Andriji Radoviću sasuo u brk sve što je trebalo

Donosimo bilješke crnogorskog kapetana Stevana N. Bajkovića u kojima se opisuje način na koji je tokom 1914-1916. godine sistematski slabljena crnogorska vojska. Autor piše i o zbivanjima na Solunskom frontu, gdje je srpska tajna policija likvidirala veći broj crnogorskih vojnika koji nijesu htjeli da pređu u srpsku vojsku i zakunu se na vjernost srpskom kralju Petru. Bajkovićeve zapise je pod naslovom ,,Vrijeme gladnih i žrtvovanih“ objavio Crnogorski kulturni forum sa Cetinja 2017. Godine

Objavljeno: 02. 07. 2018 - 06:40

Autor: Stevan n. BAJKOVIĆ

Prvih dana aprila 1916. godine došao sam iz Atine u Rim. U to vrijeme crnogorska Vlada nalazila se u Francuskoj, u Bordou, a u Rimu se zadržavahu grupice Crnogoraca, koje su namjeravale ovđe sačekati svršetak rata. Svi su se nadali, da do završetka rata neće proteći mnogo vremena. Jedne večeri, oko 18. aprila, bijaše u kafani “Latur” veće izbjegličko društvo - u njemu, između ostalijeh, Andrija Radović, inžinjer Dešković sa gospođom, g. i g-đa Đ. Vukotić, Novak Matanović, te Drag. Matanović - koje je, kao i redovno, pretresalo pitanje rata i nedaće Crne Gore.

 Između ostalog dođe i riječ na moj rad u inostranstvu za ishranu Crne Gore, te na to stavih ja A. Radoviću direktno pitanje - zašto me je on ometao depešama, da iz Egipta dovozim hranu za Crnu Goru. Radović se izgovarao, da se je to moralo činjeti, kako bi se stalo na put raznim spekulacijama.

Kao primjer naveo je, da je on u stanju bio liferovati slaninu za 20 santima jeftinije po kilu, no što bi je mogao dobaviti ja. (Potrebno je napomenuti, da se ja nabavkom slanine nijesam ni bavio!). Na to sam primjetio, da nije isključeno, da državni inspektor A. Radović može da bude i - liferant, pa da je on to i počinjao činjeti, samo što je sva roba, koju je on za Crnu Goru dobavljao, trunula u talijanskim pristaništima i onđe dočekala propast Crne Gore.

Podvukao sam mu i njegov “podvig”, da je, uprkos ovoj njegovoj izjavi, on baš pomagao Niku Hajdukoviću da u Solunu prodaje crnogorsko državno žito, a u korist svog privatnog džepa.

OčI U OčI

Pokušavajući da se od ovih optužba isplete, imao je Radović, pred čitavim društvom, iz mojih usta i ovo da čuje: Ti si, Radoviću, onaj koji si takvim radom upropastio Crnu Goru! Za čiji je to račun bilo, to će se čuti docnije. Vas blijed ka’ krpa, ustade Radović i reče društvu: Čuste li, gospodo, što mi reče Bajković?! A meni poprijeti prstom: Sa takvim Vašim govorom zaslužili ste da budete već odavno “na mjestu”! Na tu jadničku prijetnju ja se osmjehnuh i rekoh: Takvih se ne bojim! A što govorim, uvijek sam gotov i dokazati! Radović ustade i ode. Na primjedbu Đ. Vukotića, da je Radović dobro upisan na dvoru i da mi može naškoditi, te da je bolje da o ovome nikome ništa ne zborim, rekoh, da se ja ne bojim onoga, što uvijek mogu kao istinu zaśedočiti. Oba Martinovića pak, primjetiše, da sam potpuno dobro učinio što sam Radoviću ovo, o čemu se i na drugim mjestima već sumnjalo, rekao u lice i da tu hrabrost treba da ima svaki čestit Crnogorac.

PROGON

Peti dan poslije ovoga, dakle 22. aprila, u 10 časova prije podne dođoše u moj stan dva detektiva, narediše da sve svoje stvari imam spakovati i krenuti odmah s njima u kvesturu. Na moje pitanje, zašto je to - ne dobih nikakva odgovora, nego mi je naredba ponovljena. Spakovah se odmah i automobilom dođoh u kvesturu. Tu mi nije protest ni saslušan, nego mi je komesar Bandeloni samo rekao, da se proganjam na Sardiniju kao - austrijski podanik! Ja se na ovo prenerazih i pokušah da dokazujem, da sam podanik crnogorski, no sve to ništa nije vrijeđelo.

