Život ne može da iznenadi današnje dijete

U Gradskom pozorištu nedavno su okončane probe za predstavu „Ivo Vizin- kapetan od snova“, koju je prema tekstu Jelene Milošević (nagrađenom na konkursu ASSITEJ-a) režirao Zoran Rakočević.

Objavljeno: 23. 11. 2018 - 07:40

Topla priča o ljubavi, odrastanju, napuštanju i, na kraju, o pobjedi dobra nad zlom, urađena je u koprodukciji Gradskog pozorišta i Kotorskog festivala pozorišta za djecu. Premijerno će biti izvedena 5. decembra u Kotoru, a „Kapetan od snova“ 24. decembra „doploviće“ i do podgoričke publike.

Za Pobjedu, reditelj Rakočević govori o procesu nastajanja predstave, porukama koje ovo djelo nosi, ali i o značaju teatra za djecu danas i ovdje. Ističe da mu nije prvi put da radi za najmlađe, ali da mu je ovo najznačajniji projekat te vrste.

POBJEDA: Nakon generalne probe uglavnom odmah uslijedi premijera, a vaša predstava teatarski život počeće tek u decembru. Zašto?

RAKOČEVIĆ: Situacija je svakako splet različitih okolnosti, a mi smo se kao tim izborili i za zadovoljavajući broj proba i da ne iznevjerimo standarde. Najznačajniji preduslov za to bio je taj što smo se od početka svi dobro razumjeli, i glumci i ostatak autorskog tima, jer smo se od prvog sastanka naselili vjerom u umjetničku ideju predstave. Svima je bilo izuzetno stalo. Nema učesnika u projektu koji je došao samo da obavi posao.

POBJEDA: Što čini okosnicu djela koje u naslovu nosi ime slavnog Iva Vizina, prvog pomorca sa južnoslovenskih prostora koji je oplovio svijet?

RAKOČEVIĆ: Okosnica je njegovo herojstvo na naizgled manjem planu nego što je osvajanje svijeta. Vizin je, vjerujemo u okvirima nama drage fikcije koja nam mora biti uvjerljivija od dokumentaristike, ovjenčan lovorikama uspjeha onda kad je vodio borbu za svoju porodicu, uprkos siromaštvu, usljed navala ljudske štetnosti u momentima kad su imućni favorizovani, a siromašni obespravljeni.

Kao klinac ne umije da prihvati nejednakost, ne razumije tu vrstu nepravde, ne shvata sebičnost i revanšizam mimo dječje igre. Sa 12 godina postao je čudo koje se nosi sa surovim životom, sposoban da se kasnije suoči i sa svim opasnostima širom zemaljskih meridijana.

POBJEDA: U koji žanr ste smjestili priču o njegovom djetinjstvu? Kom uzrastu je namijenjena?

RAKOČEVIĆ: Sticaj okolnosti opet me vodi u Prčanj, gdje se dešava i radnja predstave „Tre sorelle“, koju sam radio. Eto, ne moramo ni tražiti veća mjesta, nasljeđe Prčanja je samo po sebi dragulj. Tragali smo za nekim mediteranskim mirom, za jednostavnošću. Mislim da smo i vizuelno i auditivno uhvatili melodramu, ali i suštinski, žanrovski. Trebalo bi da osjetimo kako propuštamo život. Pa zar nijesmo u toj sjeti, u toj nesavršenosti, u čežnji za srećom, zar nijesmo tad najživlji?

Kao što vidite, krećemo se ivicom i emotivne uzbudljivosti i društvene zbilje u kategorijama u kojima ne smijemo da prenebregnemo stvarnost i surovost.

Samim tim, ovaj komad je namijenjen starijim klincima, preko 12 godina, i odraslima.

POBJEDA: Koliko je bilo zahtjevno postaviti jedan ovakav komad na način da se djeca mogu identifikovati u njemu i spoznati neke važne istine o životu?

RAKOČEVIĆ: Vrlo zahtjevno. Nekad su djeca bili mangupi zato što su odrastala, tražila se, istraživala sve oko sebe. Današnja djeca su kvazi mangupi jednog sterilnog racija. Uvijek se vraćam na tu već neinovativnu i dosadnu priču, ali zaista je tako.

Život današnje dijete ne može da iznenadi. Digitalna slika je korak ispred mašte. Sve što smisliš, na Guglu već ima, i to mnogo ljepše, šarenije, senzacionalnije, upakovanije. Jedina stvar koja današnje dijete može da fascinira je - vraćanje na jednostavnost i skromnost.

Pa zar i ne živimo u svijetu kad ljudi iz gradova plaćaju ulaznicu da vide kravu? Domaća pita se vraća u ekskluzivne restorane, a i zakrpe na gaćama su - in.

(opširnije u Pobjedi)