Prava potrošača i novi propisi u bankarskom sektoru

Donošenjem novih zakona, a prije svega Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkim kreditima i Zakona o platnom prometu, udareni su temelji ekonomskoj zaštiti našeg građanina, oličenog u svojstvu potrošača, posebno u bankarskom sektoru, kao najrazvijenijem dijelu finansijskog sektora u Crnoj Gori

Objavljeno: 20. 05. 2015 - 00:32

Piše: Nikola KALUĐEROVIĆ

Može se reći da u Crnoj Gori građani već sada imaju koristi od procesa usklađivanja domaćih propisa sa propisima Evropske unije.

U oblasti određenih pregovaračkih poglavlja se konkretni boljitak (još uvijek), iz različitih razloga, ne može konkretno iskazati. Međutim, to se ne može reći za pregovaračko poglavlje 28 - Zaštita potrošača i zdravlja, u kojem su efekti napretka već primjetni.

Konkretno, donošenjem novih zakona, a prije svega Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkim kreditima i Zakona o platnom prometu, udareni su temelji ekonomskoj zaštiti našeg građanina, oličenog u svojstvu potrošača, posebno u bankarskom sektoru, kao najrazvijenijem dijelu finansijskog sektora u Crnoj Gori.

Položaj i prava potrošača u bankarskom sektoru Crne Gore: U cilju prikaza konkretizacije efekata zakonskih promjena na povećanje stepena zaštite potrošača u bankarskom sektoru Crne Gore, u narednim primjerima biće prikazani najčešći slučajevi sa kojima se susrijeću potrošači u bankarskom sektoru i načini na koji gore pomenuti novi propisi postavljaju osnove za rješavanje ovih problema.

Prvo, isplata plata sa transakcionog računa u banci. Susret sa bankom predstavlja neminovnost u životu svakog poslovno sposobnog i radno aktivnog potrošača. Da se vidi da je ovo tačno, dovoljno je poći od činjenice da za isplatu plate potrošač mora imati otvoren račun u banci na kojem mu periodično, najčešće mjesečno, poslodavac uplaćuje novčana sredstva po osnovu zaposlenja i izvršenog rada. Često se dešava da već u tom trenutku potrošač može doživjeti neprijatnost zbog razlike onog što očekuje da primi i onog što se nalazi na stanju računa, pa makar to bila i neznatna razlika izražena u centima.

Objašnjenje za ovu razliku leži u činjenici da određene banke naplaćuju usluge platnog prometa i druge usluge prilikom obrade i isplate sredstava koja, u konkretnom slučaju, predstavljaju plate potrošača. Kako je potrošač, prilikom otvaranja računa na koji će mu prispijevati plata, potpisivao „hrpu“ dokumenata koje najčešće ne čita, on je, do donošenja Zakona o platnom prometu, često bio dovođen pred „svršen čin“ da potpiše ugovor o otvaranju tekućeg računa u banci. U tom ugovoru je, najčešće, sitnim slovima bila upisana i upućujuća odredba o primjeni „nekih“ opštih uslova poslovanja banke, do kojih je mogao doći na oglasnoj tabli banke i u kojima je na nekoj od velikog broja strana bila upisana i obaveza plaćanja naknade, koja je kod neadekvatno informisanog potrošača izazivala nezadovoljstvo i neprijatan osjećaj obmane.

Sada je banka dužna da o svim naknadama i drugim pitanjima iz oblasti pružanja usluga u platnom prometu potrošaču blagovremeno, u pisanoj formi, papirnoj ili elektronskoj, na jednom mjestu, na jednostavan način pruži ove i druge propisane informacije u formi ponude za zaključenje odgovarajućeg ugovora o otvaranju računa u banci. Pored ovog, ove i slične informacije potrošaču moraju biti predočene i u samom ugovoru o platnim uslugama.

Razlika između visine odobrenog kredita i onog što „legne“ na račun: Primjer drugi bio bi raspolaganje novčanim sredstvima po osnovu ugovora o kreditu.

Potrošači se često nađu u situaciji da im u određenom trenutku zatrebaju novčana sredstva koja ne mogu obezbijediti iz sopstvenih raspoloživih novčanih sredstava. Tada potrošaču na raspolaganju stoje banke i mikrokreditne finansijske institucije, kao jedini legalni registrovani davaoci kredita u Crnoj Gori. Ova sredstva davaoci kredita ne mogu isplatiti „na ruke“,„u kešu“, na osnovu usmenog dogovora, već je conditio sine qua non (neophodan uslov) za isplatu ovih sredstava otvaranje transakcionog računa u banci i zaključenje ugovora o kreditu. Međutim, potrošači često bivaju neprijatno iznenađeni onim što im „legne“ na račun od onog što im banka odobri za isplatu po osnovu odobrenog kredita, ili, preciznije, potrošači bivaju onemogućeni da raspolažu punim iznosom kredita od onog ugovorenog, a što im garantuje Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o potrošačkim kreditima.

Razlog umanjenja predstavlja naknada koju je potrošač dužan platiti za izvršenu obradu kreditnog zahtjeva i kredita i koji banka zaračunava na isplaćeni iznos kredita. U suštini, potrošaču ova sredstva bivaju isplaćena na njegov transakcioni račun, ali banka, dajući sebi pravo prvenstva da sa ovog računa naplati pomenutu naknadu, lošom bankarskom praksom, derogira zakonsko pravo potrošača na puno raspolaganje kreditnim sredstvima, tako da potrošač, u suštini, raspolaže sredstvima odobrenog kredita umanjenog za iznos naknade za obradu kredita, koja se kreće od 0,5 do  2 odsto ukupnog iznosa kredita.

