Simpatični „Next Gen“ previše pozajmljuje od drugih animacija

Ovaj vizuelni bombončić ima odlične scene akcije i simpatične omaže „velikoj braći“, kao što je „Blade Runner“. Međutim, režiseri zaboravljaju na srce svakog animiranog prijateljstva - odnos glavnih likova.

Objavljeno: 14. 09. 2018 - 13:49

Džon Krasinski nikako da primiri. Poslije lijepo dočekane serije „Tom Clancy's Jack Ryan“ i sjajnog režiserskog debija „A Quiet Place“, uspio je da uplete prste i u američko-kinesku animaciju „Next Gen“. Tačnije, u djelo Kevina R. Adamsa i Džoa Ksandera umiješao je glas - pokazavši talenat na još jednom frontu. Priča o prijateljstvu robota 7723 i usamljene djevojčice izgubila bi dio ljepote i emocije bez Krasinskog koji je, samo glasom, uspio da efektno transformiše lik gvozdene mašine.

No, da li to znači da je „Next Gen“ odličan film? Pa, i ne baš. Površna karakterizacija likova i pozajmljivanje od animiranih klasika sprečavaju Netfliksovo simpatično čedo da dobije status superanimacije.

02-mai-i-7723Zombi realnost

Radnja filma odvija se u bliskoj, robotizovanoj budućnosti. Glavna junakinja je Mai – klasična ljutita tinejdžerka, pank rok autsajderka, žrtva maltretiranja popularnih vršnjaka. Kada je bila mala, otac je napustio nju i majku. Nažalost, njegovo odsustvo ih je udaljilo, umjesto da ih zbliži.

Njihovu distanciranost pojačala je majčina opsesija. Ona je jedna od onih koji entuzijastično, gotovo narkomanski opijeno konzumerizmom stoje u dugačkim redovima uoči početka prodaje novih čuda tehnologije. Za razliku od majke, Mai je užasnuta robotizovanom stvarnošću i zombijevskim načinom života koji sa sobom povlači buljenje u razne ekrane. I naravno, baš ona je ta koja slučajno otkriva tajni projekat velike korporacije - robota 7723, izum koji će zauvijek promijeniti civilizaciju.

Kad je riječ o filmovima kakav je „Next Gen“, unaprijed znate kako izgleda posljednja stanica. No, kada ste u društvu dobrih likova, kraj puta je manje bitan od samog putovanja. Nažalost, „Next Gen“ u tom smislu ne može ni da se primakne klasiku „Gvozdeni džin“ („The Iron Giant“, Bred Bird, 1999) ili slatkoj animaciji „Veliki heroj 6“ („The Big Hero 6“, Don Hol, Kris Vilijams, 2014) na koju bezobrazno podsjeća.

Zaobilazan simbol

„Next Gen“ jeste vizuelni bombončić, sa odlično orkestriranim scenama akcije i simpatičnim omažima „velikoj braći“, kao što su „Blade Runner“ (origami jednorog), „The Terminator“ (direktni citat o blasterima) i „The Predator“ (dizajn zvuka). Međutim, željni da fasciniraju znanjem i imanjem, režiseri zaboravljaju na srce svakog animiranog prijateljstva – dobro razrađen odnos glavnih junaka.

Emocija rođena između Mai i robota 7723 nema prostora da diše od trke, iako su mali izopštenici imali potencijal da se uvuku pod kožu svim gledaocima i postanu još jedan nezaobilazan simbol prijateljstva čovjeka i mašine.

Adams i Ksander nijesu se proslavili ni aktuelizacijom pošasti 21. vijeka. Na primjer, činjenicom da su tehnologija i socijalne mreže, namijenjeni povezivanju i jačanju komunikacije, paradoksalno otuđili ljude, čineći da čovjek čovjeku postane zid. Ili opštom histerijom i bacanjem novca na nove ajfone na Zapadu, dok na drugom kraju svijeta milioni umiru od gladi.

Ovi i njima slični elementi pretrčani su i nerazrađeni, baš kao i motivacija roditelja na koje je toliko ljuta Mai, ali i karakter glavnog negativca, vlasnika robotske korporacije Džastina Pina.

Važnost sjećanja

Ipak, uprkos manama i pozajmljivanju, „Next Gen“ ima nešto slatko, plemenito, specijalno, vrijedno pažnje cijele porodice. To je ideja o ulozi koju sjećanja igraju u životu svakog čovjeka.

Mai želi da zaboravi oca koji ju je ostavio. Sve bi dala da može, kao robot 7723, da prebaci ružne uspomene u kantu za smeće. Mai mu savjetuje, nakon što joj se požali da će doživjeti kolaps ako ne bude redovno praznio memoriju, da eliminiše sva neprijatna sjećanja. No, kako vrijeme prolazi, divni 7723 želi da sačuva sve više uspomena koje ima sa Mai, ma kakve bile.

Robot 7723 počinje da blokira druge funkcije koje ga čine najvećim tehnološkim izumom samo da bi oslobodio što više prostora za skladištenje sjećanja. Na ovaj način lišava se robotskih i poprima ljudske karakteristike, kao što su slobodna volja, ljubav, želja za igrom i njegovanjem prijateljstva. I odjednom shvatate da je robotizovani glas Krasinskog počeo da podsjeća na Džima iz serije „The Office“. Mali metalko očeličio je u čovjeka velikog srca.

To i jeste najljepša poruka animacije „Next Gen“. Koliko god mrzjeli pojedina sjećanja, uspomene su te koje nas čine posebnim. Zbog njih smo to što jesmo. I zato je šteta što režiseri nijesu dublje razradili odnos glavne junakinje i slatkog 7723. „Next Gen“ mogao je da postane jedna od onih uspomena koju niko nikad ne bi poželio da izbriše...

Ocjena: 6/10

FOTO: imdb.com