Zahvaljujući proučavanju i radu pojedinih entomologa njihova saznaja uveliko su doprinijela otkrivanju do tada još nezabilježenih ili za nauku novih i nepoznatih vrsta ili boljem upoznavanju istih na području kako Lovćena tako i ostatka Crne Gore. Prve posjete entomologa iz Evrope bile su pravi izazov jer je ovo područje bilo veoma malo istraženo. (Iz velikih gradova Srednje Evrope trasom Južna željeznica njemački: ,,Österreichische Südbahn” ili samo ,,Südbahn” je naziv za željezničku prugu dugu 577,2 km koja povezuje Beč sa lukom u Trstu, te istoimenu željezničku kompaniju ,,Südbahn-Gesellschaft” koja je postojala od 1841. do 1923. godine.) Stizali su prvi istraživači do Trsta i Rijeke, potom brodom do Boke Kotorske, odakle je bilo lako stići u zaleđe Lovćena, ali i u druge djelove Crne Gore. Specifični ekološko-klimatski uslovi razvili su na ovom području bogatu i raznovrsnu entomofaunu koja se odlikovala velikim brojem endemičnih vrsta.
Entomologija je nauka o insektima. Zbog postojanja oko 1.3 miliona opisanih vrsta insekata koji čine dvije trećine svih živih organizama, starosti preko 400 miliona godina, koje čine brojne interakcije sa ljudima i drugim formama života na Zemlji, entomologija je veoma važna grana biologije. Iako tehnički neispravno, definicija entomologija se nekad koristi u slučaju proučavanja drugih organizama kao što su pauci, crvi i puževi. Entomologija je usko povezana sa mnogim granama nauke kao što su genetika, biohemija, sistematika, fiziologija, ekologija, morfologija, paleontologija, antropologija, robotika, poljoprivreda, ishrana, forenzika i mnoge druge.
Unutar entomologije postoje podjele koje se odnose na proučavanje pojedinih vrsta insekata kao što su: apiologija – pčelekoleopterologija – tvrdokrilci, dipterologija - muhehemipterologija – bube, lepidopterlogija – leptiri, mirmekologija – mravi,ortopterologija – skakavci, trihopterologija - vodeni moljci.
Prikaz pionirskih istraživanja faune Crne Gore dao je Spiridon Brusina (1880), a potom i Ljubo Pavićević (1964), Ivana Čanadjija (1970) i Milorad Mijušković (1997). Bibliografsko sumiranje entomofaune Crne Gore pružila je Jelena Nikčević (1992). Uz iscrpni prikaz istorijata istraživanja priložila je i listu od 203 entomološka rada, od kojih se 33 odnose na predstavnike lepidoptera. Integralna lista lepidoptera Crne Gore još uvjek ne postoji. Sijarić (1984) je dao pregled istraženosti dnevnih leptira (Lepidoptera: Hesperioidea i Papilionoidea) cjelokupnog područjaCrne Gore, kojim je obuhvaćeno 160 vrsta.
PRVE POSJETE ENTOMOLOGA LOVĆENU I POČECI ISTRAŽIVANJA
Jedan od prvih primjera intresovanja i boravka stranih naučnika za proučavanje insekata je i primjer njemačkog entomologa Ernst Germara koji je putovao po jadranskoj obali još od 1811. godine, a tokom tog putovanja je obišao čitavu Boku Kotorsku zajedno sa zaleđem. U tom periodu on je bio jedan od rijetkih pojedinaca. Već krajem XIX i početkom XX vijeka, prema dostupnim arhivskim podacima, na ovim područjima je boravilo više od 20 inostranih entomologa što je i za ondašnje ali i sadašnje prilike bio izuzetnno veliki broj. Prvi publikovani podatak o leptirima Crne Gore potiče od poznatog francuskog enciklopediste Latreill-a, koji je u desetomtomu (strana 56.), 1818. godine, zajedno sa Godart-om, naveo nalazvrste (lat:Papilio alexanor) u zalivu Boke Kotorske. Primjerke ove vrste sakupio je baron Dežen (Jean François Aimé Dejean 1749-1824),
tada general u vojsci Napoleona. Dežen je, inače, poznati koleopterolog toga doba. Važno je da istaknemo da do početka I svjetskog rata ova istraživanja su bila intezivnija i gotovo da nije bilo poznatijeg naučnika iz evrope da nije posjetio i boravio na ovom području Crne Gore. U drugoj polovini XIX vijeka jedan od najpoznatjih entomologa koji je istraživao ovo područje bio je ljekar iz Slovačke Karel Brančik (prim. aut. literaturi je često navedeno pogrešno njegovo prezime, godine 1886) koji opisuje boravak u Kotoru i navodi kako je odatle donio mnogobrojni entomološki materijal. Literatura koja nam je dostupna predstavlja nam i njegova druga putovanja na ovom području. Karl Ferdinand Kori (češ. Carl Ferdinand Cori; Prag, 5. decembar 1896 — Kembridž, 20. oktobar 1984. dobitnik Nobelove nagrade), češki biohemičar, farmakolog i entomolog je 1931. godine putovao brodom ,,Adria” da bi sakupljao i proučavao mrave na području Boke i Lovćena.