Prema tome, potrebno je napomenuti da potrošač ima pravo tražiti isplatu i puno pravo raspolaganja kreditom, u visini kako je to predočeno u predugovornim informacijama i

ugovorom o potrošačkom kreditu, a u skladu sa Zakonom o potrošačkim kreditima i Zakonom o obligacionim odnosima. Obaveza plaćanja naknade ostaje, ukoliko je ugovorena, ali potrošaču ne smije biti uskraćeno pravo da plati naknadu iz izvora sredstava koje on odabere.

Naknade i za prijevremenu otplatu kredita: Primjer treći odnosi se na prijevremenu otplatu kredita. Kada potrošač – korisnik potrošačkog kredita iz prethodnog primjera dođe u situaciju da prije isteka roka za vraćanje kredita dođe do novčanih sredstava iz kojih može isplatiti ostatak dugovnog iznosa banci i odluči da prijevremeno otplati kredit, banka mu je, do sada, zaračunavala tzv. naknadu za prijevremenu otplatu kredita koja se, zavisno od vrste kredita, kretala od 2 do 5 odsto. Ukoliko je potrošač koji je sklopio ugovor o kreditu u visini od 15 hiljada  eura i od kojeg je već otplatio 5 hiljada eura, želio prijevremeno otplatiti kredit, banka mu je za „zatvaranje“ kredita naplaćivala naknadu u visini od 5 odsto od ostatka dugovanog iznosa, dakle u konkretnom slučaju čak 500 eura.

Ovdje je problem bio višeslojan, a nastao je, između ostalog, kroz uvođenje u bankarsku praksu slobodnog tumačenja odredaba Zakona o obligacionim odnosima, kojim je normirano pravo banke da naplati štetu u slučaju prijevremene otplate kredita, pod uslovom da šteta nastane.

Slobodno tumačenje davaoca kredita da je šteta po banku nastala samom činjenicom što se kredit banci otplaćuje prije vremena, iz razloga što banka nije ostvarila planiranu dobit (jer se kod prijevremene otplate kredita isplaćuje samo preostali iznos glavnice duga, ne i kamata), imao je za posljedicu uspostavljanje loše bankarske prakse da se naknada uvijek naplaćivala.

Sada Zakon o potrošačkim kreditima bitno umanjuje pravo banke da naplati naknadu za prijevremenu otplatu i ograničava visinu naknade do 1 odsto preostalog duga. Po ovom zakonu, banka nema pravo na ovu naknadu ako je ugovorena varijabilna kamatna stopa (promjenljiva kamata, čija promjena najčešće zavisi od nekog budućeg određenog ili neizvjesnog događaja).

Kod varijabilne kamatne stope je potpuno irelevantno da li će se taj događaj desiti ili ne. Bitno je da je ugovoren. Kod ugovora sa fiksnom kamatnom stopom, banka, sa druge strane, ima pravo na naknadu ako je u vezi sa prijevremenom otplatom kredita imala opravdane troškove, a ukupan iznos naknade ne može biti veći od iznosa kamata koje su trebale biti isplaćene da je  ugovor o kreditu nastavio da „živi“.

Upotreba platne kartice – problem autorizacije i refleksija na povraćaj: Korišćenje platnih kartica (VISA, MASTER CARD, AMERICAN EXPRESS, DINERS i dr) danas

predstavlja uobičajenu pojavu, dok broj njihovih korisnika raste. Sa ovim rastom rastu i rizici po novčana sredstva sa kojim raspolažu potrošači na svojim bankovnim računima, a sa kojima su kartice „uvezane“. Svi rizici gubitka, tj. raspolaganja ovim sredstvima od strane neovlašćenog lica – nevlasnika kartice, banke su različitim ugovorima o „otvaranju kartica“ prebacivale na teret potrošača do donošenja Zakona o platnom prometu.

Novi Zakon o platnom prometu pravi bitnu razliku u odnosu na prethodno uspostavljenu

bankarsku praksu, na način što teret dokazivanja da potrošač nije autorizovao platnu transakciju upotrebom platne kartice prebacuje na banku. Sada je banka ta koja je dužna da do konačnog utvrđenja eventualne krivice za neautorizovanu transkaciju putem platne kartice potrošaču omogući raspolaganje novčanim sredstava koja su bila „vezana“ za karticu, a do čijeg je odliva došlo zbog neovlašćene, odnosno neautorizovane upotrebe kartice.

(autor je pravni savjetnik glavnog izvršnog direktora Lovćen banke)

(foto: kodex.me)

 

Ovaj članak je napisan u okviru projekta "Rastimo zajedno 3 - Informacije o EU putem web portala" koji finansira Evropska unija posredstvom Delegacije EU u Crnoj Gori. Članak ne predstavlja nužno službeni stav Evropske unije.
 
Ovaj članak je napisan u okviru projekta "Rastimo zajedno 3 - Informacije o EU putem web portala" koji finansira Evropska unija posredstvom Delegacije EU u Crnoj Gori. Članak ne predstavlja nužno službeni stav Evropske unije.