Neustavni zahtjevi organizatora protesta

Analiza teksta „Sporazum za budućnost“ koji je prošle sedmice prezentiran javnosti pokazuje pravni besmisao, ali i ustavnu neutemeljenost zahtjeva koji su ultimativno poslati na adresu crnogorske vlasti.

Objavljeno: 26. 03. 2019 - 06:39

- Ne sporeći pravo bilo koje grupe građana da podnosi prijedloge, inicijative i zahtjeve, čak i kada zanemarimo pitanje koliko je politički pristojno da manjina postavlja ultimatume predstavnicima većinske volje građana, kratka analiza pokazuje da se radi o instant pravnom besmislu - kaže za Pobjedu pravni ekspert sa višedecenijskim iskustvom.

Objašnjava bitne tačke koje otkrivaju pravni besmisao „Sporazuma za budućnost“:

1. Formiranje vlade građanskog jedinstva: Zahtijeva se formiranje „tehničke vlade“ koja bi bila sastavljena od tri brojčano jednake grupacije. Prva je opozicija, koja je izgubila prethodne izbore, druga je grupa nestranačkih ličnosti koje nijesu ni učestvovale na izborima i treća je vladajuća koalicija, pobjednik izbora sa glasovima više od polovine glasača izašlih na biračka mjesta 16. oktobra 2016. Pošto je vladajuća koalicija dobila ultimatum, ona bi prema pomenutom sporazumu morala da ga prihvati i time - prekrši član 2 stav 3 Ustava Crne Gore. U tom članu Ustava je jasno definisano da se ne može uspostaviti, niti priznati vlast koja ne proističe iz slobodno izražene volje građana na demokratskim izborima. Da su izbori bili slobodni i demokratski, dobili smo potvrdu od svih međunarodnih posmatrača i nigdje i ničim institucionalno nijesu osporeni. Za razliku od njih, za dio opozicije izbori su bili demokratski i slobodni samo na mjestima gdje su pobijedili i formirali vlast?!

2. Budući premijer da ne bude vladajuće većine: „Sporazum o budućnosti“ sadrži stav da predsjednik nove vlade ne može biti predstavnik vladajuće koalicije, što znači da se novi ,,tehnički premijer“ bira iz redova onih koji ne predstavljaju većinsku volju građana. Slijedeći ustavnu normu iz člana 105, stav 2 Ustava Crne Gore, kojom je definisano da se u slučaju ostavke predsjednika vlade smatra da je cijela vlada podnijela ostavku, prema ideji organizatora - legitimno i legalno izabrana vlada koju podržava većina u Skupštini Crne Gore, trebala bi da odstupi bez obzira što nije izgubila većinsku podršku u parlamentu.

3. Bojkot parlamenta do ispunjenja zahtjeva: Traži se da potpisnici Sporazuma ne učestvuju u radu Skupštine do „razrješenja krize i ispunjenja zahtjeva građana saopštenih na protestima“. Taj zahtjev dovodi do niza pravnih i političkih nonsensa:

- značilo bi da zakon o smanjenju stope PDV-a, zakon o porijeklu imovine i druge zakone koji se pominju u tekstu Sporazumu, nova instant većina u novoj vladi treba da ultimativno pošalje poslanicima u Skupštini Crne Gore gdje većinu ima vladajuća koalicija sa naredbom da ih sve usvoje, jer ultimatum po svojoj definiciji ne podrazumijeva pregovore ni dogovore;

- da potpisnici Sporazuma unaprijed pristaju na postojeći izborni zakon, jer se novi ne može, shodno članu 91, stavu 3 Ustava, donijeti u Skupštini bez dvotrećinske većine svih poslanika u Skupštini. Kako poslanici opozicije ne bi učestvovali u radu parlamenta, nema ni uslova za uspostavljanje dvotrećinske većine;

- nije poznato na koji bi način, kojim pravnim ili političkim mehanizmima, dvotrećinska većina u tehničkoj vladi primorala poslanike vladajuće partije u Skupštini Crne Gore da izglasavaju zakone koje oni predlažu, ali je jasno da taj zahtjev ne djeluje baš „demokratski i u skladu sa evropskim pravnim tekovinama“.

4. Ostavka predsjednika Crne Gore: Jedan od zahtjeva građana na protestima, čije se ispunjenje zahtijeva i Sporazumom, je ostavka predsjednika države. Čak i kada bi se takav zahtjev ispunio, bio bi u suprotnosti sa članom 98 Ustava kojim se propisuje prestanak mandata predsjednika. Ali, čak i važnije od toga - nijedan od nabrojanih zahtjeva iz pomenutog ,,Sporazuma za budućnost“ nije ostvarljiv nakon podnošenja ostavke predsjednika države.

Tri su pravna razloga za tu tvrdnju:

a) predsjednik države, u skladu sa članom 92, stav 3 Ustava, raspisuje izbore za Skupštinu;

b) predsjednik države, u skladu sa članom 94 Ustava, donosi proglašava zakone;

c) predsjednik države, u skladu sa članom 103 Ustava, predlaže mandatara za sastav vlade, nakon obavljenog razgovora sa predstavnicima političkih partija zastupljenih u Skupštini. Eventualnim podnošenjem ostavke predsjednika države, kako se to traži u Sporazumu - ne bi bilo ustavnih mogućnosti da se bilo koji od navedenih zahtjeva ostvari.

Teško je pomisliti da autori, kao i eksperti koje su angažovali da pomažu u sastavljanju sporazuma, toliko ne poznaju ustavno-pravni sistem države u kojoj pretenduju da budu vlast, pa zahtijevaju postupanje suprotno postojećem pravnom i političkom sistemu, smatra sagovornik Pobjede.

 - Papir koji počiva na ultimatumu i zahtjevima koji su nelegetimni jer nijesu zasnovani na Ustavu Crne Gore; u kojem nema poziva na dijalog, kamoli dijalog u institucijama; gdje se deklarisani cilj podriva samim sredstvom - vlast bez izbora neustavnim putem - nameće logičan zaključak da niti je riječ o sporazumu, niti je za budućnost naše države, zaključuje pravni ekspert koji je želio da ostane anoniman.

Priredio: D. Đ.