Strine i u Beču poštare vole!

Oni ratuju i protiv kiše, i protiv vjetra, i protiv snijega - ratuju čak i protiv lijepog vremena. Jer i misli, kada se ljeti suviše osunčaju, znaju da pocrne. I tada nastaje panika. Kako sve pošiljke isporučiti na vrijeme?

Objavljeno: 08. 07. 2018 - 12:34

Piše:

Miloš Milačić

 

Kao neka čudna soldateska, bečki poštari, njih 80 do 90, svakoga jutra u pola šest dolaze u garnizon. To vam je zapravo jedna ogromna hala, razdijeljena po sektorima: za vozače koji u cik zore dopremaju pošiljke iz glavnog magacina i za dostavljače (na njemačkom „cušteler“) koji ih sortiraju i nose na naznačene adrese. Sa plafona vise nekakve velike kocke, valjda obilježja austrijske Pošte, a na nekolika mjesta u hali postavljeni su zvučnici odakle se čuje muzika sa radija. Ti starinski razglasi igraju dvostruku igru. Dobar dio jutra na strani su poštara, da ih razonode i opuste pred naporan dan, dok kreću sa prvim zadatkom sortiranja pisama i paketa.

 

Bariton sa razglasa

Voditelji radijskog programa u pauzi između pjesama objave koju sportsku vijest. Recimo, da je Dominik Tim ušao u finale Rolan Garosa, što prati bučno odobravanje. Ili da je „bratska“ Njemačka na Svjetskom prvenstvu u fudbalu poražena od Meksika. I tu se čuje oduševljeni usklik, ali u jednini. I to iz grla poštara Pedra. On je, naravno, Meksikanac.

No, tada se program prekida i javi se poznati bariton: Poziva se taj i taj da dođe u kancelariju, poziva se taj i taj... Uvijek ponovi dva puta. Poštari ne vole kada zvučnik zabrunda njihovo ime. Zbog toga šaljivo i sa olakšanjem komentarišu onoga koji je pozvan dok pokorno odlazi na raport.

Šefova kancelarija nalazi se na spratu i ima odličan pogled na prizemni dio hale. U njoj, pored šefa, čekaju i dva njegova pomoćnika, taj što viče u mikrofon i drugi koji bilježi nešto u Ekselu, na računaru.

Četvrtu osobu u kancelariji, koja ima zaseban sto u uglu, poštari između sebe zovu „baksuz“. On je, naime, zadužen da se spušta među radnike i svako malo ih kontroliše. Sa tim štucovanim brkovima, oštrim, špijunskim nosem i zlatnim lancem ispasanim iz majice, ulogu najnesimpatičnijeg lika igra prilično uvjerljivo. 

objektiv13

 

Teška pješadija

Pošta Austrije jedna je od dvije državne firme koja odolijeva privatizaciji. Druga je Gradska čistoća. Zbog toga su obje magnet za mnoge doseljenike, da se baš tamo prijave za posao. Ima među poštarima raznog svijeta: Amerikanaca južnih i srednjih, Azijata u svim nijansama, Turaka ponajviše, a ne fali ni Bugara, Mađara, uz ponekog Poljaka i Rumuna.

Ima i Austrijanaca, nije da nema. Neki su ravnopravni sa strancima, dok su drugi malo ravnopravniji. Nego, to je svugdje tako, ne samo u pošti. Domaći igrači moraju da budu privilegovani. Domoroci se u svakoj zemlji prema došljacima ponašaju kao tumori. Ima zloćudnih, ima dobroćudnih. I prava je vještina razlikovati ih!

A kakva bi to vojska bila bez naše teške pješadije: Mirko iz Slovenije, Boris iz Dalmacije, Osman iz Bosne, Ivanka iz Slavonije, Beni iz Republike Srpske... 

Svi oni navuku crno-žute uniforme i razlete se po Beču u bojama počivše monarhije, gurajući kolica sa vrećama punim pisama i paketa.

objektiv14

 

Osunčane misli

I tako svakog radnog dana ratuju bečki poštari protiv stvarnih i izmišljenih neprijatelja. Ratuju protiv nepoznatih adresa, neljubaznih stanara i lajavih pasa. Ratuju protiv neposlušnih, džemkastih kolica koja guraju uzbrdo kao Sizifov kamen. Dok podijele poštu ostave ih na trenutak ispred zgrade, a kada se vrate pronađu ih „u svađi“ sa nekim automobilom na parkingu, kom su u međuvremenu nanijeli lakše povrede na prednjem braniku.

„Unfall“, viču Austrijanci. Incident, nesrećan slučaj. I prekrivaju usta rukama. Ratuju bečki poštari i protiv kiše, i protiv vjetra, i protiv snijega - ratuju čak i protiv lijepog vremena. Jer i misli, kada se ljeti suviše osunčaju, znaju da pocrne. I tada nastaje panika. Kako sve pošiljke isporučiti na vrijeme?

