Milena Jokova

Priču o jednoj karijatidi objavljujemo uz saglasnost autora Sava Markoča iz zbirke "Kula od sjećanja i druge priče"

Objavljeno: 19. 03. 2019 - 16:29

Držala je Hemingvejevo Zbogom oružje u ruci. Voljela je da čita naglas, kako bi i ona mogla da je čuje. Čitala bi dok ne bi vidjela da majka lagano zatvara oči i pada u poslijepodnevni, ljetnji san. Onda bi prestala, zatvorila knjigu, ali ne potpuno. Ostavila bi prst između stranica, kao da je htjela da bude u pripravnosti, da nastavi ako se majka iznenada probudi. Voljela je ovu knjigu. I sama je bila bolničarka. Baš kao ona Katarina iz romana. Sada se to zvalo medicinska sestra, a i nije više bilo rata. Mada, neki zli jezici su govorili da bi ga ponovo moglo biti. Poistovjećivala se s njom, sanjarila je kako joj dolazi mladi, lijepi bolesnik, kako joj glavni doktor, staro čangrizalo pred penzijom, naređuje da se brine o njemu, da ostavi sve druge bolesnike i posveti sve svoje znanje, pažnju i njegu baš tom ljepotanu. Ličio je na njenog Marka, makar ga je ona tako zamišljala, na njenog izabranika sa kojim je namjeravala razmijeniti kratko da krajem juna, čim bude završio sa nastavom. Predavao je matematiku. Ona je radila u bolnici koja se nalazila u blizini njegove škole. Znali su se našaliti da su se našli na pola puta, u obližnjem kafeu, gdje su ujutru, ona na pauzi za doručak, on na velikom odmoru, ispijali kafu na brzinu, pojeli kiflu ili neko drugo pecivo i odmah se vraćali onima koji su ih čekali. Ona svojim pacijentima, on svojim đacima.

kula-od-sjecanja-i-druge-price

Ustala je, položila je rasklopljenu knjigu stranicama okrenutim prema dolje na malenu sofu pored kauča i navukla lagani, ljetnji pokrivač preko majke. Sada je več čvrsto spavala. Voljela je, rijetko kad bi propustila da se našali, da uhvati zeru sna poslije ručka. To joj je bilo najslađe. Samo kratki drijemež, nikad duži od pola sata. Činilo se da će ovog puta premašiti uobičajeno vrijeme rezervisano za poslijepodnevni odmor. Baš se bila lijepo ušuškala. Pogledala je u ženu koja je tek bila prešla pedesetu. Izgledala je mnogo starije, kao da je već bila zakoračila u sedmu deceniju. Brinula je o njoj, od samog rođenja, pa do dana današnjeg kad se spremala da je preda nekom drugom, da ostane potpuno sama. Školovala ju je koliko je mogla, namjerno su izabrale medicinsku školu. Brzo se završi, a ima se zanat u rukama, kora hljeba se mogla zaradit, tako joj je govorila. Odvraćala je od sanjarenja da završi gimnaziju i kasnije upiše književnost. Knjige mo'š čitat i bez fakulteta. Evo, imamo ih, Bogu fala, dosta, a i majka će ti kupit nove kad god bude mogla. Treba da mi daš ruku, ne može majka više sama. Pomoći niotkuda“, govorila joj je, iako je znala da tako ubija jedinu želju koju je njena jedinica, osoba koja je bila njeno sve, imala.

Zvuk motora automobila, koji nije baš najbolje radio, tako joj se bar učinilo, prenuo ju je iz razmišljanja. Primakla se prozoru, pomjerila kariranu zavjesu i pogledala prema prašnjavom putu koji je vodio do njihove kuće. Taksista je otvorio vrata auta iz kojeg su izašla dva čovjeka. Stariji, u bijelom odijelu, odmah je stavio na glavu šešir u istoj boji, zalizavši prstima prorijeđenu sijedu kosu prije nego ga je namjestio dobro uvježbanim pokretom. Drugi, tamnoputi mladić, mogao je biti njenih godina ili mlađi. Barem joj je tako izgledalo sa ove udaljenosti. Mlađi crnokosi neznanac je nosio omanji kofer u rukama, dok je stariji nešto petljao oko kapije. Pokušavao je da pomjeri rezu, kako bi ušli u dvorište.

