Igrale se delije

Elementarni je red da se gost, zvanični delegat, i to u licu predsjednika parlamenta prijateljske države, primi sa posebnim poštovanjem i uvažavanjem. Tim prije što nije tek tako došao, nego veoma važnim i zvaničnim poslom. A još više što je zemlja domaćin obradovana činjenicom da prijateljskoj zemlji koju predstavlja može svesrdno i srdačno izaći u susret. 

Objavljeno: 09. 03. 2019 - 07:08

Piše: Rajko CEROVIĆ

To, izgleda, ne važi samo za predstavnike Srba, poslanike u crnogorskom parlamentu, koji su zaduženi da što češće brukaju taj isti parlament. Te „srpske delije“, kojima i poslije definitivnog raspada Jugoslavije, nikako nije jasno da Srbi više nikome, van Srbije, ne mogu da brekću i staruše, bez elementarnog vaspitanja i kulture, da ne govorimo parlamentarne, uz vidno zastiđe ostalih crnogorskih parlamentaraca, na najprimitivniji i najprizemniji način pregoše da psuju i ponižavaju gosta koji – zamislite, bez srpskog odobrenja - zastupa jednu suverenu državu. 

To da je izostala energična intervencija predsjedavajućeg u parlamentu, pa da „delije“ nijesu izbačene iz sale, ili najmanje pozvano skupštinsko obezbjeđenje da interveniše, ide na obraz ne samo predsjednika Skupštine, nego i svih preostalih parlamentaraca. Moraju, i pored svoje urođene bahatosti i siline, predstavnici crnogorskih Srba, ne samo u parlamentu, definitivno shvatiti da ni jedna zemlja, preostala od bivše Jugoslavije, nema namjeru da im prepušta vlastitu kadrovsku politiku, a da su uz to najmanje dužni da bar u crnogorskom parlamentu ispoljavaju minimum domaćeg vaspitanja. 

Da, opet, ništa ne kažemo o diplomatskom maniru do koga ove delije nikada neće dospjeti, iako se stalno žale da ih nema dovoljno u državnim organima. Crnogorski Srbi, pa još njihovi reprezentativni predstavnici u parlamentu, pljuju na svoje kolege zbog toga što primaju osobu koja je svojevremeno slikana sa albanskom zastavom i pod znakom UČK, zaboravljajući da je naš gost upravo zbog toga postao predsjednik Skupštine Sjeverne Makedonije, jer u njoj zastupa vlastitu nacionalnu i etničku zajednicu. 

Kako je čak i elementarna logika beskrajno udaljena od naših Srba? Njima, zamislite, ne smeta ni najmanje da svečano ugošćavaju osvjedočenog i osuđenog ratnog zločinca Krajišnika, ali pozelene od bijesa i primitivizma kad vide čovjeka koji se slikao ispod znamenja UČK. No, sve je to što smo do sada iznijeli bijelo perje, prema glavnoj optužbi Crne Gore od strane naših zemljaka, takozvanih crnogorskih Srba?! Dakle: ratifikacija protokola o prijemu Sjeverne Makedonije u NATO, predstavlja za Srbe iz Crne Gore neprijateljski akt i zavjeru Makedonije, Kosova i Crne Gore protivu Srbije? E, moji Srbi. Nijesu Srbiji potrebni nikakvi neprijatelji, ni ikakve zavjere, ni posezanje za njenom teritorijom, ili nekim njenim posebnim vrijednostima. 

Srbija je u tom smislu potpuno dovoljna samoj sebi. Ona, budite sigurni, od sebe nema većeg neprijatelja! Koji bi to narod, iz čista mira, poveo četiri rata, i ako je svako pismen mogao vidjeti da su isti ratovi unaprijed izgubljeni? Kojim se to motivima, i za toliki belaj, Srbija mogla rukovoditi, osim svojom naduvanošću i mitom o sopstvenoj izmišljenoj veličini? 

Htjela je da osvaja tuđe prostore i svoj proširuje, a čitave oblasti unutar Srbije već su definitivno iseljene i puste zbog stalne migracije prema Zapadu. Hoće da se grli s Rusijom, a ni jedan stanovnik Srbije nije ni pomislio da pođe u Rusiju, nego, naravno, svi na Zapad. Srbija ne zna ni šta će sa sobom, ni Kosovom. Izmišlja neko razgraničenje koga nema, za koga niko nije čuo, za koga ni Srbi ne znaju što je. Što će, onda Srbiji drugi neprijatelji i zavjere? Dovoljna je sama sebi! Da ne duljimo mnogo. Dragi naši Srbi, ne možete nikoga više da terorišete i naređujete mu da vas obavezno sluša. Ostalo vam je samo da brečite na Crnogorce koji se zbog toga sve manje uzbuđuju. Što se Srba u Srbiji tiče, suviše su svojim mukama zabavljeni, da bi vas za što pitali. A i ta breka na Crnogorce malo vam što može donijeti. Podnijeli smo i druge, čak mnogo opasnije i azginije. Spuštite malo nos, ne izigravajte veliko plemstvo, tim prije što vam se mi za njega ni malo ne otimamo. 

Pogledajte oko sebe, spuštite se sa svojih plemićkih visina do plebsa, pa da zajedno obrađujemo ovu našu zajedničku njivu. Da uđete u vladu, srazmjerno svojoj manjinskoj zastupljenosti, pa i u druge institucije. Niko vam neće braniti, ali samo pod uslovom da nam ne prijetite i obavezno radite za drugu državu. To ćete sve manje moći, ma ko bio na vlasti u Crnoj Gori. Definitivno je prošlo vrijeme kad se Crnom Gorom vladalo iz Beograda. Tačno je to da je do nedavno bilo drukčije.

 Kad god bi se Srbija dovoljno iznaduvala i zaželjela veliku Srbiju, svojom propagandom vazda je od Crnogoraca mogla da napravi, što bi rekao Amfilohije, volove. Pa da ih upregne u kola da za veliku Srbiju ginu, uvjeravajući ih da rade za svoj interes. Tako nam je sagorio čitav jedan kralj i jedna krvlju stvarana vjekovna država. A i mi umalo do kraja ne poavetasmo devedesetih. Da smo samo umjeli da kažemo ne ratu, Srbi bi bili zaštićeni od toliko poraza i tolike bruke koju su doživjeli. Tek to bi bio dokaz istinskog prijateljstva dva nam naroda.