Čekamo Ruse i radujemo se trećem svjetskom ratu

Na vlasti u Srbiji, ali i svuda oko nas, imamo iste elite koje su rat i napravile, pa je u njihovom životnom interesu da se zaboravi odgovornost srpske strane i njihova sopstvena.

Objavljeno: 21. 07. 2018 - 21:05
Foto: Nedeljnik

Ali, opet, nije ni samo to. Mislim da jača taj narativ o Srbima kao žrtvi, koji je idealni energent svakog nacionalizma i svakog novog konflikta. Ta samoviktimizacija je najpogrešnije što možemo sebi da uradimo, jer je to kao da se živi zakopate, zakopate se u tu lažnu sliku i živite taj lažni život. Zato i ne možemo da se pomjerimo, ocjenjuje u razgovoru za Danas istoričarka Dubravka Stojanović. Upitana kako komentariše ovogodišnji potpuno ignorantski odnos vrha države prema obilježavanju godišnjice od genocida u Srebrenici, dok se istovremeno najavljuje pompezno obilježavanje godišnjice „Oluje“, Stojanović odgovara:

– U cjelini imam utisak da se nešto mijenja u načinu na koji se govori o devedesetim. Primijećuje se da se sve više govori o NATO bombardovanju, da je taj dio rata nadvladao nad svim onim što se prije toga događalo. To ima samo djelimične veze sa sve negativnijom slikom koja se pravi o Zapadu i samom NATO paktu, što je u jasnoj vezi sa jačanjem ruskog uticaja. Ali to je, čini mi se, mnogo više u vezi s jednim novim narativom o ratovima devedesetih. Tu sad počinje da dominira slika Srba kao nedužnih žrtava. U to se onda savršeno uklapa i obilježavanje „Oluje“, ali bez postavljanja pitanja kako je to Knin uopšte bio srpski i zašto su odatle, kao i iz cijele Krajine, Hrvati bili prognani u prethodnim fazama rata? Mi se već preko 20 godina vrtimo u krug i tu ne bismo ništa da mijenjamo. Onda, logično, i nema pomaka. Ni u čemu.

* Rješavajući pitanje Kosova, predsjednik Srbije govori o sjeveru kao da je i faktički dio Srbije. Nedavno je rekao da se plaši da kosovski Albanci planiraju da zauzmu sjever, da ga okupiraju, da slijedi nova „oluja“. Kako tumačite takve tvrdnje?

– Od Miloševićevog proglašenja pobjede nad NATO paktom do ovakvih izjava, na snazi je nevjerovatna fantazija, iako svi iz elementarnih iskustava znaju da, za početak, na Kosovo ne možete ni da odete. Ali političari na vlasti i nemaju neki problem da izgovaraju takve tlapnje kad društvo na to skoro uopšte ne reaguje. Dakle, mi imamo neki zavjet ćutanja. Kao da je i dalje na snazi ono iz slovenačkog rata – oni se kao otcjepljuju, a mi im kao ne damo. Pa mi 27 godina živimo u tom „kao“ stanju! To je naš najveći poraz.

* Govori se o tome da se traži kompromisno rješenje. Kakav kompromis se može pretpostaviti? Podjela Kosova je isključena kao opcija, ili nazirete da je i takav ishod moguć, u smislu da sjever dobije odlike Republike Srpske u BiH? Da li bi to što priželjkuju srpske vlasti zaista bilo u interesu građana Srbije?

– To je samo neki oblik ove zamrznutosti o kojoj svi govore. Pa, kao zamrznemo taj sjever, pa čekamo ne znam šta… Ruse? Pa to je treći svjetski rat, kome se mi, znači, radujemo kao onda kad je pogođena kineska ambasada, pa svi ozareno pričali da će opet zbog nas izbiti svjetski rat. Šta na to uopšte reći? A u svemu tome nije zamrznuto Kosovo, nego sama Srbija. Kosovo ode svojim putem, dok naši stratezi i dalje bacaju kockice i povlače plastične figurice. A uz to, osim ljudi koji su ozbiljno odlijepljeni od stvarnosti, potpuno sam sigurna da u sve to malo ko može da vjeruje. Pa šta je to onda? Nije čak ni samozavaravanje, jer je i elitama i masi jasno da od toga nema ništa. Neka potpuna jalovost, jer i ne znate šta biste inače… Pogledajte primjer Makedonije i Grčke… Pa, da li je moguće da su oni četvrt vijeka pričali o dvije-tri varijante imena? To zvuči kompletno ludo. Ali, sve je zbog toga stajalo. I onda odjednom imate dvojicu normalnih ljudi koji se dogovore. A izgubljeno je 25 godina. A to su naših 25 godina, vaših i mojih.

