MARAŠ: Detoks

Za razliku od nas i komšija iz Srbije, Hrvati su pripremom novogodišnjeg programa pokazali odgovornost prema onima koji ih plaćaju. Odlučili su, vrlo hrabro, da odabirom repertoara ne povlađuju ukusima, nego da ih nametnu. E, to je obaveza svakog javnog servisa.

Objavljeno: 11. 01. 2019 - 12:53

Piše:

Vladimir Maraš

Dragi moji, nadam se da ste se dobro oždrali o praznicima, pa sad, shodno modernim stremljenjima, razmišljate o detoksikaciji i drugim popularnim načinima za pročišćenje.

Da detoks nije samo stvar hrane i pića, mogu vam potvrditi i svi oni koji nijesu pretjerali u hrani i piću, ali su imali zadovoljstvo da prate blagdanske programe na raznim regionalnim televizijskim kanalima koje imamo na raspolaganju. Gledajući novogodišnje sadržaje najvećih regionalnih televizija, čak i onaj koji nije osjetio Jugoslaviju u punoj snazi, mogao je da zaključi kakav je bio odnos snaga u ovoj, u svijetu poštovanoj federaciji.

Bez mnogo ulaženja u detalje, jasno je da su i tada Jugoslaviju, kao i sada balkanski region, kulturološki vodili braća Hrvati i Srbi. Mi u Crnoj Gori, kao i tada, i sada smo, shodno mogućnostima, pribjegli plejbek formi sa dominantno narodnom muzikom i čini mi se, loše nijansiranom dinamikom. Čak i sa razumljivim tehnološkim ograničenjima, uređivački to mora mnogo bolje.

*****

Radio-televizija Srbije godinama prilazi ovim programima na predvidljiv način, koristeći tehnološku supremaciju: HD signal i nekoliko funkcionalnih studija, sa velikim brojem izvođača i repertoarom koji je prilagođen ciljnoj grupi. Dakle, narodnjaci, kojima se priključe zabavnjaci i pokažu umijeće u narodnjačkim vodama. Uz malo humorističkog programa, opet konkretno prilagođenog prosječnom srpskom gledaocu, sve je već viđeno i ne nudi nikakav programski iskorak.

Za razliku od nas i komšija iz Srbije, sjeverozapadne komšije pokazale su supremaciju na svakom polju - tehnološkom, organizacionom, produkcijskom, uređivačkom. Ma, na svakom.

Hrvatska radiotelevizija priredila je spektakl: pažljivo odabrane numere, svojevrsni vremeplov svjetske, evropske, regionalne i hrvatske muzike. Tako pažljivo odabran repertoar izvodili su svi orkestri koje HRT ima na platnoj listi (zabavni, dio simfonijskog, big bend, prateći vokali) ali i istaknuti hrvatski instrumentalisti. Svi su imali notne zapise, što jasno govori o ozbiljnosti pripreme.

Prvih dana januara, uhvatio sam i kratak prilog o tome kako se pravio taj novogodišnji program. Između ostalih, o muzičkom dijelu govorio je i Nikša Bratoš, jedan od najboljih hrvatskih muzičkih producenata. Odmah mi je bilo jasno zašto je sve tako zvučalo i izgledalo.

Osim toga, HRT je napravio još jedan fantastičan trik - pažljivo odabranim repertoarom, dao je primat mladoj hrvatskoj pop sceni. Program su nosili izvođači mlađe generacije (neke od njih sam prvi put čuo i vidio), a velike zvijezde poput Cetinskog, Karana, Slabinca, Badrić i drugih, bile su samo šlag na torti.

Pažljivo spremljene voditeljske najave, kratke i sa konkretnim porukama, bez nepotrebnih pošalica, nestvarno dobar zvuk, slika u HD rezoluciji, svjetlo, scenografija, statisti (publika) od 7 do 77 godina, jasan su pokazatelj da su Hrvati ovim novogodišnjim programom postavili standarde. Koga zanima, na Jutjubu može da pronađe novogodišnju A stranu i da uživa.

Takođe, Hrvati su pokazali i odgovornost prema onima koji ih plaćaju. Odlučili su, vrlo hrabro, da odabirom repertoara ne povlađuju ukusima, nego da ih nametnu. E, to je obaveza svakog javnog servisa.

*****

Nakon novogodišnjih praznika, došli su i božićni, a s njima i mnogo buke prouzrokovane raznim pirotehničkim sredstvima. No, na to smo navikli. Kad pogledam što su Beograđani napravili od najradosnijeg hrišćanskog praznika, s narodnjacima ispod šatora na prostoru njihovog hrama, pripadne mi neka nelagoda.

Vaspitan sam da poštujem svačije uvjerenje, ali mi ne ide u glavu da smo u 2019. toliko okrenuti tim stvarima, da zaboravljamo ono važnije - u 21. vijeku trebalo bi da vodimo računa o građanskom sistemu vrijednosti, pravdi i pravu, kulturi i sportu, ekonomiji i životnom standardu i o mnogo drugih stvari koji (bi trebalo da) nas čine dijelom civilizacije.

Vođeni iskustvom posljednjih nekoliko decenija, zloupotreba vjerskih osjećaja dovodila je do mnogih zabluda, a iz njih su išle i grđe rabote. Na ovim prostorima, uvijek moramo biti svjesni toga.

Taj hod po tankoj žici mora biti u rukama civilizovanih ljudi, jer jedino tako možemo spavati mirno, bez straha od zloupotrebe vjerskih osjećaja, bilo čijih.

Zapamtite, svi zavidimo nekoj Njemačkoj, Holandiji, Velikoj Britaniji ili Norveškoj, ali sjetite se izbog čega - zato što je riječ o uređenim društvima, gdje je napravljeno jasno razgraničenje između njegovog veličanstva građanina i njegovog prava na sopstveno vjersko opredjeljenje. Želim nam da jednom, ako je moguće što prije, postanemo dio takvog svijeta. Živjeli!