Govor Sv. Petra Cetinjskog prilikom hirotonije u Srijemskim Karlovcima 1784. godine

Na današnji dan prije tačno 100 godina, umro je ruski istoričar i episkop Aleksandar Aleksandrov.  Nakon istraživanja koja je vršio kod nas i širom Balkana Aleksandrov je u Rusiji objavljivao istorijske tekstove o Crnoj Gori, CID iz Podgorice je to skupio i objavio 2006. godine, u knjizi pod naslovom "O Crnoj Gori".  

Objavljeno: 23. 06. 2018 - 09:52

Knjigu je prevela i priredila Marina Martinović koja za Aleksandrova kaže da je 1883. završio Istorijsko-filološki fakultet u gradu Kazanu. Poslije toga je na njemačkom jeziku odbranio magistarsku tezu. Godine 1886. je dobio stepen magistra nauka a 22. septembra 1888. je takođe na njemačkom jeziku odbranio doktorsku disertaciju i promovisan je u doktora slavističke filolologije. Od školske 1888/89 profesor je na Kazanskom univerzitetu. Martinovićka još o njemu kaže:

"A. I. Aleksandrov je imao poliglotsko obrazovanje; govorio je više slovenskih jezika; savršeno je znao sanskrit. U cilju naučnih istraživanja dosta je putovao (u periodu 1893-1895), napose po slovenskim zemljama (Bugarska, Srbija, Dalmacija, Crna Gora). Osim knjiga i rasprava o Crnoj Gori, Aleksandrov je pisao niz knjiga iz slavistike, uporedne gramatike, ruske dijalektologije, crkveno-slovenskog i litvanskog jezika, psihologije i fiziologije...” 

Aleksandrov se 1910. zamonašio, a već 1913. je postavljen za episkopa Jamburskog i za rektora duhovne akademije u Sankt-Petersburgu.

Petar I Petrović Njegoš, u narodu poznat kao Sveti Petar Cetinjski, hirotonisan je u Srijemskim Karlovcima 1784. godine. Petar I je na hirotoniju prvo krenuo u Rusiju, ali su ga zbog nekih političkih intriga Rusi odbili. Ruski istoričar Jurij Bičkov piše:

Nakon smrti mitropolita Arsenija Plamenca, sinovac vladike Vasilija, Petar, kao nasljednik cetinjskog crkvenog prijestola, s ciljem da učvrsti prijateljske odnose sa Rusijom, namjeravao je da dobije zvanje vladike u Sankt Peterburgu. Ipak, put sa J. Radonjićem u Austriju stvorio je sumnjičav odnos prema Petru u ruskim političkim krugovima. Shodno tome, ruski poslanik u Beču D.A. Golicin odbio je da mu izda pasoš za odlazak u Rusiju.” (Jurij Bičkov, Istorija i savremenost, montenegrina.net)

Petar I je kao rezervnu varijantu izabrao Srijemske Karlovce. Tamo ga je 13. oktobra 1784. rukopoložio mitropolit Mojsije Putnik. Aleksandar Aleksandrov  piše: “Poslije obavljenog čina novopostavljeni episkop Petar, crnogorski mitropolit, održao je govor, koji se nalazi u predmetu o hirotonisanju u obliku rukopisa koji je napisao sam vladika – mitropolit Petar, i veoma je važan i interesantan – to je još uvijek javnosti nepoznat spis vladike crnogorskog.” (Aleksandar Aleksandrov, O Crnoj Gori, CID, Podgorica 2006, str. 267 i 268).

 Aleksandrov je ovo objavio u Rusiji 1897. godine, u fusnoti je napisao: “Original, pisan rukom samog vladike, nalazi se u Arhivi Karlovačke mitropolije.”  

2-aleksandrovZanimljivo, ovaj vrlo značajan govor Petra I, koji je izgovorio prilikom hirotonije u Srijemskim Karlovcima malo je poznat u Crnoj Gori, evo ga u  cjelosti:

 “Prevashodnejši visokopreosvešteni visokodostonejši Gospodine Arhiepiskope

Bez sumnje da se svaki blagorazumni i razboriti čovjek naročito obraduje kada dobija kakvu stvar, dostojanstvo ili drugo kakvo dobro, koje neće samo njemu služiti na čast, slavu, korist i spas i znake svoje radosti ne krije u sebi nego otkriva i drugima. Ja sam, nedostojni sluga i rab Isusa Hrista primio danas sa blagoslovom i polaganjem ruku Vašega Prevashodstva na sebe čin Arhijereja i osjećam u sebi puno naročito utjehe i radosti, radosti koja utoliko više moje srce obuzima, koliki je broj pravoslavnoga istočnoga ispovijedanja hrišćana sa mnom zajedno u toj radosti učestvuju. Ja se danas radujem da se izvršava nada mnom blagodatna Božja promisao, ali se raduju sa mnom i svi pravoslavni hrišćani Crne Gore, moji najdraži parohijani, ako i neće me za svog duhovnog arhipastira izabrati i samo su me izvolili poslati, isto se raduju i to bezmjerno umnožava radost moju.
Ali ko je radosti ovoj glavni krivac?
Uistinu niko no Vaše Prevashodstvo!
Jer ste odmah i blagonaklono preuzeli pismenu molbu crnogorskog Guvernadura i naroda, drage ste volje primili dozvolu i nalog koji je dao njegova Svjetlost Cesarsko – Kraljevsko i apostolsko Veličanstvo Josif Drugi i sa Božjom pomoću da nije bilo pred samim vratima ovoga grada slučajne prepreke, Vi biste ubrzali ispunjenje želje pastira crnogorskog naroda i svrhu njegovog dolaska.
No što je bilo bilo je. Danas je sve to sa Božjom milošću uređeno i Vaše prevashodstvo ispunilo je tako da su zaboravljene sve pređašnje muke i teškoće.
To loše vrijeme već je prošlo i mene i moju duhovnu pastvu čeka samo radost, za koju je sa mojim dragim parohijanima Vašemu Prevashodstvu, kao nazaslužnijem i najdostojnijem krivcu, kao i u tome učestvujućoj preosvećenoj Gospodi Arhijerejima, besmrtnu zahvalnost i sad i uvijek ću pred prestolom svevišnjeg izražavati.
Istini za volju da je kod sve moje radosti, lako bi se duh moj mogao pomutiti, kad bih razmislio koliko je veliko breme arhijrejski čin i koliko teških obaveza i dužnosti sa tim dostojanstvom padaju meni u dio, ali je i tu, sem drugih pouka i primjera živi i uzbudljivi primjer Vašeg Prevashodstva mene osobito obodrio. Jer, kratko vrijeme po mojemu dolasku sopstvenim očima sam vidio, koliko mnogim i različitim crkvenim i narodnim poslovima u toliko eparhija sa neumornim i stalno budnim trudom Vaše Prevashodstvo upravlja, a videći to, ja sam se jako obodrio i naučio kako ću morati brižljivo jaram arhijerejstva nositi i starati se poslije danas da tome zavjetu budem dostojni pastir povjerenog mi stada Hristovog, a nade mojih ljubaznih parohijana u mene neće biti zaludnje, nego će se potpuno ispuniti.
 Došao sam pod svod Svevišnjeg Boga, koji svim dobrima upravlja ali sam došao kao što je svima poznato tužan i brižan, utoliko je sa više radosti i veselja ispunjeno moje srce sada, jer sem što sam lako dobio visoki čin Arhijereja, imao sam najpodobiju priliku da se uživo obavijestim o ovdašnjoj duhovnoj, svetovnoj i monaškoj upravi, i da upoznam mnogo drugih i pohvale dostojnih institucija pod upravom Vašeg Prevashodstva. Ali iznad svega ostavili su u mom srcu neizbrisivi pečat zahvalnosti očinska blagonaklonost, iskreno povjerenje i izvanredna ali tako prirodna humanost, sa kojima je Vaše Prevashodstvo mene i moju pratnju izvoljelo primiti i držati.
Vraćajući se u krajeve određene mi mojom sudbinom, niti mogu niti hoću prestati ni ja niti sa mnom ljubljeni parohijani, za koje duboko u mom srcu napisana propovijed, da slijedimo tolike izvrsne vrline, a one pobuđuju i mene i njih – da ćemo zajedno blagodarstvenim i radosnim uzvicima svevišnjeg Boga neprestano strasno moliti za blagostanje, zdravlje i spasenje Vašeg Prevashodstva, kao i sveg crkvenog klira i svih pravoslavnih hrišćana u svim cesarsko-kraljevskim zemljama.

Izvolite, Vaše Prevashodstvo, kao i Preosvešteni Arhijereji, da ne samo mene kojeg ste danas u službu Arhijerejsku izvoljeli uzeti, no i svu moju dragu pastvu u molitvi, ljubavi i nezaboravnom pamćenju čuvati, a ja ću zajedno sa parohijanima mojim, iako se daleko nalazimo i sa svih strana smo raznim nesrećama napadnuti, ali u istinskom savezu vjere, ljubavi i nade do kraja života biti sa vama. Amin.“ 

(ista knjiga Aleksandra Aleksandrova, strane 273, 274 i 275)

 

Sudeći prema onome kako nas ubjeđuju iz SPC, za očekivat je da u govoru Petra I nađemo srpske nacionalne ośećaje, zahvalnost srpskom mitropolitu što ga “sunarodnik“ hirotoniše. Ali, od toga nema ništa.