Nikad nije kasno za odluku u svoje ime

Pokretač je bolest, a razlog prijateljstvo... Svaka žena (i muškarac) ima pravo da sa svojim životom radi šta hoće. Dok to ne ugrožava slobodu drugih... Serija ne koristi stereotipe i mentalitetske doskočice. U njoj su junaci samo ljudi, pa tek onda Nikšićani

Objavljeno: 22. 10. 2018 - 00:26

Krajem sedmice, tačnije od subote, 27. oktobra, na TV Crne Gore počinje emitovanje serije „Grudi“. Režiju potpisuje Marija Perović.

Za Pobjedu, ona govori o dramskom razlogu serije, junacima koji nijesu digli ruke od vlastitih života, manjku budžeta koji se prevazilazi viškom ljubavi, ljudima na koje smo zaboravili...

POBJEDA: Kako biste, ukratko, najavili gledaocima seriju „Grudi“?

PEROVIĆ:„Grudi“ je serija o izboru jer je to jedino što uvijek možemo. A da vidite kako će izabrati Ana (Marija Skaričić), Fuki (Vojin Ćetković), Zorka (Nada Šargin), Jelena (Dubravka Drakić), Filip (Peđa Bjelac), Baba (Mira Banjac), Gazda (Branimir Popović), Laura (Jelena Đukić), Vid (Danilo Lončarević)... gledajte u oktobru. Oktobar je mjesec „Grudi“.

POBJEDA: „Grudi“ su osmišljene kao mini serijal od četiri epizode. Što je osnovni pokretač serije, a što njen dramski razlog? Na što ona skreće pažnju i koje važne odgovore „nosi“?

PEROVIĆ: Pokretač serije je, u kontekstu ličnog, krajnje intimna priča sa proslave moje dvadesetogodišnjice mature, trenutak u kojem sam čula da su tri školske koleginice imale kancer dojke, a da se o tome ćutalo.

Sve tri su bile i jesu fakultetski obrazovane. Trenutak u kojem sam shvatila da više nijesmo mladi, da su žene i dalje u sjenci i da su „felerične“ ako su bolesne.

U razgovoru sa scenaristkinjom Vladislavom Vojnović došle smo do toga da to treba da bude priča o prijateljstvu, malkice o „upotrebi prljavog novca u prave svrhe“ i glavnim junacima serije ili filma koji su živjeli život po PS (pravilima službe), po očekivanom redu i uzusu, a ne po svojoj volji.  Ovo bi bio dramski razlog.

Pokretač je bolest, a razlog prijateljstvo. Nikada nije kasno donijeti odluku u svoje ime. Ili, svaka žena (i muškarac) ima pravo da sa svojim životom radi šta hoće. Dok to ne ugrožava slobodu drugih.

POBJEDA: Filmsku i televizijsku produkciju tradicionalno obilježava manjak glavnih ženskih uloga. Ova serija će, najavljeno je, to promijeniti.

Da li se u njoj našlo prostora i za ženu van onoga što je ona u crnogorskom stereotipu? Dakle, van majčinstva...

PEROVIĆ: Hahaha... I da i ne. Ili, potrudili smo se. U tom kontekstu legitimno je da ženu ispunjava majčinstvo. Legitimno je i da je ne ispunjava. Priča se dešava u tri dana.

Junaci su i dalje „lijepi“, i dalje mladi, i dalje nijesu odustali od snova. Žene su u ovoj seriji samo žene, nijesu žena čoek. I majke su i domaćice, i zaposlene su. Ali, prije svega su Ana, Zorka i Jelena.

Bez obzira na sve otežavajuće okolnosti koje su ispred žene uvijek veće nego ispred muškarca, uz pomoć jednog posebnog muškarca koji je tu da njima pomogne - svakoj se nekako ispuni želja.

POBJEDA: Likove žena odglumile su sada internacionalne glumice. Seriju je režirala žena. Na koji je način ta činjenica rezultirala novim kvalitetom? I radnog procesa i serije „Grudi“?

PEROVIĆ: Čula sam prije neki dan od drage koleginice, producentkinje u Filmskom centru Crne Gore Sanje Jovanović, da je sreća da sam nekada davno na prvom filmu bila emotivno senzibilisana za određene probleme.

I dalje sam ostala emotivno senzibilisana, jer ja cijenim i volim kreativni tim - glumce, direktora fotografije, kostimografa, scenografa...

I kada ste u manjku sa budžetom, onda morate da imate višak ljubavi. Ne samo prema autorskim zanimanjima nego i prema onima u poslu zvanim „ispod crte“ - sektoru režije, šarferu, rasvetljivačima, garderoberkama, šminki....

Bili smo u nekom čudnom „zavjereništvu“ dok smo snimali „Grudi“. Moguće da je i izmještanje van gradova u kojima većina ekipe živi pomoglo tome. To se po energiji osjeća.

Smatram da tu ima nečega i u činjenici da sam rediteljka, a ne reditelj. Ako se derem, onda „pištim“, a ako „plačem“ onda sam slaba. Tako da sam od toga odustala još tokom studija – od nametanja autoriteta klasičnim muškim ili ženskim sredstvima.

Ključna stvar je da morate znati šta hoćete. To sam znala. A istina jeste da su na setu moji načini bili možda malo „mekši“ od onih kako zamišljamo direktivnog ili mračnog reditelja. Ja i dalje vjerujem u ono – treba lijepo zamoliti.

POBJEDA: Serija je snimana u Nikšiću. To je grad u kom ste proveli, kako se to popularno kaže, „formativne godine“. Na koji je način to bila, u vrijeme kada je serija rađena, olakšavajuća okolnost i da li bi sada kada je dobila konačan izgled, računajući na horizont očekivanja Nikšićana, mogla biti otežavajuća?

