Malbaša: Na karti iz 1571. na Rumiji nema nikakvog objekta

Običaj iznošenja krsta dukljanskog kneza Vladimira na Rumiju, u bitnome je izmijenjen kada je 2005. godine, od strane Srpske pravoslavne crkve, na vrhu ove planine postavljena metalna crkva.

Objavljeno: 26. 10. 2018 - 12:47

 Piše: Predrag MALBAŠA, arheolog

Vjekovna tradicija, da stanovnici Bara i okoline, vjernici tri konfesije pravoslavci, katolici i muslimani, odnosno Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Albanci, jednom godišnje iskažu međusobno p oštovanje , od multikonfesionalnog obreda pretvorena je u jednonacionalni crkveni ritual. Koliko je država bila zatečena ovim događajem teško je procijeniti, ali crnogorska javnost sigurno jeste. Sa stanovišta zaštite kulturnog nasljeđa, institucije su bile nemoćne. Crnogorsko zakonodavstvo nije poznavalo pojam nematerijalne kulturne baštine ni njenu zaštitu, a vrh Rumije nije bio na listi zaštićenih spomenika kulture ili evidentiranih arheoloških lokaliteta. Osim javno iskazanih osuda, protesta saopštenja institucija i pojednaca, po ovom pitanju se ništa više nije uradilo. Predstavnici katolika i muslimana, svoj stav prema postavljanju metalne crkve na Rumiji, iskazali su daljim neučestvovanjem u ovom ritualu.

KARTA IZ 1571.

Pitanjem postavljanja metalne crkve na Rumiji, shodno svojim ovlašćenjima bavilo se Ministarstvo uređenja prostora i zaštite životne sredine, koje je donijelo rješenje o njenom uklanjanju. Izvršenje ovog rešenja, koje je 2006. postalo pravosnažno, zbog moratorijuma postupaka za rušenje nelegalnih objekata izrađenih prije 30. avgusta 2008. godine, moralo je da sačeka donošenje prostorno-urbanističkih planova za ovaj prostor. Kao jedan od glavnih argumenata, kojim se opravdavalo postavljenje metalne crkve na Rumiji, a koji je dolazio od Kao jedan od glavnih argumenata, kojim se opravdavalo postavljenje metalne crkve na Rumiji, a koji je dolazio od predstavnika Srpske pravoslavne crkve i dijela crnogorskih istoričara, bio je da je ona postavljena na mjestu, gdje je ranije postojala starija crkva srušena 1571. godine. Sa druge strane upravo iz te godine potiče geografska karta Bara, prvorazredni istorijski izvor, na kojem su unešeni svi planinski vrhovi oko grada, pa i Rumija (Monte Malicha) ali na njoj nije prikazan nikakav objekat. predstavnika Srpske pravoslavne crkve i dijela crnogorskih istoričara, bio je da je ona postavljena na mjesto, gdje je ranije postojala starija crkva srušena 1571. godine. Sa druge strane upravo iz te godine potiče geografska karta Bara, prvorazredni istorijski izvor, na kojem su unešeni svi planinski vrhovi oko grada, pa i Rumija (Monte Malicha) ali na njoj nije prikazan nikakav objekat. Takođe, u javnosti je iznošen i stav da se na vrhu Rumije nalazio tumul ili pagansko svetilište, te da o postojanju crkve na ovom mjestu nema ni pomena. Pored ovih u javnosti je iznešen i jedan manje primjetan stručni stav, odnosno mogućnost da je na ranijem paganskom svetilištu, podignuta crkva, koja je ako je uopšte postojala, bila tu mnogo ranije prije raskola u hrišćanstvu i prije dolaska islamske religije u Crnu Goru.