To je neka zamađijanost – vi bacate godine, decenije, ljude, mozgove, stručnjake… sve zbog neke neodržive fiksacije? Drugim riječima, ne živite u sadašnjosti, nego u prošlosti koju treba osvetiti i u budućnosti u kojoj će se to, tobože, desiti. Tragično je kad jedno društvo sebe stavi u taj položaj.

* Takođe, kosovski pisac i filozof Škeljzen Malići govori o tome da je Srbija spremna da ustupi Kosovo a da zauzvrat očekuje RS. Koliko vam to zvuči realno? Da li je srpska vlast spremna i na nove sukobe zarad pokušaja ispunjenja takvog cilja, uz podršku Rusije?

– Srpska vlast nema šta da ponudi svom društvu. Ne mogu još dugo da mašu „nevjerovatnim uspjesima“, jer će neko ipak ugledati realno stanje. Pošto nacionalistički diskurs narasta, to znači da oni ne odustaju i da drže tu stalnu tenziju. Meni ništa ne zvuči realno, ali nije mi zvučalo ni 1991. A nije zvučalo ni onoj raji koja je sjedjela u sarajevskim kafićima dok su jedinice Ratka Mladića i Radovana Karadžića zaposjele vrhove oko grada i počele opsadu. Kome bi tako nešto uopšte palo na pamet? Ali, zato što to nama ne pada na pamet, ne znači da to ne postoji kao opcija. Uostalom, o tome se vrlo otvoreno govori. Čim neko kaže, a kaže svakog dana, i to s visokih pozicija, da su granice privremene, to znači da postoji revizionistički program i da se od njega ne odustaje.

* Kako se odmiče u navodnom rješavanju kosovskog problema, evidentno je da se sve manje govori o onome što se na Kosovu dešavalo tokom devedesetih i odgovornosti Srbije. Kako će se takav način, bez saznavanja istine, odraziti na navodno željeni ishod – normalizaciju odnosa dvije države i njihovih građana?

– Nikako. Ali, niko ni ne želi normalizaciju. Koga briga za to? Političke elite? Bože sačuvaj, pa one žive od sukoba. Intelektualne, crkvene elite? Ni najmanje – značajni dijelovi tih elita žive od te mržnje, bez toga bi oni, kao i njihovo djelo, bili minorni. Tzv. privredne elite? Pa većina njih je tzv. prvi milion i zaradila u ratu. „Normalizacija“ je naporna, teška, ona nema mnogo fanova.

* Trenutno se oko kosovskog pitanja odvija još jedan paralelni proces, i to u opozicionom svijetu. Ujedinjuju se, pregovaraju o tome, Vuk Jeremić, Boško Obradović, DSS i Dragan Đilas, zauzimajući stav da nikako ne bi trebalo da se potpisuje pravno obavezujući sporazum sa Prištinom. Kako vidite takvu društveno-političku situaciju, preopterećenu nacionalističkim pristupom?

– Nije to prvi put. To smo imali i devedesetih. Najveći dio opozicije je tada programski trčkarao iza Miloševića i vikao da bi oni rat bolje vodili. To je došlo odatle što je Milošević krajem osamdesetih u stvari uzeo nacionalistički program intelektualne elite, čiji su neki predstavnici kasnije napravili opozicione stranke. To je bio taj nerješiv čvor, jer je opozicioni program sprovodila vlast. Zato mi iz toga nismo mogli da izađemo duže od decenije, jer što bi ljudi glasali za epigone? Ovo sad je skoro identično, opozicija desnu vlast kritikuje s „desnijih“ pozicija i nudi još veće ništa. E, pa onda stvarno – ništa.

Sadašnjost bez budućnosti

* Nedavno ste na jednoj tribini o reviziji istorije izjavili da smo kao društvo ostali zaleđeni u dobu Slobodana Miloševića. Kakvu budućnost u tom smislu predviđate?

– Ja ne znam da predviđam budućnost, ali pokušavam da razumijem kakva nam je sadašnjost prema modelu prošlosti koji dominira. Ako, na primjer, analizirate udžbenike istorije, uglavnom u njima nalazite identično tumačenje uzroka i toka ratova devedesetih kakvo smo imali i dok su ratovi bili u toku. Ako ne možete, ni poslije svega, da se ni najmanje pomjerite u svom viđenju sebe i sopstvene prošlosti, onda i ne možete da zakoračite u budućnost.