Slobodan Jovanović: Smrdibube

Već duže vrijeme je Beograd pod najezdom smrdibuba. Ulaze u domove, u institucije, u televizijske studije, novinske redakcije, ako se to može nazvati novinama… Nezgodno ih je uzimati u ruke jer ostavljaju smrdljiv trag, pa ih prebacujem na papir, bacim u WC šolju i povučem vodu.

Objavljeno: 17. 10. 2018 - 20:36

Piše: Slobodan Jovanović

Sumnjam da je informacija koja se pojavila u crnogorskim medijima da će se pojedinim ličnostima biti onemogućen ulazak u Crnu Goru, bila bez osnova. Vjerujem da je ta informacija ipak procurjela iz vladajućih krugova. Mnogi su vjerovali da će se to i desiti, jer su postali isfrustrirani svakodnevnim poniženjima, bujicama laži, neogovornim izjavama i ponašanjem, uvredama koje se u međunarodnom pravu smatraju teškim povredama prava čovjeka i diskriminacionim ponašanjem.

Oni oprezniji, među koje ne računam one kojima je sve što dolazi iz DPS-a laž, prevara i manipulacija, nepovjerljivo su se odnosili prema toj informaciji, uvjereni da je bilo više prilika da se kičma uspravi, a koje su propraćene mukom. Kako pripadam vrsti kojoj nije važno ničije tapšanje po ramenu, prednost ću dati realističnoj procjeni kakve su alternative i apelovaću na vlasti Crne Gore da najezdu smrdibuba i pitanje agresije na Crnu Goru shvate ozbiljno, pa i da je dignu na međunarodni nivo.

Znam da će mnogi reći da se ne treba spuštati na podzemni nivo. Zaboravljaju da je, poput one scene iz „Lepa sela lepo gore“ kada je Laza (Dragan Petrović), gledajući srpske televizije, ustao i otišao u Bosnu da ratuje, slična tribalna navala velikosrpskih imperijalnih ambicija, iz krugova nominalno intelektualne elite, završila krvoprolićem van Srbije. Sjećate se ono: „Neće moći burazeru, neće moći kažem ja tebi. Neće više ovde švapska i turska noga kročiti… Kako je kod vas gore u Švedskoj? ‘Ladno, al’ standard.”.

U XXI stoljeću se zagađuju pripadnici svoje nacije ideologijama koje postoje još samo u Srbiji i Rusiji. Da ne računam onu skalameriju od Dodikove satrapije.

Mada ponekad čovjek ostaje zapanjen količinom gluposti koju može čuti od visokih zvaničnika u Srbiji, pseudo istoričara, medijskih poslenika… Recimo, što da čovjek odgovori Vladimiru Đukanoviću, poslaniku vladajuće partije u parlamentu Srbije, vlasniku jedne TV kuće koja u Crnoj Gori ima više kablovskih kanala, na konstataciju da nije zabilježena takva  „tortura prema jednom narodu u istoriji čovječanstva“, kakvu trpe Srbi u Crnoj Gori.

Čak nas je vinotočivi Irinej pohvalio kad nas uporedi sa NDH! Đukan nas pretpostavio i progonu Jevreja u Hitlerovom Trećem rajhu, i Jasenovcu, i progonu Kurda, i Franjovoj Hrvatskoj, i UČK i Kosovu, i avarskim invazijama, i progonu hrišćana u starom Rimu, i Crvenim Kmerima, i Ruandi… Po devizi – kad lažeš, laži krupno. Što reći o onima po Crnoj Gori koji povlađuju ovakvim budalaštinama? Jedino što čovjek može da konstatuje je da se sva kvazi istorijska i politička priča o Crnoj Gori svjesno karikira i iskrivljuje, masno lažući, po principu koji napisa rahmetli „otac nacije“ o glavnom srpskom oružju?!