INICIJATIVA

Crna Gora je u međuvremenu 2009. godine ratifikovala UNESCO Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne, a institut zaštite i očuvanja nematerijalnih kulturnih dobara prvi put je prepoznat i na nacionalnom nivou, kroz Zakon o zaštiti kulturnih dobara, usvojen 2010. godine. Nakon donošenja podzakonskih akata, Uprava za zaštitu kulturnih dobra 2. novembra 2011. godine, primila je i inicijativu za uspostavljanje zaštite procesije iznošenja krsta Sv. Vladimira na Rumiju, kao nematerijalnog kulturog dobra. U ovoj inicijativi, navodi se da se na Rumiji, obavlja jedinstveni duhovni ritual, o čijim počecima i u narodnom predanju postoje različita mišljenja i tumačenja. Cijeneći da je se sa kulturološkog stanovišta, ovaj obred nematerijalni raritet, predloženo je da se isti u svom izvornom i narodnom obliku proglasi za nematerijalno kulturno dobro. U inicijativi se takođe skreće pažnja, da se izvorni kult zadnjih godina prilagođava novim vjerskim i nacionalnim potrebama, i da se na takav način mogu zatrti materijalne činjenice crnogorske kulture i njene vrijednosti. U inicijativi se posebno naglašava potreba istraživanja vrha Rumije, utvrđivanje izvornog rituala i njegovo stavljanje pod pravnu zaštitu.

ČUVARI TRADICIJE

Uprava za zaštitu kulturnih dobara je cijeneći ovu inicijativu ali i sprovodeći svoje aktivnosti valorizacije kulturnog nasljeđa Crne Gore, 2014. godine donijela Rješenje o utvrđivanju statusa nematerijalnog kulturnog dobra od nacionalnog značaja-Kult Svetog Vladimira (Sl. CG br. 028/14 od 04. jula 2014). Rješenjem se utvrđuje da su nosioci-čuvari tradicije Milo Andrović, Milan Andrović, Goran Andrović, kao i članovi uže porodice Adrović iz Bara, građani multikulturalne, multikonfesionalne i multietničke zajednice Bara i Crne Gore. Rješenjem se za ovo kulturno dobro kao mjere zaštite utvrđuju: dokumentovanje, istraživanje, izmiještanje crkve sa vrha Rumije, edukacija, prezentacija i popularizacija, saradnja sa subjektima koji se prepoznaju kao nosioci nematerijalnih kulturnih vrijednosti i koji doprinose njihovom očuvanju i podsticanju prenošenja i njegovanja kulturnog dobra u izvornim i drugim sredinama.

ZAVJETNO KAMENJE

Utvrđivanje izvornog kulta, iako nije jasno navedeno, ne može biti utvrđeno bez arheoloških istraživanja, koja bi trebala da nedvosmisleno odgovore na pitanje, šta je iniciralo nastajanje ovog jedinstvenog kulta. Ovdje se svakako treba podsjetiti i onog dijela rituala, u kojem svi učesnici hodočašća, na vrh planine nose po jedan “zavjetni kamen”, sa vjerovanjem da će se kada bude iznešeno dovoljno kamena crkva sama izgraditi. Zanimljive detalje o kultu Sv. Vladimira objavio je Ivan Kern u svom feljtonu „O zanemarivanju i uništavanju tragova prošlosti na tlu Crne Gore“, objavljenom u Pobjedi 2016. godine. U ovom radu, autor citira Ljubomira Prizrenca, koji je prisustvao Trojičinom danu na Rumiji, 24. maja 1892. godine, i koji kaže: „Kao i obično, popevši se na vršinu, stali smo oko crkvišta, gomile kamenja koju su pobočni molioci dobrovoljno nanijeli sve po jedan kamen“.

rumija8

ISTINA JE NAJVEĆA

Koja se tradicija nastavlja vjekovima na vrhu Rumije, da li ilirska, paganska, dukljanska, pravoslavna ili neka druga, pitanje je na koje treba potražiti odgovor. Bila bi istorijska nepravda i neodgovornost, da se prema nečemu što je dio crnogorske prošlosti odnesemo na način, što istinu nećemo potražiti i što ćemo jednostavno silom, ili na prevaran način naše mišljenje učiniti apsolutnom istinom. Zidanje metalne crkve, samo je dodatno usložilo čitavu situaciju. Njeno uklanjanje, sa ciljem da se u jednoj po svoj prilici višegodišnjoj kampanji, na vrhu Rumije obave arheološka istraživanja, postaje komplikovana misija. Ni najvećem ateisti nije prijatno čuti poruku mitropolitia Amfilohija: „Ko sruši taj hram, Bog ga srušio. I njega i njegovo potomstvo, i časni krst mu sudio“. Možda bi kosmička pravda bila da upravo Mitropolit da blagoslov o uklanjanju metalne crkve sa Rumije, i da se uz sve rezerve, priđe istini koja je i u religijama jedna od najvećih vrijednosti.