Zvanično, radni dan bečkih poštara završava se u 14 sati. Nezvanično, mnogi od njih ostaju na poslu znatno duže. Početnici znaju da zaglave čak do 18 časova. Ipak, prije nekoliko godina donešen je zakon u kom stoji da poslodavac ne može da zahtijeva od radnika da provede na poslu duže od 10 sati dnevno.

Međutim, koliko god suludo zvučalo, to otežava poziciju samog radnika. U ovom slučaju poštara. Jer ukoliko ne završe sa poslom u 16 sati, nadređeni će kašnjenje tolerisati jednom, najviše dva puta. Već treći put ako se ponovi, sa razglasa se čuje ime poštara koji nije na vrijeme završio dnevne obaveze. Nakon kraćeg razgovora, taj više neće morati da ulazi u kancelariju. Niti da rani na posao.

 

Romantika je mrtva

Austrijski poštari imaju podočnjake kao pepeljare i nervozno puše na pauzi. Nasmijani su samo na reklamama, dok drže u ruci knjižicu zvanu „Etički kodeks i pravila ponašanja u Pošti Austrije“. To je poštarska Biblija, kažu. A ko je onda poštarski bog?

Pokazuju prstom prema gore. Ne ka nebu, nego mnogo niže – ka kancelariji na spratu. A Mario Ruopolo? Zar nije on bog svih nesrećnih poštara? Ili bar božji sin? Zar nije na sebe primio sve poštarske grijehe i vodu svakodnevne poštarske melanholije pretvorio u vino smisla života, ljepote i poezije? Naposljetku, zar nije baš on raspet na krst zarad spasenja svih potlačenih dostavljača paketa i goluba pismonoša?

Gledali smo taj italijanski film, čuveni „Il Postino“, kažu bečki poštari. Dobar je, ali ovo nije vrijeme romantike. Romantika je mrtva. Čitali su i Čapekovu bajku. Ali ko još piše ljubavna pisma? Sada poštari uglavnom dijele račune, opomene, pozive na sudska ročišta i brakorazvodne parnice. I oglase, oglase, oglase. Milion besplatnih oglasa, dnevno završi u bečkim sandučićima. Sve to rade poštari, brzo kao roboti, bez riječi, bez bakšiša, bez poziva da uđu u stan na čija su vrata upravo pokucali.

 

objektiv15

Gospođa Tkanina

Ovo važi, jedino pod uslovom da nijeste upoznali frau Štof. Ona živi na broju devet, u bečkoj ulici, nije važno kojoj. Ima neobično prezime. Gospođa Štof. Gospođa Materijal. Ili ljepše, gospođa Tkanina. Slabo čuje, pa na njena vrata poštari zvone ne dva, nego najmanje pet puta.

Sa tom sijedom, raspuštenom kosom, podsjeća na crnogorske starice. One iste koje su poštare, kada bi im donosili penziju oslovljavale sa „dome“. Zamislite, „dome“ – ima li veće romantike! „Uđi dome, da popiješ kafu i rakiju“, govorile su Crnogorke. I uvijek bi poštara čašćavale od svoje „crkavice“. A poštar, jadan, nikad ne bi govorio „hvala, baba“, nego „hvala, strina“, što je zvučalo nesvakidašnje lijepo.

Frau Štof, među svim tim kartonskim kutijama i paketima koji ispunjavaju njen skromni sobačak, bila je reinkarnacija „crnogorske strine“ iz prepotopskih vremena.

- Izvinite na ovom neredu, ali pomjerite te kutije u stranu i smjestite se. Da vidim, što ste mi to donijeli? Još jedan paket? Ne znam više kuda ću sa njima – kaže frau Štof bečkom poštaru. - Ma zašto stojite pobogu. Sjednite da vam skuvam kafu, čaj?

Od čudnog materijala je skrojena ta frau Štof. Rijetkog. To se da primijetiti i dok se blago smije i dok klima glavom u znak razumijevanja, slušajući poštarski izgovor da nema vremena. I dok tiho kaže „sačekajte“ i istresa sitninu iz skoro praznog novčanika.

Među dvoparcima i petoparcima, zablista euro. Jedan jedini koji ima. Uzima poštarevu šaku i stavlja mu novčić u dlan, već primjećujući po izrazu njegovog lica da je spreman da joj ga vrati. - Za sreću, kaže frau Štof – nemojte odbiti, molim vas. A onda mu polako zatvara šaku.

 

 

FOTO: mk-in.de / rundschau-online.de / Miloš Milačić / napolitoday.it