MARAŠ: Bumerang

Sutomorski Bumerang bio je oaza urbanog tokom devedesetih. Glembajevi su svirali Ekatarinu Veliku, Azru, Leb i sol... Iz daljine, dopirali su mirisi roštilja i zvuci 'armonike, ali niko nije obraćao pažnju. To je bila marginalizovana priča, krajputašica. Skoro 30 godina kasnije, rokenrola nema ni u Bumerangu, ni u Crnoj Gori

Objavljeno: 30. 06. 2018 - 13:48

Piše:
Vladimir Maraš

Ljeto je tu. Klinci su spremni za more, knjige su arhivirane, neko je zadovoljan uspjehom više, neko manje. Ka' da je važno, bogoti, odličan, dobar ili vrlo dobar, ionako ćemo ih zapošljavat preko telefonskog poziva: znam jednog čoeka koji zna čoeka... Uspjeh je kad ih ne izbače iz škole, takvo je vrijeme došlo. Međutim, prisjetih se nekih mojih srednjoškolskih godina, muzike i mora.

*****
Rano sam krenuo na ljetnju „tezgu“, nijesam imao ni 17. Tada poznata i popularna podgorička grupa Gospoda Glembajevi, u naponu snage i popularnosti, bila je prepoznata i van granica Crne Gore. Toliko, vjerovali ili ne, da su društva iz većih sredina poput Beograda ili Novog Sada, po svirci benda tempirali ljetovanja.
Tih godina ljetovalo se u Sutomoru, u kultnom Bumerangu, hramu rokenrol muzike s početka devedesetih. Malo pomjereno iz centra sutomorskih zbivanja, ovo je bilo mjesto okupljanja mladih i progresivnih ljudi koji su, osim odmora, plivanja i ostalih morskih radosti, davali odmoru malo drugačiju notu - notu urbanog življenja. 
Život u Bumerangu i oko njega odvijao se 24/7. Uveče se sviralo od 23 sata ili čak kasnije, ponekad do ranih jutarnjih sati i prvih sunčevih zraka. Nerijetko se odatle išlo na kupanje, ono prvo jutarnje - najljepše. 
Nijesu mene doma šćeli puštit' tako zelenoga na nekoliko mjeseci. Mislili su da sam balavac još, što i jesam bio, da se razumijemo. Međutim, ostatak ekipe, stariji od mene tri-četiri godine, uspio je nekako da ih ubijedi da će se starati o meni. 
Doživljaja i sjećanja iz tog perioda imam na tone, ali želim da napravim paralelu sa našim vremenom. Tih devedesetih, nije bilo nimalo lagano vrijeme - ratna zbivanja u komšiluku su polako dolazila po harač, ljudi su bili naoružani, nervozni, policija je imala sektore u koje nije smjela ni da priviri, jer se znalo ko je đe i čija je koja teritorija.
I pored svega toga, Bumerang je ostajao oaza urbanog. Glembajevi su svirali Ekatarinu Veliku, Azru, Leb i sol, Čorbu, YU grupu, Kazalište - sve ono što je bio rok mejnstrim tih godina. Iz daljine, dopirali su mirisi roštilja i zvuci 'armonike, ali niko na to nije obraćao pažnju, jer je to bila marginalizovana priča, krajputašica. I Bumerang je bio na ulici, na putu, ali imao je neku magičnu auru koja je nepogrešivo privlačila upravo ljude kojima se i obraćao. Dakle, to su devedesete. 

*****
Skoro 30 godina kasnije, rokenrola u Bumerangu nema. Nema ga ni u Crnoj Gori, ili makar nije toliko vidljiv. Bendova ima, i to dobrih, ali nema javnog prostora za predstavljanje. Ima nekih simboličnih pokušaja da se rok publika, koju sada mjerimo promilima, stidljivo animira iz nekih ćoškova po crnogorskoj obali.
Kao bumerang, vraća nam se ono što sijemo tri decenije. Sijemo užas, sijemo zlo koje nam uzima mladost, sijemo stvar koja uništava čitave generacije srednjoškolaca i studenata, okrećući ih farmama i zadrugama kao novoustanovljenom mejnstrimu. U tom rijaliti pokretu, trebalo bi da ćutite i slušate. I ni slučajno da ne mislite svojom glavom. U suprotnom, postoji ozbiljna opasnost da vas proglase ludim. 
Da, to vam poručuju mediji na kojima je starletin brushalter glavna vijest u prajm tajm emisiji. Trideset godina nijesmo ni pokušali da sačuvamo rokenrol kao simbol slobode i svakog normalnog i zdravog društva. Kao bumerang nam se vraća nečinjenje, a kao što znamo, nekad je pasivnost grđa od lošeg postupanja. 
Zapamtite dobro, dok god djeca u školi ne saznaju ko su Miladin Šobić, Džoni Štulić i Milan Mladenović, naša država je u ozbiljnom problemu. Vjerujte mi, znaju i za Macu Diskreciju i za Zmaja od Šipova. Zahvaljujući nacionalnim frekvencijama koje im je dala upravo naša država. 
Ne znam za vas, ali meni ovo nije normalno. Ili jeste, ako pođemo od činjenice da neko želi da nas satre, i kao narod i kao državu sa vrlo osobenim identitetskim pretpostavkama. Samo se one nešto ne vide dok nas ubjeđuju da je normalno slušati Daru Bubamaru umjesto Autogenog treninga, recimo. 

*****
Ako mene pitate, odavno smo skrenuli s puta i još se ne zaustavljamo. Pa, kada se i ako se jednog dana zaustavimo, trebalo bi prvo da vidimo postojimo li kao nacija sa kulturnim i drugim osobenostima, pa tek onda da gledamo mapu i tražimo pravi put.
Ne bih da budem pesimističan, ali imam utisak da mi i dalje punom brzinom bježimo od tako željene nulte pozicije, na kojoj smo bili onog maja prije 12 godina. Bumerang se uvijek vrati.