U svom radu o mravima Dalmacije navodi vrste koje je našao na Cetinju i u Kotoru. Hajnrih Karl Kister (njem. Heinrich Carl Küster 1807-1875), koleopteorolog i makolog iz Bavarske je tokom 1841. godine započeo osmomjesečno putovanje po jadranskoj obali i tom prilikom je posjetio i Crnu Goru. Na Cetinju je proveo šest dana. U svom radu o koleopterima detaljno navodi vrste koje je našao na Lovćenu. (prim. aut. u lteraturi su greške vezane za njegovu biografiju i boravak u Crnoj Gori veoma česte). Valter Liebman (njem. WalterLiebmann 1885-1974), koleopterolog iz Darmštata, posjetio je Lovćen 1911. godine, a zatim i 1928. Objavio je obiman rad u kome se nalazi spisak od 2300 vrsta koleoptera koje je tokom svojih putovanja sakupio. Češki naučnik Josef Johan Man (eng. Josef Johann Mann 1884-1889) prvi je entomolog koji je sistematski proučavao leptire ovih krajeva. Na Cetinju i Lovćenu boravio je tri puta. Man kao saradnik Prirodnjačkog muzeja u Beču, 1867. i 1869. godine publikuje dva priloga o leptirima Crne Gore. Već u prvom prilogu iz 1867. godine, Man, iz okoline Budve, opisuje dvije nove vrste za nauku: pleurota fi ligerella (Mann, 1867) i epicallima (Oecophora) icterinella (Mann, 1867), obje vrste su predstavnici familije oecophoridae. U drugom prilogu, iz 1869. godine, Man daje faunističke podatke za nekoliko vrsta leptira iz okoline i zaleđa Kotora (Cattaro). Posebno mjesto u ovim razmatranjima zaslužuje jedna izvanredna žena, u svakom pogledu daleko ispred svog vremena, Engleskinja Mary De la Beche Nicholl. Nicholl je prva publikovala rezultate istraživanja leptira Crne Gore (Nicholl, 1899i 1902), a posjetila je Cetinje 1898. kao i Podgoricu. U daljim istraživanjima lepidopterolog Arnold Penter (njem. Arnold Penther 1865-1931.), kustos bečkog prirodnjačkog muzeja, obogaćuje muzejsku zbirku sa 110 vrsta koleoptera, 48 vrsta opnokrilaca i 110 vrsta leptira koje je donio sa Lovćena i okolnih planina.
Gabrijel Strobl (njem.Gabriel Strobll 1846-1925) donosi 1902. godine četiri vrste sirfida (osolike muve) sa područja Cetinja i Rijeke Crnojevića. Svakako najmarkantnija figura u lepidopterološkim istraživanjima Crne Gore je tada vodeći evropski lepidopterologdoktor Hans Rebel (njem. dr Hans Rebell. 1861 – 1940). Kao eminentni stručnjak bečkog muzeja Rebel usko sarađuje sa Zemaljskim muzejem u Sarajevu, kao ispostavom za studije faune leptira Balkanskog poluostrva. Rebel publikuje nekoliko priloga o leptirima Crne Gore. Oni su i sa današnjeg stanovišta najkompletniji podaci o fauni ove grupe insekata u Crnoj Gori (Rebel,1904, 1913, 1914, 1917, Rebel und Zerny, 1931). Ovdje treba napomenuti da se rad iz 1917. godine, pod naslovom „Lepidopteren aus Neumontenegro“ odnosi, u stvari, na Metohiju, sa tek nešto malo podataka za Crnu Goru. Naime, Crna Gora je proglašena kraljevinom 28. avgusta 1910. godine, a tokom Balkanskih ratova (1912 –1913) dobila je Metohiju i predio oko Skadarskog jezera, pa otudai ono „Neumontenegro“ u naslovu pomenutog rada. Možemo reći da se sa Rebelovim radovima završava druga pionirska etapa u faunističkim istraživanjima, muzejskom i eksperimentalnom naučnom radu na istraživanju Lepidoptera CrneGore. Ta etapa je omeđena slabljenjem austrougarskog uticaja, odnosno raspadom Austrougarske monarhije posle Prvog svjetskog rata. Ovo je prvi istorijski period naučne zoologije uopšte, pa tako i lepidopterologije, koji je započeo sredinom XIX veka i trajao do početka XX vijeka, a vezan je ne samo za Lovćen već i za Crnu Goru.