 Nije bi bilo dozvoljeno ni da se stavim u vezu sa crnogorskim konzulatom u Rimu, koji bi mogao najbolje dokazati ništavnost takve optužbe. Još iste večeri budem proveden vozom do Ćivitavekije, odatle odmah lađom u Golfo Araići - tu budem utrpan među austrijske zarobljenike i proveden željeznicom u selo Saraman. Seljaci, koji su sve nas smatrali Austrijancima, samo što nas budacima nijesu poubijali. Duševno skrhan držao sam, da ću ovđe, u ovim groznim prilikama, izgubiti i svoje tjelesno zdravlje. Sva sreća bijaše, da mi je onđe, u žandarmerijskoj upravi rečeno, da sam interniran na ličnu strogu naredbu tadašnjeg ministra-predśednika Salandre. Uzrok tome je, što sam “osumnjičeni opasan austrijski podanik”. Bi mi dozvoljeno, da se odatle branim.

OTVORENA IZDAJA

Depešeom izvijestih o ovome naš konzulat u Rimu, knjaza Petra i Đura Vukotića. Zauzimanjem njihovim i g-đe Zlatane Jovićević kod same talijanske kraljice, naredi Salandra, da se imam puštiti na slobodu, no da moram napuštiti Italiju. To mi je saopšteno 22. maja u prefekturi u Kaljariju. Tako, 25-og stigoh u Rim - dovedem u red svoje papire, viziram ih kod francuskih vlasti i 28-og krenuh za Bordo. U Pariz stigoh 21. juna. Kako sam svoga, još prije rata ušteđenog novca imao, živjeo sam u Parizu bez ičije pomoći, đe sam dočekao, da Andrija Radović, u to vrijeme crnogorski ministarpredśednik, odlazi sa toga položaja otvoreno u - srbijansku službu.

Moja ranija optuživanja, da je Radović agent zvanične Srbije, a protiv napretka i samostalnosti Crne Gore, potvrdio je, eto, baš glavom Andrija Radović. Potrebno je ukazati i na to, da je A. Radović, kao predśednik ministarstva, u Francuskoj uspio, da sve uglednije Crnogorce dovede u opreku sa kraljem Nikolom. Zato su za crnogorske ministre dolazile najnežnavenije ličnosti, čiji je moralni kvalitet uz to bio od čiste štete po ovu jadnu zemlju. Viđelo se, da se ovo događa živom akcijom Radovićevom, kome je tada na raspoloženju stojao dispozicioni fond - srbijanski.

Tako se moglo desiti da je poslije ostavke kabineta brigadira Matanovića, jula 1917. došao za ministra unutrašnjih djela saradnik Radovićev, glavom onaj isti Niko Hajduković. Gora pljuska po obrazu poštenijeh Crnogoraca, nije se mogla zamisliti. I da sramota bude još i veća, Hajduković je zastupao i crnogorskog ministra vojnog.

GOJIĆEV ORDONANS Ja se riješih da napuštim Francusku. U to vrijeme stiže u Pariz iz Petrograda, od Kerenskoga imenovani komandant jedne ruske brigade na solunskom frontu, Crnogorac, đeneral Luka Gojnić. Znajući se s njim još od ranije, udesismo da kao njegov ordonans-oficir, pođem u Solun. Moja potraživanja kod crnogorske Vlade, da mi se izda putni list, Hajduković, naravno odbije. Đeneral Gojnić isposlova da mi se dadne diplomatski pasoš srbijanski. Taj pasoš potvrđen je bio u francuskom Ministarstvu inostranih djela.

Bio sam srećan, da mogu napuštiti Francusku i kao ruski oficir koristiti i svojoj otadžbini, a đeneral Gojnić bijaše zadovoljan, što me je imao uza se kao starog znanca. Tako, 4. septembra 1917. stigoh sa đeneralom Gojnićem u Rim. Tu se moradosmo zadržati nekoliko dana radi popunjavanja garderobe i putničkoga prtljaga, a odatle namjeravasmo preko Galipolja u Solun.

Dva dana iza toga stiže u Rim srbijanski ministar-predśednik g. Pašić. Prilikom pośete, koju mu je, sa mnom u društvu učinio u “Grand Hotelu” đeneral Gojnić, ponudi g. Pašić, da se koristimo istim torpiljerom, koji će njega odvesti iz Brindizija na Krf, i tako se osiguramo od eventualnih napadaja austrijskih sumarena. Đeneral Gojnić prihvati ovu ponudu sa blagodarnošću i mi dobismo od g. Pašića obećanje, da će nas još blagovremeno, a najmanje dva dana prije polaska, o času kretanja izvijestiti.