“Zabranjeni” falsifikator crnogorske istorije

Svaki iole upućen čovjek na ovim prostorima odlično je upoznat s činjenicom da je Čedomir Antić jedan od najgorih izdanaka srpske istoriografije. Godinama unazad ovaj nesolidni istoričar oskudnog znanja, tendenciozno tumači istorijske događaje, služi se neistinama i što je najfrapantnije - ne poznaje elementarne istorijske činjenice.

Objavljeno: 19. 11. 2018 - 10:57

To je do sada dokazao nebrojeno puta, a o tome govori i njegova često ponavljana tvrdnja da su se stanovnici Crne Gore do 1948. godine izjašnjavali kao Srbi. O kakvom se falsifikatu i neistini radi znaju i oni koji nijesu dobro upućeni u istorijsku nauku, ali ne i nesolidni istoričar Čedomir Antić.

Da se prilježnije bavio ovom problematikom, Antić bi znao da se do 1948. godine u Crnoj Gori stanovništvo popisivalo na osnovu vjeroispovjesti, a ne nacionalne pripadnosti.

Što je ove časove istorije Antić prespavao mi mu nijesmo krivi, ali podsjetićemo ga da su njegove tvrdnje o tome kako je svo stanovništvo u Crnoj Gori do 1948. godine bilo srpske nacionalnosti najobičnija budalaština.

Nije bilo nacionalnih odrednica: Do 1948. godine nacionalnih odrednica u popisnim listama nema, pa ih naravno nije moglo biti ni u Knjaževini Crnoj Gori.

Ako to Antiću nije dovoljno snažan argument podsjetićemo ga da u Knjaževini Crnoj Gori 1909. postojalo je 17 popisnih rubrika, od kojih se posebno izdvajaju rubrike o državljanstvu, vjeri i jeziku.

Dakle, niko se nije mogao izjasniti na osnovu nacionalnosti, pa samim tim većinsko stanovništvo nijesu bili Srbi kako Antić tvrdi, već pravoslavni hrišćani.

Da je ovaj istoričar sporio popis i mi bi se složili sa njim, jer je on zaista bio kontradiktoran. Podsjetićemo da je prema rezultatima ovog popisa Crna Gora 1909. godine imala 317.856 stanovnika, a dvije godine kasnije Ministarstvo unutrašnjih djela tvrdilo je da u Crnoj Gori živi 222.018 stanovnika. Ali to je već druga tematika.

Za vrijeme Kraljevine SHS/Jugoslavije, bila su organizovana dva popisa stanovništva 1921. i 1931. godine. Prema popisu iz 1921. u Crnoj Gori je živjelo 199.857 stanovnika od kojih je bilo 168.000 pravoslavnih, 8.000 katolika i 23.000 Muslimana. Deset godina kasnije u Zetskoj banovini živjelo je 925.516 stanovnika, od toga je pravoslavaca bilo 75,74%, muslimana 16,95%, i rimokatolika 7,25%.

Svi popisi: Iz ovih popisa se jasno vidi da u ni u periodu između dva svjetska rata u Kraljevini SHS/Jugoslaviji nije postojala nacionalna odrednica, nego samo vjerska i jezička. Dakle, u potpunosti je suludo tvrditi da su se Crnogorci izjašnjavali kao Srbi samo na osnovu zbog toga što su većinski izjašnajvali kao pravoslavci i zbog toga što su navodili da pričaju srpskim jezikom, budući da nije bilo odrednice za crnogorski jezik.

Prema prvom poslijeratnom popisu 1948. po prvi put u Crnoj Gori uvedena je odrednica za nacionalnu pripadnost, koja mnogima predstavlja trn u oku. Prema tom popisu 90,67% stanovnka izjasnili se kao Crnogorci,  i gle čuda svega 1,78% kao Srbi.

Potom je u još pet popisa i to: 1953, 1961, 1971, 1981 , i 1991. godine. I na svim ovim popisima Crnogorci su bili ubjedljivo najbrojni. Tako je 1953. Crnogoraca bilo 86,7% (Srba 3,30); 1961 – 81,4% (Srba 3,00); 1971 – 67,15 (Srba 7,46); 1981 – 68,54% (Srba 3,32). Na zadnjem popisu u SFRJ 1991. godine Crnogoraca je bilo 61,86%, a Srba svega  9,34%. Iz navedenog se jasno vidi da su na svim ovim popisima Crnogorci bili ubjedljivo najbrojniji iako je njihov broj iz popisa u popis počeo da opada. S druge strane, broj Srba bio potpuno zanemarljiv.

Tek nakon devedesetih godina i provale nacionalizma značajno se izmijenila nacionalna struktura stanovništva u Crnoj Gori, što je posljedica dramatičnih događaja koji su se odigrali na prostoru ex Jugoslavije i Crne Gore.

O tome svjedoče popisi iz 2003. i 2011. Tako se na ovim popisima  broj Crnogoraca smanjio na svega 43,16%, a onda neznatno povećaona  44,98%, dok je broj Srba drastično porastao (31,99%), a potom blagao opao (28,73%). No, bez obzira na sve ove činjenice nedvosmisleno govore da su tvrdnje Čedomira Antića običan falsifikat. Pored toga što ovi podaci na najbolji mogući način opovrgavaju Antićeve tvrdnje, oni su i najbolji dokaz neukosti i zlonamjernosti ovog od nedavno "zabranjenog" istoričara. (Autor je istoričar)