Period istraživanja nakon II svjetskog rata baziran je na enotmolozima sa EX-YU prostora. Najveći doprinos dao je dr Rizo Sijarić (1937- 1993) inače porijeklom iz Bijelog Polja koji je tadašnju zbirku sarajevskog prirodnjačkog muzeja obogatio sa najljepšom i jednom od najvećih zbirki leptira sa područja Crne Gore. Ovaj naučnik je dao izuzetan doprinos u mnogobrojnim svojim radovima vezanim za etnomofaunu Crne Gore dajući sistematski pregled leptira Lovćena, Orjena i i crnogorskog primorja. Dr Rizo Sijarić je poginuo 10. decembra1993. godine tokom opsade Sarajeva ali njegovo ime i doprinos nauci nastaviće vječno da žive. Hrvatski naučnik Rene Mikšić (1920-1986) je kao stručni saradnik sarajevskog Prirodnjačkog muzeja istražio faunu svitaca (lat. Lampyridae) sa velikim brojem endemičnih vrsta.
Entomofauna NP “Lovćen” je veoma slabo istražena. Prema literaturnim podacima koje su nam ustupili(dr Dragan Roganović i magistar Suzana Malidžan , niti jedna grupa insekata nije istraživana sistematski. Podaci su uglavnom sporadični i oskudni. To je prilično neobično, da ne kažemo nedopustivo, jer je ipak riječ o jednom nacionalnom parku koji osim prirodnih vrijednosti kao takav, promoviše i kulturne vrijednosti. Sa druge strane, radi se o prilično pristupačnom terenu, pa je i dalje nejasno kako ranije nije privukao pažnju entomologa, ali i kako sam NP, kao i Agencija za zaštitu prirode do sada nije pokrenula projekte istraživanja (i to ne samo insekata, jer su i mnoge druge grupe životinja slabo istražene) živog svijeta Lovćena. Entomofauna i upšte fauna beskičmenjaka u Lokalnom akcionom planu za biodiverzitet Prijestonice Cetinje (2014-2020.) iz 2014. je samo pomenuta u jednom pasusu, s time što su podaci koji su tom prilikom dati bili dijelom netačni, obuhvatali su dobrim dijelom područja van opštine Cetinje, dok je podataka za sam NP bilo veoma malo.
Kada su u pitanju osolike muve (Diptera: Syrphidae), još uvijek nema publikovanih podataka, (ali se očekuju u skorije vrijeme), i to kao rezultat istraživanja Mr Suzane Malidžan, prof dr Ante Vujića i još par kolega sa Departmana za biologiju i ekologiju u Novom Sadu. Dosadašnja istraživanja su pokazala da je fauna osolikih muva planine Lovćen bogata i veoma zanimljiva, naročito sa aspekta rodova koji preferiraju područja pod uticajem mediteranske klime. Do sada je zabilježeno par vrsta za koje su ovo prvi nalazi za Crnu Goru kao i neke rijetke i ugrožene vrste osolikih muva, a izvjesno je da će Lovćen “dati” i tipske lokalitete za par vrsta. Dalja istraživanja daće kompletniju sliku bogatsva ove veoma bitne grupe polinatora. Kada su u pitanju leptiri, ne nalazimo da su rađena sistematska istraživanja. Pojedinačne podatke daje Sijarić, a treba pogledati i ček listu (Švara I sar, 2015), kao i pregled koji daje Franeta, 2018. Ono što ističu ovi istaknuti stručnjaci, na osnovu ličnog iskustva, to je da su na području NP “Lovćen” prisutne vrste: papilio machaon i iphiclides podalirius (vrste koje su zaštićene na nacionalnom nivou), te od vrsta koji se nalaze na Aneksima Habitat direktiva: parnassius mnemossine, zerynthia polyxena, callimorpha qudripunctaria od leptira, kao i morimus funereus, lucanus cervus od tvrdokrilaca (tu je i oryctes nasicornis – nosorožac koji se nalazi na nacionalnoj listi zaštićenih vrsta).U gore pomenutom LEAP-u se pominju i parnassius apollo i papilio alexanor (navode se stari literaturni podaci, međutim, treba biti oprezan jer postoji vjerovatnoća da je došlo do zabune i miješanja lokaliteta, jer se negdje kasnije pominje da je taj podatak ipak iz Boljevića).
