Intelektualac mora da bude društveno angažovan

Najveće državno priznanje Trinaestojulska nagarada za životno djelo ove godine pripala je prof. dr Vukiću Puleviću – vrsnom naučniku, botaničaru, profesoru, ekologu, kako sam kaže - angažovanom intelektualcu, koji se, osim bavljenja naukom, bezrezervno i beskompromisno zalagao za nezavisnu Crnu Goru, njene identitetske vrijednosti i njen put u društvo razvijenih država...

Objavljeno: 17. 06. 2018 - 06:30

Pulevićev doprinos društvenopolitičkim procesima u našoj zemlji je izuzetan – bio je dio Liberalnog saveza, partije koja je „utabala“ put povratku nezavisnosti Crne Gore, bio je ministar za ekologiju i životnu sredinu (1993), jedan je od utemeljivača Matice crnogorske, Crnogorskog PEN centra, Dukljanske akademije nauka, Odbora za vraćanje autokefalnosti Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a dao je veliki doprinos i kodifkaciji crnogorskog jezika...

Autor je kapitalnih djela iz oblasti botanike i utemeljivač ove nauke u našoj zemlji...

Iako je sve ovo samo dio njegovog rada i angažmana, Pulević intrevju za Pobjedu počinje upozorenjem: „Nemojte od mene praviti nekog genijalca, arogantnog čovjeka. Da bude da se ja nešto hvalim...“.

Ali, samo i sa dijelom fakata o djelu Vukića Pulevića jasno je da je Trinaestojuska nagrada za životno djelo u pravim rukama, a to je nepodijeljen stav i crnogorske javnosti, koja je, inače, rijetko saglasna.

U intervjuu Pobjedi, Pulević kaže da ne mistifikuje priznanja, ali da mu svakako imponuju. Govoreći o intenzivnom, višedecinijskom angažmanu i na brojnim poljima izvan nauke  ocjenjuje da intelektualac to mora, da je „nemoralno previđati probleme i ne uključivati se u njihovo rješavanje“.

POBJEDA: Trinaestojulska nagrada je najveće državno priznanje – već drugi put ste laureat. Prvi put ste je zavrijedili zbog dostignuća u nauci, a sada ste je dobili za životno djelo. Što za Vas znače ove državne nagrade?

PULEVIĆ: Važne su. Znače da sam primijećen, zapažen u poslovima kojima sam se bavio i da sam ostavio neki trag. Godi taj utisak da se sve to prati sa simpatijama. Ne mistifikujem nagrade, ali naravno da mi imponuju. Za mene postoje dvije vrste priznanja. Jedno, do kojeg mnogo držim, je kako me ocjenjuje nauka u mojoj zemlji i inostranstvu. Kako se kotiram u konkurenciji i visokim kriterijumima nauke. Tu sam imao sreću da veoma rano neka otkrića i radovi budu u monografijama i botaničkim studijama.

Druga vrsta priznanja je priznanje sredine u kojoj živim i radim. Tu nije u pitanju samo botanika, nego i profesura, saradnja i učestvovanje u strukovnim timovima. Zato mi imponuje da, baš u ovoj sredini, mojoj – dobijem priznanja. Ispunjava me i činjenica da, s obzirom na to da sam već bio dobitnik godišnje Trinaestojulske nagrade, žiri me, ipak, nije mimoišao, već su ocijenili da imam zasluge koje su me preporučile i za najveće državno priznanje – Trinaestojulsku nagradu za životno djelo.

POBJEDA: Među rijetkim ste crnogorskim naučnicima koji je u kontinuitetu uključen i u politička, društvena, kulturna zbivanja u našoj zemlji i na svim tim poljima ostavili ste značajan trag. Što Vas je motivisalo da budete angažovani, odnosno da, kao mnogi, ne posmatrate sa margine sve kroz što je prolazila naša zemlja u proteklom i ovom vijeku?

PULEVIĆ: Neprekidno sam u struci od 1962. godine. Izučavao sam floru i vegetaciju Crne Gore, ali i drugih balkanskih zemalja. Da bih izučavao o Crnoj Gori moram da je razumijem u njenom okruženju, regionalnogeografskim prostorima. A kako sam je upoznavao u regionalnim okvirima, kao florističko i geografsko područje, pojavljivala mi se, izazivala me radoznalost da upoznam i njene druge - političke, istorijske, kulturne, etnografske karakteristike. Bila mi je pasija iščitavanje sve te literature. Nekako sam spojio sve to.

Kada je došlo vrijeme političkih previranja, još početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, morao sam da se uključim u te procese. Nijesam mogao ostati izvan njih i posmatrati sa strane. Ponoviću svoju davnu ocjenu, da je nemoralno previđati probleme i ne uključivati se u njihovo rješavanje. Bio sam podrška osnivanju svih crnogorskih institucija koje su se ticale njenog identiteta i koje su štitile Crnu Goru – od Liberalnog saveza, preko Matice crnogorske, PEN centra, Crnogorske pravoslavne crkve, do Dukljanske akademije nauka.

U početku je to izgledalo neobično i često su me pitali: „Što će ti to?“. Ja sam znao što mi to treba. Da pomognem Crnoj Gori da se osvijesti, da dođe k sebi, da krene demokratskim putem, da ne srlja u ratove, da ne robuje tuđim interesima, da nađe samu sebe, da valorizuje svoje prirodne, kulturne, istorijske vrijednosti...

Borili smo se za pravo i slobodu crnogorskih građana, za načela slobodnog duštva. Srećom, bilo je dosta ljudi koji su bili u toj akciji i te ideje su se sve više širile, tako da Crna Gora 2006. godine, ipak, nije sa ravne ledine krenula u obnovu državnosti, nego je imala temelj.

(Opširnije u današnjoj Pobjedi)