Crna Gora u NATO-u, Srbija u prošlosti

Danas se navršilo 20 godina od početka NATO intervencije u bivšoj SRJ koja je imala kodno ime „Operacija saveznička sila“ ili „Milosrdni anđeo“. Ovoj operaciji, u kojoj je učestvovalo 19 država članica NATO prethodila je odluka Slobodana Miloševića da se na brutalan način razračuna sa Albancima na Kosovu i po cijenu sukoba sa najjačim savezom na svijetu „jednom za svagda riješi kosovsko pitanje“.

Objavljeno: 24. 03. 2019 - 06:10
Foto: Profimedia/TASS

Nijesu pomogli brojni diplomatski pritisci niti upozorenja, „veliki vožd“ nije htio da zaustavi oružane akcije vojnih i paravojnih formacija na teritoriji južne srpske pokrajine i problem riješi dijalogom. Lideri NATO zemalja odlučili su da ga silom natjeraju na to i bez odluke Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija pokrenuli vazdušne udare na SRJ.

PRVI PROJEKTILI

Milošević je uoči prvih udara putem RTS-a obavijestio stanovnike SRJ da je proglasio ratno stanje na čitavoj teritoriji dvočlane federacije. Vlada manje članice SRJ, Crna Gora odbila je da prihvati ratno stanje i da otpočne sukob sa najmoćnijom vojnom alijansom svijeta – NATO paktom.

Međutim, 24. aprila 1999, prvi projektili koje su učesnici operacije „Allied Force“ ispalili na SRJ, pali su na objekte na teritoriji Crne Gore. Toga dana nešto iz 20 sati krstareća raketa pogodila je radarski centar Vojske Jugoslavije na Crnom rtu kod Bara, a zatim pogođeni su kasarna „Milovan Šaranović“ u Danilovgradu, vojni aerodrom u Golubovcima i radarsko komunikacijski objekat Ratne mornarice na Obosniku u Boki Kotorskoj. U kasarni tom prilikom u Danilovgradu poginuo je vojnik Saša Stojić iz Beograda, a teže povrijeđena dva vojnika, od kojih jedan na aerodromu Golubovci.

KAŽNJAVANJE

Najteže posljedice NATO bombardovanja u Crnoj Gori imao je vazdušni udar na saobraćajnicu u Murinu 30. aprila 1999. kada je poginulo šest civila među kojima i troje djece. Živote su izgubili desetogodišnja Julija Brudar, trinaestogodišnja Olivera Maksimović, četrnaestogodišnji Miroslav Knežević, Vukić Vuletić (1953), Milka Kočanović (1930) i Manojlo Komatina (1927). Crna Gora tokom 78 dana bombardovanja nije doživjela razaranja gradova. Poginulo je sedam civila.

U Srbiji se ni dvadest godina od intervencije ne zna tačan broj žrtava. Prema podacima Fonda za humanitarno pravo u NATO napadima poginulo je 754 ljudi 454 civila i 300 pripadnika oružanih snaga. Među civilima je 207 srpske i crnogorske nacionalnosti, 219 Albanaca, 14 Roma i 14 ljudi drugih nacionalnosti. Od vojnih struktura stradalo je 274 pripadnika Vojske Jugoslavije i NATO i 26 pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova.

Međutim, tih 78 dana koliko je trajalo NATO bombardovanje, Crnoj Gori nije prijetila opasnost samo od Alijansinih aviona. „Veliki vožd“ odlučio je da zbog neposlušnosti kazni mlađeg brata pa je od svojih pristalica, mahom članova SNP-a Momira Bulatovića, u Crnoj Gori formirao specijalnu jedinicu „sedmi bataljon“. Zadatak im je bio da siju strah, izazivaju incidente, blokiraju puteve i nametnu osjećaj ratnog stanja. Vojska lojalna Miloševiću i crnogorska policija gledali su se tada preko nišana i prava je sreća što nije izbio neki ozbiljniji sukob koji bi imao nesagledive posljedice.

