Duboko uznemirena pričom o njenom prvom seksualnom iskustvu sa čovjekom u četrdesetim godinama, tjera je da pročita što je napisala i suoči se sa onim što joj se dogodilo.

Potiskivanje

Problem je u tome što je četrdesetosmogodišnja ćerka gleda začuđeno. Kako što joj se dogodilo? Pa desila joj se ljubav, jer to je, po njenom maglovitom sjećanju, bila konsenzualna veza, iako je njen trener Bil (Džejson Riter) bio u četrdesetim godinama.

Ipak, prvobitni otpor polako nestaje. Kopka je ogromni zastoj na aveniji sjećanja. Crveni kupaći kostim, muškarac i žena u dvorištu idilične farme za konje, životinje u kasu, miris pite... Djelići sjećanja počinju da se vraćaju, ali ona i dalje ne može da ih smjesti na prava mjesta.

Da ironija bude još veća, Dženifer je dokumentaristkinja koja predaje budućim filmskim autorima i uči ih kako da izvuku istinu iz sagovornika – a nije sposobna da razdvoji pravo sjećanje od lažnog ili potisnutog kada pretura po sopstvenoj intimnoj geografiji.

Istinoljublje

U eseju je napisala jedno, drugarici je rekla nešto drugo, roditeljima posve treće, sebi samoj – četvrto... Fragmenti sjećanja vrte joj se pred očima kao na pokretnoj traci. Lomljiva su i neuhvatljiva. Krhka je njihova priroda, previše su jaki mehanizmi potiskivanja i zamrzavanja koje je koristila godinama. Većina je otišla niz Letu, rijeku zaborava. I sada je teško zakoračiti u hladnu vodu i pustiti da je odjednom sustignu posramljenost, zbunjenost, krivica i davnašnja želja da nekome bude posebna kao tom čovjeku tada...

I gdje je tu istina? Ima li je uopšte? Da li je ona uopšte važna ili je bitnije da pronađemo nešto lijepo u ružnoj priči i pričamo je sebi do kraja života, da bismo preživjeli? Dženifer Foks bez sumnje više nema dilema kada je riječ o ovim pitanjima – jer „The Tale“ jasno, a opet suptilno poručuje da istina nije toliko bitna, koliko hrabrost da se suočite sa njom. I uzmete svoj život nazad, baš kao Dženifer.

„The Tale“ je težak za gledanje, ali i za odvraćanje pogleda. Budući da je riječ o njenom ličnom iskustvu, Foks je izbjegla mnoge zamke i klišee filmova o seksualno zlostavljanoj djeci. Njena drama nikada ne ulazi u eksploatatorsku teritoriju, a lišena je i „Lolita efekta“. Izabel Nelise, mlada glumica koja igra trinaestogodišnju Dženifer, ima samo 11 godina – i zaista liči na dijete.

Odigravši kartu autentičnosti, Foks je uvela djevojčicu u priču na toliko efektan način, da je svakome morala da okrene stomak kao turbinu. Dok Dženifer priča o sebi kada je imala 13 godina, vidimo flešbek koji je prikazuje kao „lolitastu“ tinejdžerku. No, nakon što je majka ispravlja, objasnivši da je tako izgledala tek nekoliko godina kasnije, pred našim očima odjednom se ukazuje djetinje nevino lice Izabel Nelise.

Ozdravljenje

Rafal u stomak. Nekoliko sekundi čistog užasa. U većini tematski sličnih filmova ovakve uloge dobijaju starije, fizički izazovnije glumice. Zbog toga je lako zaboraviti da je riječ o djetetu – a ne o nekom malom „fatalnom djevojčurku koji je to možda želio“. No, uz ovakav režiserski potez, ne možete da zaboravite da gledate priču o silovanju djeteta.

Što je najgore od svega, vašu mržnju i odbojnost prema silovatelju utišavaju izmišljeni intervjui koje Dženifer vodi u svojoj glavi sa svim akterima priče o varljivom ljetu 1973. – uključujući i nju samu. Dženifer pronalazi razloge zbog čega se sve desilo. Svi su krivi – i silovatelj, i njena starija prijateljica, i roditelji, i ona. Kriva je zbog toga što je dozvolila sebi da je dva manipulatora ubijede da je dovoljno zrela i samostalna sa 13 godina da donosi sopstvene odluke.

No, ako ste za trenutak pomislili da će se cijela priča završiti na njenom mirenju sa samom sobom, malo ste se prevarili. Ovdje glavnu ulogu ipak igra Lora Dern. U megarealističnom finalu, koje šalje vojsku trnaca niz kičmu, Dženifer pronalazi svog silovatelja. Od pitanja koja mu postavlja i „dokumentarističkog“ načina na koji ih postavlja zagarantovana vam je nesanica makar nekoliko dana. I to je savršen kraj jedne male-velike priče o tome koliko je teško, a koliko je važno suočiti se sa traumom. To je jedini put koji vodi do ozdravljenja i statusa gospodara sopstvenog života, a ne žrtve. Ni ljudi, ni sjećanja.

Ocjena:8/10

Režija: Dženifer Foks Uloge: Lora Dern, Izabel Nelise, Elizabet Debicki, Džejson Riter, Frensis Konroj Trajanje: 114 min

 

FOTO: imdb.com