Žurnim koracima je prišla krevetu na kojem je spavala majka i nježno je prodrmala. Širom je otvorila oči. Izgledalo kao da nije bila sasvim sigurna da li je jutro ili neko drugo doba dana. Začuđeno ju je pogledala.

Što je, sine? Auuu, ja prispala. A što me ne budiš? Vidiš li da sam odrapila cijelu uru danas. E, ne viđela se, toliko me rabote čeka“, ponavljala je, ljuta što je prekardašila poslijepodnevnu dozu koju je sama sebi bila zacrtala.

Ajde, majko. Ustani. Neki ljudi su na kapiji. Evo ih, doći će svaki čas gore. Doveo ih je taksista iz varoši, onaj Milan, sin Đura Krivoga. Poznala sam mu auto. Znaš ono njegovo tandrkalo“, rekla je, uhvatila je za ruku i pomogla joj da ustane.

Pridigla se, otresla je prosijedu dlaku sa duge crne haljine i zagladila je dlanovima nekoliko puta preko butina, kao da je htjela da je ispegla. Prešla je rukama po kosi, izvadila dvije šnale, stavila ih u usta između prednjih zuba, popravila kosu, začešljala se prstima i vratila ih, jednu po jednu, na isto mjesto gdje su do malo prije stajale. E, tako. Dobro je sad“, rekla je, da vidimo ko nam to u ovu uru dolazi u goste.“

***

Panama šešir se penjao uskim kamenim stepenicama, nogu pred nogu, potpomažući se rukama, držeći se za staru metalnu kovanu ogradu. Mladić ga je pratio u stopu. Sreli su se na samim vratima. Milena je širom otvorila vrata, držala se za kvaku i instinktivno ustuknula nazad kad ih je ugledala. Niko nije prozborio ni riječ nekoliko sekundi, a u polumračnom predsoblju te su sekunde trajale cijelu vječnost.

Dobar vi dan u kuću! Možemo li naprijed?“ Prvi je progovorio šeširdžija. Zakoračio je i krenuo da uđe, iako nije bilo odgovora sa druge strane. Milena, jesi li to ti? Bogami te skoro ne poznadoh“, rekao je pokušavajući da otkravi neprijatnu situaciju u kojoj su se bili našli.

Jesam, Joko, ja sam. Milena Jokova. A vidiš, ja tebe poznadoh. Nije mi mnogo trebalo. Ajde, ajde, uđite kad ste već došli“, odgovorila je, pomakla se u stranu i pustila ih da uđu. Joko je ušao prvi. Pogledom je odmjerio svaki ćošak sobe, kao da je htio da provjeri da li je sve na svojem mjestu, i uputio se prema stolu koji je zauzimao središnje mjesto u velikoj prostoriji. Skinuo je šešir i položio ga na bijeli, heklani stolnjak. Mladić je i dalje ćutao. Pratio ga je u stopu poput sjenke. Pažljivo je spustio kofer pored stolice.

Ko je ovaj čovjek, majko?“, upitala je. Jovana je po prvi put progovorila, ne skidajući pogled sa gostiju. Okrenula se prema majci i čekala da joj objasni što se dešava.

Ovaj stariji, ovaj sa šeširom, on je tvoj pokojnji otac. A ovaj drugi, ovaj mlađi, ne znam ko je“, pokazivala je rukom na jednog, zatim na drugog, dok joj je objašnjavala ko je ko.

Majko, što zboriš, kako pokojnji?“, jedva je uspjela da prevali preko usana. U trenutku je shvatila da je požurila, da je trebala da sačeka i vidi što će se desiti.

Neka, pušti priču, Jovana“, rekla joj je tihim, ozbiljnim glasom. Znala je što to znači. Trebalo je da ćuti, da više ne progovori ni riječ, bar ne dok je neko nešto ne bude pitao. Čim bi majka utišala glas, bio bi to jasan znak da se povuče, da se nešto mnogo opasno, nešto što ona nije razumjela, događa. Śedite, śedite. Ne dvorimo nikoga. Ajde, Joko, valjda se još uvijek śećaš đe je što. Nije se mnogo promijenilo od kad si vrat slomio put Amerike.“ Raširila je ruke i pokazala im da sjednu.