Vojska SRJ vršila je opštu mobilizaciju vojno sposobnih građana, a Vlada Crne Gore proglasila je za sve radnu obavezu. O tim događajima, tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović je rekao:

- Crna Gora je u tim kritičnim danima prvi put u svojoj istoriji, suočena sa izazovom odluke između rata i mira odlučila u korist mira i u korist slijeda vlastitih nacionalnih interesa. Još tada sam zastupao ideju da je nacionalni interes Crne Gore očuvanje mira, a ne slijepi slijed odluka koje su pokušane da se donesu u Beogradu i u naše ime od tadašnjeg beogradskog režima i to odluke o sukobu SR Jugoslavije sa NATO-m - kazao je Đukanović.

On je podsjetio da ta odluka nije izazvala opšte oduševljenje crnogorske javnosti, ali da je izdržala probu vremena i da je dobila potvrdu u svemu što se kasnije događalo.

- Ja sam svakog dana tokom 1999. tražio da se zaustavi bombardovanje NATO jer sam smatrao da to nije primjereno u srcu Evrope na kraju 20. vijeka - kazao je Đukanović.

ISPRAVNA ODLUKA

Crna Gora je odlukom da otkaže poslušnost Slobodanu Miloševiću i da prvi put u svojoj istoriji ne uđe u rat za tuđi račun, spriječila da bude uništena u NATO bombardovanju i sačuvala je živote svojih građana i neviđena materijalna razaranja.

Vojna intervencija NATO alijanse zvanično je okončana 11. juna 1999. Prethodno je potpisan Vojno-tehnički sporazum Međunarodnih bezbjednosnih snaga (KFOR) i vlade Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije u Kumanovu, 9. juna 1999. čime su završena ratna dejstva.

Nakon toga Crna Gora se otrgla iz „bratskog zagrljaja“ i nezaustavljivo krenula svojim putem. Na referendumu 21. maja 2006. odlučila je da se nikada više o njenoj sudbini ne odlučuje van njenih granica, ni u Beogradu, ni sa neke druge inostrane adrese – povratila je nezavisvisnost. Prije dvije godine Crna Gora je postala 29. članica NATO alijanse i na dobrom putu je da ostvari svoj drugi spoljno-politički cilj – da postane punopravna članica Evropske unije.

TRI LEKCIJE

- Crna Gora je naučila glavnu lekciju nakon bombardovanja 1999. godine: promijenila je svoju politiku i stala na stranu pobjednika, Srbija se još nije opredijelila sa kim će u savezništvo, a Kosovo najveći dio poslijeratnog razvoja duguje silama Zapada i NATO-u - kaže analitičar Dušan Janjić odgovarajući na „Pobjedino“ pitanje kako se odnosimo prema bombardovanju 20 godina kasnije – i dalje kao žrtve ili smo izvukli neke pouke.

Ističe da na sadašnji odnos prema martu 1999. Godine utiču politike koje se trenutno vode u ovim državama, a čiji kurs je određen nakon bombardovanja.

- Crna Gora je promijenila politiku i prešla na stranu pobjednika, bez obzira na to što su ljudi koji sada vode Crnu Goru jedno vreme bili na strani gubitnika, što je bila Miloševićeva Jugoslavija, objašnjava Janjić naglašavajući da Rusija nije pobjednička strana.

Druga lekcija je, prema njegovim riječima, promjena stanovišta u pronalaženju novih saveznika što znači da su novi saveznici zapravo države pobjedničke grupe i treća lekcija je reforma politika, odnosno ulazak u NATO i ubrzane reforme.

- Srbija ima stav da neće da se učlanjuje u NATO, ali to ne znači da se ta odluka u budućnosti neće promijeniti. Iskreno se nadam da će se ta odluka promijeniti i da će Srbija ući u NATO - rekao je dr Zoran Dragišić, profesor na Fakultetu za bezbjednost. Uz podsjećanje da se Srpska vojska transformisala na osnovu NATO modela, profesor za „Pobjedu“ ističe da Srbija ima odličnu saradnju sa NATO i ogroman broj aktivnosti na dnevnom nivou.

(Opširnije u današnjoj Pobjedi)