Veče pod nazivom „Pisac kao svemoćno oko društva“ koje je Matica crnogorska organizovala povodom deset godina od smrti istaknutog crnogorskog književnika Čeda Vukovića, bila je prilika da se objedine ne samo stvaralačke faze i žanrovi u kojima je ostavio pečat, već i da se čuju odlomci iz posljednjeg intervjua koji je dao za medije.
Program je započeo odlomkom iz serije „Krugovi književnosti“ koju je mr Nela Savković-Vukčević radila 2007. godine, koja se bavi ne samo literarnim radom Čeda Vukovića, već i njegovim životnim putem i borbom za crnogorsku nezavisnost. Upravo je na temu ovog posljednjeg Vuković objavio i knjigu „Crnogorsko proljeće – pisma iz blizine“ 2006. godine u kojoj su obuhvaćeni tekstovi objavljivani u Pobjedi u susret Referendumu.
„Njima se iz ugla Čeda Vukovića utirao put za našu samosvijest, nacionalno dostojanstvo i upravo u tim pismima vidimo da ima mnogo povoda da on progovori o toj crnogorskoj samosvojnosti, da nas na neki način probudi i pozove da zajedno vratimo Crnu Goru sebi. Povodi su brojni, bilo da su to reminiscencije, meditacije, iskustva, tuđa i lična, događaji u svijetu i odnos Crne Gore prema svijetu i svjetskim događajima“, rekla je Savković-Vukčević.
Prof. dr Sofija Kalezić osvrnula se na Vukovićev doprinos književnosti za djecu i omladinu, koji je započeo poemom „Vitorog“ koja je publikovana u posljeratnim godinama „kada se u našoj južnoslovenskoj književnosti osjećao snažan dah socrealističke ratne motivike.“ Poemom se, istakla je ona, kritika najmanje bavila, budući da je najveća pažnja bila usmjerena na četiri romana čiji je glavni junak dječak Željko.
„On predstavlja primjer djeteta iz realnog svijeta s interesovanjima tipičnim za njegov uzrast. Preko ovako koncipiranog junaka autor je nastojao da modelujetip dječaka kog će nadograđivati iz jednog u drugo ostvarenje. Željkov umjetnički lik ujedno predstavlja metaforu djetinjstva, njegovih najvažnijih svojstava dinamičnosti, poetičnosti, radoznalosti i plemenitosti“, rekla je Kalezić.
Književnik Vladimir Vojinović se posebno osvrnuo na odnos Čeda Vukovića prema jeziku.
„To su ne samo upamćene riječi, već i riječi koje je sam iskovao. Pa kad imate u vidu odnos njegov prema jeziku i odnos njegov prema djeci, onda, a to je pretjerivanje na kome insistiram, možemo da zaključimo da je Čedo Vuković svojevrsni crnogorski Tolkin“, rekao je Vojinović.
Vojinović je dodao da je možda nevolja ovog književnika bila što se „pojavio u isto vrijeme kad i Mihailo Lalić, po svemu najznačajniji crnogorski pripovjedač druge polovine 20. vijeka, jer su se bavili istom tematikom.“