Periodi istraživanja entomofaune Lovćena novijeg datuma podatke nam daje Bologna (2002) o vrsti tvrdokrilaca (Coleoptera) iz familije meloidae sa Lovćena, Ćurčić i saradnici (2015) u radu o rodu omphreus (Coleoptera) U Crnoj Gori daju podatkeo vrsti sa Lovćena, Krivošija i Njeguša, De Knjif i saradnici (2013) u radu o vilinim konjicima (Odonata) navode i matrijal sa Lovćena, Felix i saradnici (2020) u radu o pravokrilacima (Orthoptera) iz Hrvatske navode i podatke o vrsti sa Lovćena, Francuski naučnici (2012) u Doktorskoj disertaciji navodi podatke o vrsti osolikih muva (Diptera, Syrphidae) sa Lovćena, Gligorović A. i saradnici (2010) daju podatke o fauni bubamara (Coccinellidae) gdje su uvršteni podaci sa Lovćena, Gligorović A., Malidžan, Jakšić, Roganović, Šundić, M. i Gligorović B., su tokom 2020. istraživali vrsta insekata (Odonata, Lepidoptera, Coleoptera, Orthoptera) sa Aneksa Natura 2000. mreže. Istraživanja su obuhvatila i područje NP „Lovćen“ (u štampi) , Soback i Gligorović (2016) daju podatke o fauni leptira (Lepidoptera) u centralnoj Crnoj Gori gdje je obuhvaćen i dio Cetinjske opštine, Gligorović B. je (2007 - 2018) sprovodio istraživanja vilinih konjica (Odonata) u Crnoj Gori u okviru kojih su obrađeni podaci sa Cetinja i Lovćena, Gligorović B. i Pešić (2007) daju podatke o vilinim konjicima sliva Skadarskog jezera gdje su navedene i vrste sa Lovćena, Gligorović, sa saradnicima (2017, 2018) u radovima o vodenim stjenicama (Heteroptera) navodi podatke sa lokacija u Cetinjskoj opštini, Jakšić (2020) u radu o leptirima (Lepidoptera) iz familiji zygaenidae daje podatke za Lovćen, Ježak (2015) u radu o familiji Sychodidae (Diptera) daje podatke o vrsti sa Lovćena, Karaman, M. (2011) u radu o zoogeografiji, diverzitetu i distribuciji mrava (Hymenoptera: Formicidae) daje podatke o vrstama sa Lovćena, Kocić i saradnici (2020) u radu o rodu Lipolexis (Hymenoptera, Braconidae, Aphidiinae) navodi ipodatke sa Lovćena, Kolcsár i saradnici (2017) daju podatke o vrsti iz familije Limoniidae (Diptera ) sa Lovćena, Murányi i saradnici (2013) u radu o insektima na Balkanu daju podatke i o vrstama sa Lovćena, Njunjić i saradnici (2016) daju podatke o pećinskoj vrsti iz familije leiodidae (Coleoptera), Pešić i saradnici (2017) daju podatke o vilinim konjicima (Odonata) iz izvora gdje su obuhvaćeni i podaci sa Lovćena, Simova -Tošic i Skuhravá (2001) daju podatke o vrstama iz familije cecidomyiidae (Diptera) sa Lovćena, Pavićević, A (2004 - 2010) je sprovodila istraživanja vodenih tvrdokrilaca (Coleoptera) Crne Gore, koja su obuhvatila i materijal sa Cetina i Lovćena, Švara i Verovnik (2015) daju podatkeo fauni Lepidoptera u Crnoj Gori, gdje navode i materijal sa Lovćena, Wanke i saradnici (2019) daju podatke o vrstama iz familije Geometridae (Lepidoptera) gdje su navedene i vrste sakupljene na Lovćenu. (Ove značajne podatke prikupio je Dr Bogić Gligorović - nastavnik istraživač, nezavisni istraživač Međunarodni ekspert za biodiverzitet, ekologiju i obrazovanje.)
