Oko zamagljeno valijumom


Priča književnika Senada M. Karađuzovića  - rođ. 07.01.1968, god. u Starom Baru, gdje živi i radi. Književnim radom se bavi od 1986 god.

Objavljeno: 21. 03. 2019 - 20:21

 (Za S.M.)

 

Sesilijina smrt zatekla nas je u septembru gotovo sve nespremne. Bio je to najužasniji kraj jednog od naših ljeta. Devedesete i nijesu nešto posebno obećavale, samo su nam oduzimale godine, zdrav razum i prijatelje...

I još ponešto.

Za njenu smrt (makar što se mene tiče), saznali smo sa dvadeset dana zakašnjenja. Bila je to tragedija, kako za njenu rodbinu, tako i za čitavo društvo, a posebno mene, jer Sesilija mi je bila i ostala jedina stvarna prijateljica, koja me nikad nije dovela u iskušenje da joj zavučem ruku među noge!

... Na samom koncu, doživjela je metamorfozu. Groznu, koja ju je izobličila do granica fizičke iscrpljenosti, a mi smo preko njene smrti stigli do spoznaje da ćemo i mi jednom odapeti.

Kako je to moglo da se desi živahnoj Sesiliji? Mi smo se vratili iz JNA, nekadašnje velike i časne vojske (?), izbjegavali smo šišanje, brijanje i kupanje i trudili se da izgledamo što je moguće manje uredno.

Imali smo po dvadeset godina i ne baš svijetlu prošlost, a još manje svjetlu budućnost. Čitali smo Keruaka, Ginsberga, Barouza, Dilana Tomasa, Silviju Plat i alkoholisali se bar jednom nedeljno. I sve to trajalo je do jednog ružnog jutra kada sam ugledao Sesilijinu smrtovnicu na banderi...

Sesiliju sam upoznao daleke 1982. godine. Bila je visoka i ljepuškasta. Imala je lijepe ruke. U stvari, imala je ljepotu onih dvorskih dama iz vremena kraljice Elizabete, a tu englesku vrstu ljepote, jedinstvenu u svijetu, treba znati razumijeti. Nekima je djelovala blazirano, a meni - normalno!

Družio sam se sa Sesilijom s vremena na vrijeme. Jednostavno, mogli smo da se ne srijećemo, ali kada bi se sreli druženje bi trajalo nedjeljama.

Nikakav seksualni odnos nijesmo imali, ona je voljela žene i to mi je prilikom upoznavanja, bez ustručavanja, kazala.

Bila je vrlo inteligentna i obrazovana. Obožavala je lijepe manire i, da ne zaboravim, nakon žena, najviše na svijetu voljela je punč. Jebi ga, kultura je kultura, a ja sam za nju bio recimo, kao za Australijanku vrsta obrazovanog Aboridžina.

„Ti si - govorila bi mi sporo - azijska sirovina obrazovana na evropski način. Ponekad mi ta sirovost prija, kao recimo kada nas je ono veče na kraju korzoa zaustavio pozornik, pa te je pretresao jer si mu bio sumnjiv, a iritirao si ga komentarima povodom tvoje raskupusane lične karte, i zbunjivao nekim čudnim pitanjima, koja bi po meni zbunila i Olivera Mlakara. Tada si mi bio simpatičan, ali si mi isto tako bio odvratan. Neku večer kasnije, u Agavi, kada si se udvarao onoj odvratnoj konobarici sa proširenim venama koja ti je u najmanju ruku mogla biti majka... Sjećaš se njenog kurvarskog karmina, koji sem što na cigareti ostavlja crveni otisak, ostavlja ga i ko zna kuda drugo... Varvarine“.

 

one-must-imagine-sisyphus-happy-a-camus-beskonacnost

 

Vodili bi smo razgovore od ujutro do kasno u noć. Majka joj je stalno radila prvu, pa bismo kod nje mogli da pijemo, a naveče kod mene ili u nekom restoranu. Već tada je dogurala daleko. Prije roka, u Beogradu je završila Fakultet primenjenih umetnosti, a tamo je imala svoje ljubavnice. U Baru je, s vremena na vrijeme, prihvatala neke poslove u Kulturnom centru. U Podgorici je uzimala fine pare na dekoraciji scene u Gradskom pozorištu...

