Zimska bajka

Titogradski korzo je svojevremeno bio sinonim grada, i to ne samo kao mjesto sastajanja, okupljanja, zaljubljivanja, već i zbog toga što je bio srce i duša mjesta koje u to vrijeme nije bilo ni varoš, ni velegrad, nego nešto između. Ljudi su veći dio dana provodili upravo na tom potezu, od gradske pošte do Pupove berbernice, gdje su se, kako to često pominju, okupljali autohtoni Podgoričani.

Objavljeno: 11. 01. 2019 - 12:58

Sjaj trga

Vremena su se promijenila, došli neki novi, manje autohtoni ljudi - i centar izmjestili u drugi kraj grada. Centar je ostavljen da lagano (od)umire. Zatvarani su butici, radnje, ljudi su prodavali ili iznajmljivali stanove, jedino su su odolijevale kafane. S vremena na vrijeme bi se dobila neka infuzija u obliku kulturnog dešavanja, nekog sajma ili koncerta, ali sve bi se brzo zaboravilo.

Onda se dogodilo nešto, na zadovoljstvo većine građana Podgorice ili makar onih koji se tako osjećaju.

Gradski trg, nakon niza godina, zasijao je, i to bukvalno. Danima i noćima okupljao je i mlade i starije, bogate i manje bogate, srećne i one kojima je radost potrebna, voljene i usamljene, roditelje sa djecom i one koji ih žele, udružene istom željom – da se druže. Da osjete bliskost među ljudima, da se ispijajući kuvano vino, razne rakije, sokove i kafe gledaju u oči, da zajedno dišu.

Poklon gradu

Trg je napokon živnuo tokom novogodišnjih i božićnih praznika, kako mu je i priličilo, po uzoru na velike evropske gradove, mada skromnije. No, kako se to u narodu kaže, poklonu se u zube ne gleda.

Podgorički praznični pazar i jeste bio poklon, jer su se tokom dvije sedmice, na najljepšem mjestu u gradu čuli muzika, smijeh, zezanje, šala, možda je pala i neka simpatija. Malo se i pazarilo, pa se i zaradilo od trgovine u približno 40 kućica u kojima su izlagali i mali proizvođači i velike kompanije.

Priređivani su i edukativni programi, od likovnih sekcija za djecu, preko pozorišnih predstava, do sportsko-rekreativnih aktivnosti, a nedaleko od trga, u Njegoševom parku, postavljeno je i klizalište. Ništa, čak ni ozbiljno niske temperature nijesu mogle da unište ovu zimsku podgoričku bajku.

Vjerujuće Tome

Bilo je, naravno, onih koji su i prije otvaranja pokušali da umanje značaj cijelog događaja. No, već poslije prvih komentara o jelki u fontani („Đe to ima zaboga?“), ti veliki svjetski putnici kojima su najdalja destinacija - Korita Ivanova, brzo su zamuknuli pod naletom oduševljenih komentara sugrađana. I najnevjernije Tome odustale su od hejtovanja, shvativši da malo ljepote možda ne može da spasi ni svijet, možda čak ni mali grad – ali može praznično raspoloženje.

Možda će vam ovo zvučati isuviše romantično, optimistično i nerealno, ali u vremenu u kom se sve svodi na moć i novac, kada od trke za sopstvenim ne primjećujemo tuđe zivote, bajka poput ove novogodišnje podgoričke pokazuje da je čovjek čovjeku ipak najvredniji. Da su porodica, ljubav i prijatelji najveće blago. I da ne bi trebalo da čekamo doček naredne godine da bismo se u to uvjerili. Mirjana POPOVIĆ

 

FOTO: podgorica.me