PEROVIĆ: Kada smo kod očekivanja građana, to ne može da bude otežavajuće. Ova serija ne koristi stereotipe i mentalitetske doskočice. U njoj su junaci samo ljudi, pa tek onda Nikšićani.

Vizuelno, Nikšić je urbanistički skockan grad još od kraja 19. i početka 20 vijeka, pa ga je u tom kontekstu teško uništiti. Fotogeničan je Nikšić.

Nema mnogo svrhe, ili po završenom poslu se ne kritikuje, ali nekim novim Nikšićanima koji su sada školovani i uspješni reditelji želim više uspjeha u animiranju predsjednika opštine i njegove podrške i sluha za projekte.

„Grudi“ nijesu imale nikakvu podršku opštine što je bilo kome ko pogleda seriju nezamislivo, ali su imale veliku podršku građana. Nije dobro za jedan grad kada predsjednik opštine ne osluškuje svoje građane, jer na kraju opština treba da bude servis, kao i svaka izvršna vlast.

Ali, da završim u dobrom duhu. Ovaj projekat jeste moje najljepše hvala mom gradu. I nadam se da će se to osjetiti.

POBJEDA: Po pravilu, postprodukcija je proces skopčan s brojnim komplikacijama i uslovljava kvalitet finalnog proizvoda. Da li je to bio slučaj i sa serijom „Grudi“? Što su bili najveći izazovi s kojima ste se morali suočiti u toj fazi?

PEROVIĆ: Čudno, ali ovaj posao je okupio prijatelje. I da, ja sam od onih koji vjeruju u ideale i prijateljstva. Neka sam stekla i u radu na projektu.

„Grudi“ sa kreativnom učinkovitošću imaju neopisivu sreću. Nataša Pantić - montaža, Living picttures - postprodukcija slike, Nemanja Mosurović, sada već stalni saradnik kada god se „dokopam“ serije ili filma, Aleksandar Protić, dizajn i obrada zvuka. Briljantno su se uklopili u zavjereništvo skockano na snimanju ili u pripremi.

Najveći izazov je bio koproducenta, Javni servis RTCG ubijediti da shvati kreativni proces, da shvate da je važno da proizvode, da nešto što je dobar ili tražen proizvod može da se distribuira, a ne da administriraju.

Nekada se i meni i koproducentkinji Dubravki Drakić činilo da smo u izuzetnoj seriji Živka Nikolića, „nešto nije, a ka će ne znamo“. Ali, na sreću zbog autorskog i povjerljivog tima, profesionalaca i opet prijatelja u FCCG završili smo.

Stalno smo u mentalitetu... Ne u seriji, nego u životu. Prijatelj na mom jeziku znači - neko spreman da čuje, posluša, pomogne, iskritikuje, a ne neko ko na „novocrnogorskom“ predstavlja nekog ko završi nešto preko veze.

POBJEDA: Često rad na filmu rezultira TV serijom. Možemo li očekivati da serija „Grudi“ iznjedri dugometražni igrani film?

PEROVIĆ: Prvobitno je scenario za igrani film, zbog raspisivanja konkursa, proširen u mini seriju. Sada smo se vratili i filmu.

Zanimljivo je da će film biti drugačiji od serije i da se nadamo premijeri filma u februaru. Za film će junaci serije biti zanimljiva uvertira. U tom kontekstu će, kako ste napisali „internacionalna“, a u stvari eks-YU ekipa, biti dobar preduslov za podršku regionalnih filmskih centara, pored našeg.

Duhovitošću protiv promašenosti

POBJEDA: U Crnoj Gori, tradicionalno, sve TV serije domaće produkcije, počev od legendarne „Đekna još nije umrla, a ka će ne znamo“, nijesu dočekane s razumijevanjem „savremenika“. Tek s godinama prihvatane su i dobijale adekvatan tretman.

Čemu to pripisujete i da li ta „tradicija“ kod Vas stvara neku vrstu tenzije, nekakve strepnje zbog reakcija publike?

PEROVIĆ: Hahaha...Ovo nije serija satkana u tradicionalnom. Junaci su intelektualci, sa promašenim životima koji „djeluju“ nepromašeno dok se ne začeprka.

Ne volim termin urbano, potrošili smo ga kao i razne druge afirmativne pojmove u minulih 12 godina, ali ova serija se duhovitošću bori protiv promašenosti.

Nemam strah te vrste, imam razne druge. Jedna od strepnji je koliko će ljudi da gleda, koliko se snalazimo u digitalnom marketingu i bustovanju, koliko jesmo ili nijesmo pretjerali...

Druga strepnja je - „Grudi“ nijesu realiti program ili turska sapunica, koje gledaju svi, a žmure da ne gledaju.

Treće, ovdje nema ostrašćenih podjela i mržnje, dakle nije ni politički predizborni talkshow, što takođe volimo da gledamo.

Četvrto, iako su nam puna usta „ crnogorskog“ za penzije i stolice, ili anticrnogorskog za nanovo penzije i stolice, „Grudi“ ne polarizuju. Valjda zato već postoji interes i van regiona za prikazivanje...

I da, imam strepnju, to je ljudski, da se ne poigram sa ženskim... Ali imam i radost, jer mislim da „Grudi“ skreću pažnju ili nas prisjećaju na ljude koji su tu negdje oko nas, koji slušaju dobru muziku, nemaju plastična usta i skupe automobile, a koji treba da budu osnova svakog grada i društva.

Ova serija, da ne bude opet „Grudi“, jer se bavi i muškarcima, podsjeća nas da smo ih pomalo zaboravili.