A što to reče ovom đetetu, Milena? Anđeli stobom, kako pokojnji? Ja sam, zafali Bogu, živ i zdrav. Evo me tu, stojim ispred tebe. Ne zbunjuj to dijete. Ne truj je, Milena“, rekao je, ne gledajući u Jovanu. Uhvatio se za naslon stolice i sjeo. Evo sam joj doveo i brata. Viđi ga kakav je, lijep je kā slika. Na pokojnjega đeda. Crnpurast je na njega.“ Okrenuo se put mladog muškarca koji je, još uvijek ukipljeno, stajao nasred sobe i nešto mu poluglasno rekao. Mladić je odmah sjeo.

Veliš da ti je to sin, a, Joko? Čini mi se da je godinu, dvije mlađi od Jovane, ne više. Nijesi dugo čekā, Joko. A znam, razumijem te ja. Velja je muka na tebe bila. Nije lako bez žene u tuđinu. A kako reče da se zove, ili ne reče? Ne razumjedoh te dobro, Joko. No, ne pitah ve“, rekla je držeći flašu domaće loze u ruci, oćete li popit po rakiju? Pije li ovaj tvoj mali rakiju?“ Ne sačekavši odgovor, prišla je stolu, spustila dvije čaše i sipala im piće. Jovana“, obratila se ćerci, donesi dvije čaše vode, oćeš li?“

John, John se zove. To ti je Jovan po naški. To je tamo običaj, to da otac i sin imaju ista imena. Jovan stariji i Jovan mlađi. Tako ti oni to zovu. Da se po nečemu razlikuju. A vidim da je i ona“, okrenuo je glavu prema ćerki, da si i njoj dala ime Jovana. Lijepo ime, vala, lijepo. Neka si. Puna kuća Jovana. A ona, jesi li udala šćer? Viđi, Milena, mislio sam…“

Nije mu dala da završi. Nije htjela da zna što je mislio, nije htjela da čuje ni za kakve njegove planove. Bilo joj je svega dosta. Otišao je prije dvadeset pet godina. Nakon nekoliko mjeseci je dobila prvo pismo od njega. I posljednje. Pismo puno obećanja, praznih priča i unaprijed pripremljenih laži. Sljedeće što je dobila bio je neki dokument otkucan na pisaćoj mašini, dopis sa potpisima nekih nepoznatih ljudi i ogromnim pečatom na poleđini, slabo razumljiva pisanija u kojoj joj javljaju da je poginuo na gradilištu, da je pao sa skele. Tek kasnije je to saznala. Više ni slova. Samo glasine od ovog ili onog koji bi, tu i tamo, dolazili na odmor, posjećivali familije i ogovarali po selu, pričali da je to što je dobila falsifikat, da je živ i zdrav, i uspješan, da se oženio i da je dobio sina.

Joko, neću da znam što si smislio. Znaš ono pismo, ono na engleskom sa pečatima i potpisima što si poslao, ti ili neki tvoj prijatelj? E, tu leteru sam čuvala kući dvije godine. Preveo mi ga je Luka, onaj mali Zekov, onaj što je deset godina studirao pravo u Beograd. Nije ga nikad završio, ali je znao engleski. E, on mi ga je preveo. Ja sam sa tim papirima u rukama, i sa bocom rakije pod pazuhom, pošla kod Leka pjanoga... śećaš se Leka? Sigurna sam da se śećaš. Znali ste, više no jednom, osvanut u Dikinu kafanu. Prije toga sam ti majku sahranila. Sve sam lijepo organizovala. Sve po redu, baš onako kako treba i kako Bog zapovijeda. Ti si je ubio, ja sam je sahranila. Onda te je Leko, uz oni Lukin prevod, proglasio za pokojnika. Prevela sam, mjesec-dva kasnije, imanje i kuću na sebe. Jedni su dobili što su jedino mogli, drugi ono što su htjeli. Ja imanje i kuću, ti slobodu. I da, moja Jovana se udaje na ljeto. Jeste, udaje se. Sve smo pripremili. Neće mi bit lako bez nje, navikla sam na nju, i ona na mene. Ali, Joko, dobri Joko, navikla sam ja da mi ne bude lako, nemoj ti što da brineš. I dobrog je čovjeka našla, čestitog i dobrog mladića. Nama dosta.“ Dohvatila je praznu čašu sa stola. Nagnula je stakleni bokal, napunila je do pola i popila je u jednom gutljaju. Nanovo je napunila čašu, prinijela je ustima, ali je nije ispila. Spustila je na sto.Da ve pitam“, nastavila je. Bila je riješila da istrese sve iz sebe, sve ono što se nakupilo ovih dvadeset i kusur godina. Ne bi' da ispa'ne da sam loš domaćin, oćete li popit još po jednu rakiju? Od one je loze, one što si ti čuvā samo za stidne goste, od one ispod ćarme. Ako nećete, razumjeću ja, jaka je rakija, ne mogu se preko dvije popit. A imam i rabote, prispah danas poslije ručka više no što sam mislila“, rekla je, ne završivši sve što se spremala da kaže. Prekinuo je ženski, krištavi glas. Neko je dozivao Jovanu. Prišla je prozoru i ugledala Maru, Jokovu dalju rođaku, koja se poštapala o dršku od metle i dozivala Jovanu koliko je grlo nosi. Odškrinula je prozor. Maraaa, ooo, Maree!“, povikala je. Nije Jovana kod kuće! Doći će večeras. Dođi kad pa'ne mrak!“ Baba Mara je svaka dva-tri dana dolazila da joj Jovana izmjeri pritisak. Čim bi je ugledala, odmah bi joj bilo bolje. Nije pila nikakve ljekove, dovoljno je bilo da Jovana donese aparat i da sve bude kako treba. Još malo je zadržala prozor otvorenim kako bi se uvjerila da Mara odlazi.