UGROŽENE I ZAŠTIĆENE VRSTE INSEKATA
U različitim stepenima razvoja faune insekti imaju veoma važnu ulogu pa bilo koje narušavanje faune može imati (i ima) pozitivne ili negativne efekte na čovjeka. Insekti su najbrojnija živa bića koja nastanjuju Zemlju i veoma su bitan faktor „lanca ishrane“ i održavanja eko sistema, omogućujući funkcionisanje mnogih drugih vrsta, uključujući i čovjeka. Problem ugroženosti insekata predstavlja proučavanje djelovanja različitih biotičkih i abiotičkih faktora na nestajanje odnosno pojavu određenih grupa i vrsta insekata u definisanim uslovima zagađenosti sredine. Zato su uvijek potrebni ozbiljni naučni pristupi prije svega da bi se moglo bolje analizirati problem rezistentsnosti i osjetljivosti živih organizama. Tako, recimo, od početka 80-tih godina pa do današnjih dana imamo problem ugroženosti dnevnih leptira (lat.Rhopalocera). Problemi koji su uticali na njihovu ugroženost su: ekološki faktor sredine, uticaj čovjeka, zagađenje vazduha, degradiranost ekosistema na pojedinim staništima. Dr Rizo Sijarić je ove promjene primijetio u skoro svim šumskim zajednicama pa i na Lovćenu (1983). Ne postoje precizni podaci koji nam mogu pokazati sve parametre ugroženosti na određene vrste od zagađenosti životne sredine, preko degradacije šumskih ekosistema, požara, klimatskih promjena koji su uticali na ugroženost vrsta već samo taksativno navođenje. Svojevremeno je Republički zavod za zaštitu prirode donio rješenje (SL.list. SRCG36/82): njen pravni nasljednik je Agencija za zaštitu životne sredine ( Environment protection Agency of Montenegro – EPA Montenegro.), o zaštiti 7 vrsta insekata od kojih se 6 nalazi na području NP ,,Lovćen. ”
Bogatstvo različitih tipova staništa je odlika područja Nacionalnog parka i uslovilo je prisustvo različitih vrsta entomofaune. Od različitih tipova staništa posebno treba napomenuti ona koja su od značajna z arazvoj faune dnevnih leptira, kao što su povremena kraška jezera, endemične oromediteranske ježolike vrištine, alpijske i subalpijske krečnjačke travne zajednice, kao i planinske livade kosanice. Leptiri su značajni indikatori kvaliteta životne sredine, zbog brzog odgovora kako na promjene kvaliteta staništatako i na klimatske promjene. Leptiri imaju kratak životni ciklus zbog čega brzo reaguju na promjene u prirodi. Njihova ograničena sposobnost širenja, ograničeni broj vrsta biljki hraniteljki za ishranu larvi i značajna zavisnost od meteoroloških i klimatskih prilika čine mnoge vrste leptira osjetljivim na promjene u vrlo uskom životnom opsegu.Od staništa značajnih za razviće različitih vrsta tvrdokrilaca su hrastove mješovite sastojine, bukove šume kao i šume munike. Saproksilne vrste tvrdokrilaca uglavnom prve koloniziraju mrtvo drvo. Smatra se da je kolonizacija saprokslilnim vrstama preduslov za ostale vrste koje ga nakon toga naseljavaju, a
učestvuju u procesu razlaganja drvne mase. Njihov relativno dug životni ciklus omogućava adaptaciju na izvjesne faktore spoljašnje sredine koji mogu djelovati. Međutim, prisustvo mrtvog i dubećeg drveta određene starosti koje se nalazi u šumi u određenim uslovima (uz dovoljno vlage i svjetlosti) uslovljava razvoj populacija ove grupe insekata. Saproksilne vrste insekata se ubrajaju u grupu indikatora očuvanosti šumskih ekosistema. (dr Dragan Roganović – entolog).