Sve moje djevojke su je mrzjele, zbog „njene nastranosti“, ali ona nije marila za to. Uostalom, kako je govorila, moje djevojke uopšte nijesu bile njen tip. Ponekad je bježala od svoje majke sa zarađenim novcem u Beograd, da posjeti društvo. Ponekad smo skupa putovali, ali sam ja izbjegavao da upoznajem te njene prijatelje. Imao bih „svoja posla“.

Njena majka je bjesnila zbog toga. Svađale su se dok komšije ne bi počele da lupaju po zidu. Tada bi Sesilija izlijetala iz stana i drala se u hodniku: „Izađite, pizda vam materina, šoviniste! Izađite, maljave gorile, da vam prebrojim rebra ako se uopšte vide od vaših stomačina punih prasetine!“

Napokon, negdje s proljeća, majka joj je našla mladoženju. Čovjeka starijeg od nje skoro 22 godine. Maljavog. I, što je još gore, sa stomačinom koja je bila ekvivalentna stomaku trudnice u petom mjesecu...

Zaprijetila joj je, ako se ne uda za tog gospodičića i bogataša (skorojevića), da će je izbaciti na ulicu i to zajedno sa lezbejskim koferom, preko balkona sa petog sprata.

Sve mi je to ispričala Sesilija prilikom našeg zadnjeg susreta. Gutala je trodone i smršala kao leš. Bila je u prilično jadnom stanju. Govorila je nepovezano i drhtala kao da se skinula sa džanka.

Nakon nekoliko rundi pića kazao sam joj: „Nemaš kud Sesilija, jebi ga, udaj se. Što drugo. Takav majmun će ti dozvoljavati da ga podjebavaš kako ti bude po volji...”

Pogledala me je razočarano, gotovo tužno (to su one vrste pogleda koji se nikada ne zaboravljaju). Zagrlio sam je i poljubio u obraz.

Sve ostalo nakon toga su glasine koje su kružile po ovoj maloj, jebenoj provinciji, koja nema šta drugo već da gleda tuđa posla!

Kažu da se udala. Nije mu muzla novac. Spavali su odvojeno, u posebnim sobama. Krkala je trodone i padala od pospanosti.

Jednog dana, njen muž-sirovina, stigavši s puta našao je otključana vrata i upaljen televizor namješten ni na kakvom programu, samo - šum i mravi. Ušao je i vidio na stolu sedam-osam praznih kutija valijuma i bokal sa vodom. Na podu je nekako besmisleno ležala Sesilija lica uprtog u TV, sa jednim otvorenim okom, zamućenim snagom valijuma.

Zvao je Hitnu pomoć, njenu majku i policiju, nasuo sebi čašu skoča i sjeo na trosjed. Nedugo zatim utrčala je njena majka i drhteći pokušavala da joj zatvori onaj očni kapak, dok su je odvlačili medicinski radnici.

Kapak je i na odru ostao otvoren. Sa tako otvorenim okom i pokopana je na gradskom groblju, gledajući u stvarnu sliku ovog okrutnog svijeta koja nije ništa drugo sem mrava i šuma sa ekrana TV-a...

Jednim dijelom je zbog toga ostala da živi i danas za našu generaciju, naša Sesilija, lezbejka i drug kakvog bi svako živ poželio za sagovornika.

I te njene lijepe ruke odavno su nahranile crve ove proklete zemlje.

Nakon njene smrti naglo smo odrasli. Neki su je zaboravili, a neki su zaboravili onome čemu je ih učila (jer da nijesu, većina njih bila bi mnogo bolja).

Ja je se živo sjećam kada god vidim žene koje se drže za ruke. Ali, na groblje ne odlazim. Teško bi mi pala ta nadgrobna ploča. Teško bi me pritisla, kao što su me sve ove godine pritisle i sve me jače pritiskaju.

Sve je manje dobrih ljudi. Sve je manje Sesilija. A i to saznanje postaje mi teret... Danas...

 

senad-karaduzovicSenad Karađuzović, književnik iz Bara