savo-markoc-2Savo Markoč

Oca mu njegovog pjanoga. On mene da proglasi za mrca. A krivi mu je dio od mene bio“, kazao je. Jedva je uspjela da razazna što je rekao. Milena“, nastavio je sada već razumljivijim, povišenim glasom, vidim ja dobro koja je ura. Donio sam, tu su u ovom kuferu, dvije-tri 'aljine i neke sitnice za Jovanu. Da ostavim to?“ upitao je. Dao je znak Johnu da ustane i uputio se prema vratima. Ako denjate“, dodao je prije nego se uhvatio za kvaku.

Neka, Joko, nećemo đetetu baksuzirat sad pred udaju. Đe da uzme poklone od pokojnika. Nosi to nazad. Ima ona 'aljina. I ajte polako, Joko, ajte da mi se selo ne sprda. Može te neko viđet. Ko bi mi vjerovā da me je pokojnji muž pośetio.“ Odjednom je zaćutala. Krenula je za njima. Ispratila ih je do pola stepenica i ostala ukopana u mjestu, dok nije bila potpuno sigurna da su uspjeli da odškrinu kapiju koja se teško otvarala. Već mjesecima se kanila da podmaže šarke.

Još jednom se okrenuo i podigao ruku kao da je želio da nešto pokaže. Milena!“, povikao je, htio je da bude siguran da će ga čuti. Ne pitah te, a za kim si u crninu, ako nije tajna? Jesu li ti živi roditelji?“

Nasmijala se. Nije mogla da povjeruje da će joj Joko poslije svih ovih mučnih godina izmamiti osmijeh. Jesu, živi su, stari su, ali živi. Još, zafali Bogu, mogu oko sebe. Za tobom, Joko, za tobom! Evo, dvaes i pet punih godina! Zbogom, Joko! I sretan ti veliki put bio, Joko!, povikala je za njim, još uvijek ne skidajući osmijeh s lica.

Okrenula se, naslonila se rukom o zid i lagano krenula stepenicama prema spratu. Koračala je polako, gazila stepenik po stepenik. Svaki korak joj je predstavljao ogroman napor. Stvari ispred njenih očiju su odjednom počele da blijede i da se pretvaraju u sopstvene sjenke. Dohvatila se drhtavom rukom za metalnu ogradu i samo je krajičkom oka uspjela da uhvati nejasne obrise mladića koji je izvadio iz džepa košulje nešto što je ličilo na telefon. Čula mu je glas po prvi put. Učinilo joj se da je izgovorio riječ taxi. „A sad, neka mi je Bog u pomoć“, pomislila je i ušla u kuću zatvorenih očiju. Stari drveni pod koji je odvajao sobe na spratu od konobe na prizemlju je škripao, i ugibao se pod njenim otežalim koracima.

Jovana je stajala pored prozora i virila kroz jedva odškrinutu zavjesu.