Pozdrav od Crnogoraca iz Australije: Samo da se zna da je crnogorsko

Crnogorska etnička zajednica Australije je prvo i, zapravo, jedino zvanično priznato i prepoznato udruženje Crnogoraca na tlu Australije. Osnovano je 1996. godine i pod svojim okriljem je okupilo ljude koji su svoj identitet pronalazili u pripadnosti crnogorskoj naciji. Takva odluka je, ipak, podrazumjevala i osporavanja, kao i negaciju postojanja crnogorske nacije. I to od onih koje su se smatrali najbližim. Ali, zajednica je uprkos svemu, opstala. I ljudi koji joj pripadaju još uvijek se okupljaju i čuvaju svoj identitet i uvjerenja, kao – Crnogorci.

Objavljeno: 29. 05. 2017 - 00:00

Postoje tvrdnje prema kojima su prvi crnogorski iseljenici u Australiju stigli sredinom 19. vijeka. Ipak, nešto pouzdanijih podataka o tome nema, ponajprije iz razloga što su mnogi na put kretali preko dijelova današnje Crne Gore koji su tada bili pod Austrijom. Tek 1884. godine, bar prema raspoloživim arhivskim podacima, navodi se da se “u azijske zemlje i Australiju” iselilo 36 Crnogoraca. 

Uz ovo, postoje i podaci o tome da su Crnogorci, uostalom kao i mnogi drugi tadašnji iseljenici, radili u rudnicima i na krčenju šuma u močvarnim oblastima. Najviše ih je bilo u rudarskom centru Broken Hilu, ali i u sjevernom Kvinslendu, gdje su radili na sječi šuma i trske i izgradnji puteva.

2

Kada su se doselili Crnogorci: No, tek drugom polovinom 20. vijeka bilježi se veći broj crnogorskih iseljenika koji svoju budućnost potražuju u Australiji. Jedan od njih bio je i Vasilije Vasko Špadijer,  porijeklom iz Crmnice, sela Brčeli, koji u grad Pert, u Zapadnoj Australiji, stiže 1974. godine.

Bio sam mladić, imao sam tek 23 godine. Brzo sam počeo da radim, a kao električar sam radio skoro deset godina. Onda mi je to dosadilo pa sam 1984. godine otvorio sopstvenu firmu. Zapravo, auto školu. I dao sam joj ime Montenegro driving school.  A i kako bih drugačije…”

Nakon tog dvogodišnjeg iskustva, Vasilije donosi odluku o povratku u Crnu Goru.

“Po povratku sam se oženio i sa suprugom Vesnom dobio dvije ćerke, Jelenu i Tanju. Radio sam u podgoričkom Vodovodu i mogu reći da smo sasvim lijepo živjeli. Ali, onda dolaze te 90-te, vrijeme koje nije obećavalo sigurnost. I tada, porodično, donosimo odluku o ponovnom odlasku u Australiju, 1993. godine.”

3

Ovog puta Vasilije odlazi u Sidnej, gdje već sljedeće godine osniva svoju firmu za sve vrste farbarskih poslova pod imenom Montenegro painting company. Ili…

“A i kako bih drugačije…važno je samo da se zna da je crnogorsko.”

Par godina kasnije, uz Mihaila Mandića, Milovana Gojovića, Veska Nenezića, Žarka Đuranovića i, danas pokojnog, Ruždiju Salagića, učestvuje u osnivanju crnogorskog udruženja koje imenuju kao Crnogorsku etničku zajednicu Australije (Montenegrin ethnic association of Australia).

“Osporavanja svega crnogorskog, a i negiranje postojanja crnogorske nacije, stizalo je u prvom redu od prosrpskih članova društva ‘Njegoš’. Uostalom, poznato je njihovo pomaganje i donacije Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Naravno, nemam ništa protiv toga da se ljudi izjašnjavanju prema sopstvenim osjećanjima i uvjerenjima, ali sam itekako protiv onih koji negiraju postojanje crnogorske nacije. Tek, od tog društva ‘Njegoš’, crnogorsko je ostalo samo ime našeg vladike, kojeg oni svojataju. A mi, Crnogorci, okupili smo se u udruženju Crnogorske etničke zajednice Australije. I tako, do dana današnjeg.”

4

U Australiji ima 1.500 Crnogoraca: Predsjednik ovog crnogorskog udruženja je Mihailo Mandić, dok je potpredsjednica upravo Vaskova supruga, Vesna.  

“U Australiji, zvanično, ima oko 1.500 Crnogoraca. Ovo se odnosi na one koji se tako nacionalno izjašnjavaju i koji su privrženi Crnoj Gori. Ipak, smatra se da je stvaran broj ljudi koji su emigrirali iz Crne Gore negdje između četiri i pet hiljada. Australijske vlasti ne dovode u pitanje postojanje crnogorske nacije, te samim tim mi imamo pravo na isticanje crnogorske zastave. Naravno, uz isticanje i australijske zastave. Takav je zakon i to mora da se poštuje. Upravo za razliku od onog što se događa u našoj domovini, gdje se vijore zastave druge države i  ne poštuje zastava zemlje u kojoj ti isti žive, rade i zarađuju. To u Australiji ne bi moglo nikako da prođe. I itekako bi bilo kažnjivo. Ali, mi se, očigledno, još borimo sa nekim stvarima iz prošlosti koje smo odavno morali ostaviti daleko za nama”- kaže Vesna.   

O okupljanjima Crnogoraca, priča Vasko.

“U Australiji, uvijek mi je drago da se vidim sa Gojkom Krivokapićem, najstarijim članom našeg udruženja. On, iako je u Australiji više od 50 godina, i dalje govori kao da je juče došao iz Crne Gore. Prije nekog vremena posjetio nas je i glumac Stefan Kapičić koji, iako je beogradsko dijete, uvijek ističe svoje crnogorsko porijeklo. U Australiju je došao sa ekipom filma “Deadpool”. I ja sam ga, eto, upoznao, kao izuzetno skromnog i neposrednog mladog čovjeka koji poštuje svoje korijene.”

Vasko i Vesna su u Australiji dobili još dvije ćerke, Milenu i Jovanu. Tek, iako se svaka od njih po nečemu ističe, za ovu priliku vrijedi napomenuti da je njihova najstarija ćerka Jelena zaposlena u australijskom Ministarstvu pravde, kao inspektor, a i da je bila trostruki šampion Australiji u karateu.  Pa, malo li je?

Za kraj, dok se sa Vaskom vozim podgoričkim ulicama, neizostavno pitanje glasi – što misli o ovdašnjem poretku, kako onom u saobraćaju, tako i u svemu ostalom. Odgovor je bio kratak.  

“Mislim da se još učimo. No nam to nešto dosta sporo ide.”

Željko VUKMIROVIĆ