Zakleti posvećenik koji živi i umire za scenu

Pozorište je najveće bogatstvo, nauka o životu i sublimat svih umjetnosti. U mom svijetu ono je uvezalo i ljubav i posao i hobi. Zbog toga, iako sam cio život na sceni, ja u stvari ne osjećam da radim, jer tako biva kad se bavite onim što najviše volite, započinje razgovor za naš list glumac Gojko Burzanović, jedan od dobitnika godišnje nagrade CNP-a za 2018.

Objavljeno: 19. 11. 2018 - 07:46

Priznanje matičnog teatra prihvatio je sa velikom zahvalnošću, a doživio ga je i kao izraz poštovanja za sve što je podario ovom pozorištu u protekle 42 godine koliko je član CNP-a. U nagradi je, napominje, prepoznao i neki novi vjetar u leđa.

- Od sada pa do kraja života ja se sa još većim elanom predajem pozorištu. Iako sam pred penzijom, osjećam novo kreativno pokretanje i znam da mogu još puno da dam teatru - iskren je Burzanović.

DIO MOZAIKA

Neizostavno, osvrće se i na kolege Slobodana Marunovića i Dragana Račića, koji su uz njega ove godine osvojili isto priznanje CNP-a.

- Naše pozorište prepoznato je u regionu kao moćan ansambl. Među mlađim glumcima, nas trojica smo neizostavni dio mozaika, onaj element bez kojeg ne bi bila potpuna ova naša teatarska niska bisera. Nas je trojicu oblikovalo neko drugačije vrijeme, pa smo ne samo ulogama, nego i specifičnom energijom doprinijeli da ovaj naš kolektiv postane još moćniji – primjećuje Burzanović.

Osvrćući se na nagrađene uloge u predstavama „Zimska bajka“ Dina Mustafića, „Ekvinocijo“ Ivice Kunčevića i „Bure baruta“ Dejana Projkovskog kaže da, iako su male, trudio se da u svaku od njih unese sopstvenu kreativnu iskru i prirodnost.

- Igrao sam u karijeri i velike uloge, ali nijesam, čini mi se, toliko pridavao značaj detaljima koliko u ove tri predstave. Po reakciji publike na poklonu vidi se koliko je bitna ta iskrenost koju dajete i u najmanjim ulogama - dodaje Burzanović.

Izdvaja, ipak, rad sa Dinom Mustafićem u „Zimskoj bajci“. Jedan razlog posebno mu je važan.

-Zbog Šekspira. Obožavam ga. Šekspir je nezamjenjiv u pozorištu, na način na koji je Nikola Tesla nenadmašan u nauci. Obojica su bili mnogo ispred svog vremena. Kod Šekspira ništa nije slučajno, svaka je zapeta namjerna– smatra naš sagovornik, odlučan u namjeri da ponovo pročita sve što je ovaj književnik napisao. Tragajući za sopstvenom definicijom glume, dugo, kaže, nije shvatao da je specifična spoljašnjost koja ga krasi manje bitna od onoga što publici može da pruži iznutra. Iz dubina i ponora svog bića.

- Sada znam da su pozornica i život neodvojivi. Nikakvo savršenstvo u zanatu ne može nadomjestiti ono traganje za emocijom trenutka koju nosi teatarski čin– smatra Burzanović.

Za njega, život je igra bez kraja, a pozorište- ono što tu igru kultiviše i u nevjerovatnom umjetničkom vrtlogu dopušta publici da vidi sebe kao u ogledalu.

(opširnije u Pobjedi)