Nabrojaćemo neke vrste insekata koje su prisutne u Nacionalnom parku „Lovćen“ a od značaja su kako na nacionalnom, tako i na međunarodnom nivou, a koje posjetioci parka mogu vidjeti tokom šetnje i boravka na području Lovćena. One su kao ugrožene i rijetke, a neke kao posebno korisne stavljene pod određenim stepenima zaštite a to su: Papilio machaon Linnaeus 1758 - lastin repak. Vrsta se nalazi na listi zaštićenih vrsta u Crnoj Gori. U mnogim zemljama Evrope se nalazi na listama zaštićenih vrsta kao što su Austrija, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunija i Moldavija.Vrsta je rasprostranjena u Palearktičkom regionu Evrope i Azije. Na nižim nadmorskim visinama leptiri lete od marta do septembra, dok na višim nadmorskim visinama period leta kraće traje. Razlozi ugroženosti - Zbog svog atraktivnog izgleda leptir je često meta kolekcionara. Iphiclides podalirius Linnaeus, 1758 – prugasti jedrilac. Vrsta se nalazi na listi zaštićenih vrsta u Crnoj Gori. Rasprostranjena je širom Evrope. Prisustvo Iphiclidespodalirius je pokazatelj dobre očuvanosti kserotermnih travnih staništa sa šumskom vegetacijom. Uništavanjem staništa smanjuje se i popupacija ove vrste. Zakonom je zaštićena u značajnom broju zemalja Evrope. Uništavanje (destrukcija) prirodnih staništa i ulov su faktori koji ugrožavaju vrstu. Parnassius apollo Linnaeus 1758 - apolonov leptir (Slika 3) – leptir je zaštićen po osnovu Evropskog zakonodavstva i nalazi na listi zaštićenih vrsta u Crnoj Gori. Vrsta je karakteristična za prialpske i alpske predjele Evrope i Azije na visinama između 1000 i 2200 m. Ima jednu generaciju godišnje, vrlo je osjetljiv na promjene stanišnih prilika. Poseban problem predstavlja ulov od strane kolekcionara. Destrukcija staništa takođe utiče na značajno smanjenje njegove brojnosti. Parnassius mnemosyne (Linnaeus, 1758) – crni apolon – leptir je zaštićen na evropskom nivou. Srijeće se na otvorenim staništima i na rubovima šuma iznad 1000 mnm. Odrasle jedinke su aktivne u periodu od maja do jula i imaju jednu generaciju godišnje. Vrlo je osjetljiv na promjene staništa koje naseljava, a poesbno na gubitak biljnih vrsta kojima se njihove larve hrane. Euphydryas aurinia (Rottemburg, 1775) močvarni šarenac je leptir koji je zaštićen po osnovu evropskog zakonodavstva. Naseljava različite tipove otvorenih staništa. Ono što karakteriše takva staništa je ekstenzivno gazdovanje, tj. tradicionalan način gazdovanja (ispaša i košenje). Euplagia quadripunctaria (Poda, 1761), dnevna medonjica je leptir koji preferira sjenovita vlažna staništa uglavnom na ivici šume sa listopadnim vrstama kao što je hrast , bukva, javor, itd., gdje su zastupljene njihove biljke hraniteljke. Vrsta je zaštićena po osnovu evropskog zakonodavstva.
Lucanus cervus (Linnaeus, 1758) – jelenak je saproksilna vrsta koja naseljava drvo u fazi
razgradnje na dubini do 50 cm ispod zemlje. Larva naseljava trula debla i panjeve, pretežno u
listopadnim šumama, prije svega zajednice sa hrastovima. Jedinke se mogu pronaći u sklopu razvijenih šumskih zajednica različitih vrsta hrastova u kontinentalnoj regiji (do 1000 mnm) i u termofilnim šumama sa hrastom meduncem (Quercus pubescens) u Mediteranu. Jelenak se nalazi na listi zaštićenih vrsta Crne Gore i zaštićen je po osnovu evropskog zakonodavstva. Oryctes nasicornis Linnaeus, 1746 – nosorožac se nalazi na listi zaštićenih vrsta u Crnoj Gori.
