03.05.
04:00h
Hladno je bilo.I kiša je padala.
Mrak je nalegao po Pinješu, i samo su se, tamo iza Starog grada, vidjela svijetla broda koji je plovio prema istoku.
Slušao sam muziku sa Tibeta, neartikulisano vrtio tompus između prstiju.
Praznog pogleda.
Utrnutih misli.
U trenutku koji ničemu nije služio, pomislio sam da okrenem oči prema unutra.
I zavirim u sebe.
Ako nerado razgovaram sa samim sobom (a to je prvo intelektualno dostignuće), zašto ne bih virnuo.
U dubine.
Sopstevene.
Bez zazora što ću tamo naći.
Bilo bi, vjerovatno, mnogo problematičnog, odurnog, zapinjao bih o prepreke, koje bi vodile do ljudskosti.
U nekom kutku sopstvene unutrašnjosti, možda bi se suočio sa nečim što čovjeku pomaže da pravilno - nepravilno, reaguje na iskušenje.
Što je prvi preduslov da se spozna sopstveni materijal.
Unutrašnjost je problem.
Od pračovjeka do danas.
Dakle od pećinskog, uspravljenog dvonošca, do ribara, ratara, pojedinih crnogorskih, slučajnih političara.
O Luciferu u nama, pisali su - Milton i Njegoš.
I tek, kažu oni, po čovjekovom pokajanju, Bog je stvorio Zemlju.
Ne očekujem pokajanje ovdašnjih, za sva hapšenja samo spremnih efemernih likova, oličenih u nekim stranačkim prvacima.
Bog je stvorio zemlju kako rekoše.
Neku vedru i pravednu Crnu Goru mogu da stvore ljudi u sudijskim togama. Časni, znaveni. Neosjetljivi na spoljne inpute.
Kojima im se hoće pravni naum pobrkati.
Zarad drugog nauma.
Uvijek, vrlo ličnog i pokvarenog.
I istinoljubivi tužioci koji će davati zakonsku i ljudsku mjeru svakom pokušaju u dokazivanju nečije krivice.
Bez pizme.
Odustao sam od onoga što sam namjeravao sa sopstvenim očima da uradim.
Jer, ako ustvrdim ko sam, možda izgubim pravo da vam se obraćam.
A vremena su takva, i neki ljudi su takvi, da nemam pravo na to.
Pa kad bude.
P.S: Kako hoćeš sudi o čovjeku - tajna čojku, čovjek je najviše.
Reče Njegoš.
