Sartr među mafiozo ajkulama

Uspjeh filma Harolda Ramisa leži u tome što Bili Kristal i Robert de Niro igraju vrhunski sve ono što se od njih očekuje - i isporučuju mnogo više od toga

Objavljeno: 15. 03. 2019 - 12:55

Znaš li ti ko sam ja? – kaže njujorški mafiozo, kratko ali sasvim dovoljno da nam bude jasno kako su svi ti pipci sicilijanske hobotnice sa obje strane Atlantika samo žestoki, primordijalni ego trip. 

Delikatan odnos
Srećom po De Nira, tog mafijaškog bosa Pola Vitija koji se guši u napadima panike, pa raspekmezi zbog obične TV reklame i zarumeni u stidu erektivne disfunkcije - to pitanje može značiti nešto sasvim drugo. Pogotovo kad ga servira pred jednim psihijatrom. To pitanje postaje i lavirint onda kada se cijenjeni emeritus Ben Sobel zapetlja u teorijske rasprave i egzistencijalističke tlapnje Hajdegera, Jaspersa i Sartra...
Ko sam ja? Taj problem je teže rješiv i od svih kriminalnih italijanskih familija za američku državu. Jer, Sobel jeste kralj u svojoj profesiji, ali je i obični epizodista, ništa više od pijuna u sopstvenom životu. I naravno da ga je, tog mucavca bez mrve samopoštovanja i samopouzdanja, usred krize srednjih godina morao odigrati Bili Kristal.
Uspjeh komedije „Analyze This“, premijerno prikazane 5. marta 1999. godine, leži u tome što Kristal i De Niro igraju vrhunski sve ono što se od njih očekuje - i isporučuju mnogo više od toga. Sve reference na De Nirove velike „mafijaške“ role, svi mali detalji kao aluzije na Kristalovu briljantnu ulogu u kultnoj romantičnoj komediji „When Harry Met Sally“ (Rob Rajner, 1989) – samo su podloga za ono što zaista nosi film Harolda Ramisa. 
To je kompleksan, delikatan odnos dva lika iz potpuno drugačijih svjetova. Viti i Sobel su ajkule svojih poslova, u istom gradu, a pošteno je reći da se nikad ne bi ni sreli na ulici da se nije dogodila ta čuvena egzistencijalna kriza. Režiser je pogodio mjeru, a pogodili su je i De Niro i Kristal - da tokom 100 minuta filma podjednako „navijamo“ za oba aktera. 

Lovac sakupljač
Lako je shvatiti zašto je Sobelu i zbog čega je svima nama, Vitijev svijet primamljiv. Naš njujorški kapo je domaćin, lola - ne zavisi ni od koga, nikome ne polaže račune, na vrhu je lanca ishrane u gužvi i vrevi velike italijanske kuhinje. On je sve što je Sobel želio, a nikad nije mogao da bude - koliko god bio uspješan kao psihijatar. I pored svega toga je beskrajno duhovit, pa čak i onda kad je odrta, mizogina sirovina. 
Kad pred Kristalom De Niro objašnjava kako ima ljubavnicu zato što „ne može da traži oralni seks od žene koja svakog dana ljubi njihovu djecu tim istim ustima“, u Sobelovim očima prije ćete primijetiti divljenje nego gađenje! Viti je poput priručnika, lične karte modernog „lovca sakupljača“, biznis ajkule, lidera onakvog kakav su Donald Tramp i svi Trampovi ovog svijeta. I eto, taj lik se toliko plaši, da je morao da zakuca na vrata jednog psihijatra. 

Šef na dan
Urnebesno su zabavni momenti kada Sobel shvata da se našao, ne pred ponudom, nego pred komplimentom koji ne može odbiti. I kako se, u vrtu svog rascvjetalog ega, spotiče i luta - dok se u jednom momentu ne nađe usred bazena sa najkrupnijim sicilijanskim ajkulama! 
Tada, u završnici, film dočekuje ostvarenje - onda kad Kristal na momenat postaje konsiljere, bos iz sjenke, kad prodiše punim plućima i raširi krila šljaštećeg flanelskog Armanijevog odijela... Makar na jedan dan!
Ali, suština ovog filma nije u tome što Kristal postaje nekakav Volter Vajt prije Voltera Vajta, individualac koji prodaje dušu đavolu. Poenta je u tome što je Viti baš taj koji shvata da su njih dvojica u istom ćorsokaku. Da tu nije samo jedan od njih lovac, već su obojica lovina. Zapleteni u kuršlusu i slijepoj ulici očekivanja porodice, biznisa, ostvarenja, beskrajno istih dana vječne tržišne utakmice.

Brideći šamar
Mafiozo i psihijatar u završnici nalaze se na istom frontu - poput vojnika koji govore neke potpuno različite jezike, ali su ipak braća po oružju. I samo zajedno mogu da kreiraju neku novu vrijednost.
De Nirov Viti i Kristalov Sobel su živuljke ovog svijeta i vremena, kojima je kompleksnost najveća slabost, boljka neprebolna. Zato im je, kao odraz u ogledalu u filmu „Analyze This“, savršen pandan Dželi - olinjali, pomalo tromi i usporeni, ali Vitijev beskrajno vjerni vojnik. 
Uloga Džoa Viterelija je savršena, jer on ne preispituje, ne miješa se, samo beskrajno vjerno djeluje i brine. Zato je taj tip starog kova savršena očinska figura, podjednako i za Vitija i za Sobela. A baš je zbog njega, onaj Kristalov „konsiljere monolog“ na kraju nezaboravan. Uz jedan šamar - koji nas i nasmije i bridi po obrazima, i dan-danas, čak dvije decenije nakon premijere filma.

Stojan STAMENIĆ

FOTO: imdb.com
 

Ko će osvojiti finale Lige šampiona?