On živi na mozaičnim staništima gdje se unutar šuma (uglavnom hrastovih) pojavljuju otvorene površine (do 1000 mnm). Vrsta je aktivna noću, ali se može vidjeti i tokom dana, najčešće u šupljinama drveća, ispod panjeva, drvene građe... Razlozi ugroženosti: uništavanje stabala povoljnih za razvoj vrste (sječa drveća, požari itd.). Rosalia alpina (Linnaeus, 1758) - alpska strižibuba je uglavnom povezana s bukovim šumama uz prisustvo zrelih, mrtvih (i dubećih) stabala izloženih suncu koja se obično nalaze na otvorenim staništima. Smatra se planinskom vrstom, vezana je za bukove šume, ali naseljava i druge vrste listopadnog drveća. Vrsta se nalazi na listi zaštićenih vrsta Crne Gore i zaštićena je po osnovu evropskog zakonodavstva. Morimus asper funereus (Sulzer, 1776) - bukova strižibuba je šumska, ksilofagna i saproksilnavrsta, a njeno glavno stanište su listopadne i mješovite šume bukve. Vrsta živi uglavnom u starim šumama ili dobro strukturiranim šumama sa srednjim i visokim prisustvom mrtvog drveta, sa dominantnom preferencom prema bukvi, iako se može konstatovati i na ostalim vrstama listopadnog drveća. Zaštićena je po osnovu evropske legislative. Često se može sresti na putu kroz Nacionalni park, što je jedan od značajnih faktora rizika za vrstu. Kada se konstatuje na putu, treba je zaobići.
Šumski mravi iz formica rufa grupe svojom ishranom imaju značajnu ulogu u održavanju ravnoteže u šumskim ekosistemima. Imajući u vidu njegovu značajnu ulogu u prirodi, riđi šumski mrav se nalazi na listi zaštićenih vrsta u Crnoj Gori. Riđi šumski mrav naseljava planinska područja iznad 900 metara nadmorske visine. Uglavnom su to obodi četinarskih šuma, ali nerijetko i ivice listopadnih šuma.
Kod izvjesnog (značajnog) broja ljudi postoji neopravdan strah od isekata, posebno kada su tvrdokrilci „većih“ dimenzija u pitanju. Vrlo je važno znati da je zaštićene vrste zabranjeno ubijati i loviti i da su zbog toga predviđene značajne kazne. Međutim, ono što treba ovom prilikom istaći da su ti „veliki“ tvrdokrilci potpuno bezopasni i da nikad ne atakuju na ljude. To su organizmi kojima je za život potrebno drvo (šuma) i ništa više. S toga ih se ne treba plašiti, a posebno ne iz neopravdanog straha ih ubijati, ali se zato mogu fotografisati. Tvrdokrilce je lako fotografisati, dok je sa leptirima to malo drugačije, jer zahtijeva malo više vremena, odnosno strpljenja. Ono što treba istaći je da su oni indikatori zdrave životne sredine i da susret sa njima ukazuje da ste u potpuno zdravom prostoru. Kolonije riđeg šumskog mrava je zabranjeno uništavati, i u pojedinim planinskim mjestima lokalno stanovništvo ih ograđuje, znajući za njihovu ulogu „čistača“ u prostoru u kome žive.Ono što treba napomenuti je da požari imaju izuzetno destruktivnu ulogu za sve vrste koje žive napodručju Lovćena. Preventivna zaštita je najbolji vid zaštite koja podrazumijeva niz aktivnosti kojima se predupređuje njihova pojava.(dr Dragan Roganović – entolog Agencija za zaštitu životne sredine. Environment protection Agency of Montenegro – EPA Montenegro.)
Stoga se nameće da je rješenje - očuvanje biodiverziteta kao i konzervacija i obnavljanje narušenih ekosistema i prirodnih staništa,i očuvanje i oporavak biljnih i životinjskih vrsta. Održivo korišćenje je takvo korišćenje komponenata biološke raznovrsnosti koje ne prouzrokuje narušavanje biodiverziteta, već predstavlja racionalno korišćenje prirodnih dobara i održavanje onog stepena potencijala biodiverziteta koji odgovara potrebama i težnjama sadašnjih i budućih generacija. Očuvanje biodiverziteta podrazumijeva strategije na lokalnom, nacionalnomi globalnom nivou, utemeljene na ekološkim, društvenim i etičkim osnovama. Zato je neophodno podići nivo istraživanja (inventarizacija, identifikacija i dr.); sprovoditi redovni monitoring stanja biodiverziteta; racionalno koristiti biološke resurse; čuvati i obnavljati narušene ekosisteme i staništa; održivo upravljanj ezaštićenim područjima; utvrđivanje crvene liste rijetkih i ugroženih vrsta; sprovođenje međunarodnih ugovora i zakonskih odredbi kojima su regulisana pitanja očuvanja i zaštite biodiverziteta; edukovanje i jačanje svijesti stanovništva.