Dvojica izuzetnih kandidata da im se doživotno zabrani ulazak u Crnu Goru, A. Raković i Č. Antić, postali su glavni izvor informacija za polupismene novinare po srpskoj prestonici. Ta dvojica koji se bezobrazno predstavljaju kao naučni radnici, šarlatana sa isto takvim pogledom na istorijska zbivanja, ne odgovaraju ni na jednu činjenicu, ni na jedan artefakt kojim se obesmišljavaju njihove laži, ponašajući se kao da im to što ih žuti mediji stalno zovu daje autoritet da mogu da lupaju gluposti kojih bi se svako pristojan postidio.

Antić govori o Podgoričkoj skupštini kao prazniku demokratije, ne objašnjavajući na osnovu kojih i čijih zakona je ta šarada izvedena, po kom biračkom spisku su izabrani povjerenici i što će tu povjerenici, koliko je građana glasalo za pojedine povjerenike, u kojoj se to demokratiji glasa na zborovima aklamacijom, pa još kad jedni te isti ljudi idu po zborovima i glasaju, kako se to sprovode demokratski izbori pod bajonetima, … ? Glavni argument Antiću su Gavrilo Dožić i islamski muftija? Pa i Šešelj je imao Bošnjake u svojim radikalima u vrijeme najvećeg terora prema bosanskim muslimanima, da se ne bavim konvertitstvom Dožića, budućeg srpskog patrijarha. A i nije lako kad su strane vojske u zemlji i kad su smutna vremena. Možda Antić misli da vojska kraljevine Srbije nije bila strana vojska u kraljevini Crnoj Gori? Baš bih volio da mi to pravno objasni!

Navede Antić neku potvrdu srpstva Nikole Petrovića u njegovom intervjuu, valjda da poentira kako je to nepriskosnovena istina, ma zaboravi, kad se već bavio Podgoričkom skupštinom,  da povjeruje kralju Nikoli u riječima: „Nema sumnje da ste čuli za moje svrgavanje i aneksiju moje zemlje od strane Srbije. Da, to je izglasao lažni parlament kojeg su oni zvali Velika Skupština-ime koje ne postoji u našem Ustavu. Ako je niko nije izglasao, izabrana je od razbojničkih bandi koji rade za interese Srbije.” Švedski sto!

A Raković, što reći o toj moralnoj niskotinji, kako moj stric često koristi nečiji epitet? ‘Ajde samo da pomenemo njegovo trabunjanje o kanonskom redu, praveći od sukoba Vaseljenske patrijaršije i Moskovske patrijaršije dnevnopolitičku svinjariju, kakva je, inače sva njegova djelatnost.. Mi, šačica, kako nas zove u maniru Miloševićeve propagande, smo kao laici, a on je najveći živi poznavalac kanona? Pa evo malo nekog koga Srbi smatraju najvećim pravnim autoritetom za crkveno, pravoslavno pravo: „Četvrti vaseljenski sabor 17. kanonom svojim naređuje, da pri razređivanju crkvenih oblasti ima se slijediti političkom razređenju zemalja. Istu ovu naredbu ponovio je trulski sabor svojim 38. kanonom “ (Dr Nikodim Milaš, “Pravoslavno crkveno pravo” Mostar 1902, Izdavačka knjižarnica Pahera i Kisića, član 86).

Mogu navesti na desetine potvrda ovoga što Milaš piše iz usta i pera mnogih dostojnika SPC, počev od mitropolita Dimitrija i prvog patrijarha Ujednijene SPC, do patrijarha Germana, koji je Makedoncima poručio prije 50-tak godina: „Mi to sada ne možemo da vam damo, mi smo u jednoj državi … ali ako sutra Makedonija postane potpuno  nezavisna država, imaće puno pravo na svoju nezavisnu Crkvu“.

Ovo što rade SPC i Ruska crkva je čisto nasilje i nepoštovanja crkvenog reda, odnosno kanona, uzurpacija moći i zloupotreba u političke, nacionalističke i materijalističke svrhe, a priznanje Ukrajinske pravoslavne crkve, Kijevskog patrijarhata je vraćanje kanonskom redu!

Pustih vodu iz vodokotlića.

(za aktuelno.me)