Šuković: Ako Tomkići moraju iz Berana, ova vlast mora da ode

Sudbina porodice Tomkić iz Dolca, kod Berana, postala je državna sramota najgore vrste. Pola tuceta fašista iz beranskih sokaka terorišu troje Hrvata - jer su Hrvati. Naočigled državnih institucija, lokalne samouprave, medija, civilnog sektora, ambasada...

Objavljeno: 28. 03. 2019 - 12:35

Nakon godinu i po terora, Igor Tomkić je odlučio da za Antenu M progovori o svojoj nevolji i - pretučen je istoga dana. Bacili su ga na zemlju i krvnički pretukli, slomili mu nos, pocijepali lice pesnicama. Dvojica nasilnika su u pritvoru, ali je ostatak bande ostao slobodan da nastavi progon.

Kakva je to policijska zaštita za Tomkiće, ako nije u stanju da sačuva imovinu od koje porodica živi? Kakvo je to cinično objašnjenje nemoći institucija: piromani sačekali smjenu policijske zaštite, privedeni, pa pušteni, jer su imali alibi? Kakav je to zakon, kroz čije rupe može da se tako lako provuče lokalni ološ? Ili je pravo pitanje: kakvi su oni koji zakon treba da sprovode i da mirnim ljudima, lojalnim građanima države Crne Gore, obezbijede da žive kao ljudi?

Ako Milo Đukanović i Duško Marković ne razumiju da, koliko danas ili sjutra, moraju da odu u Berane i da porodici Tomkić garantuju bezbjednost, onda ne zaslužuju da ostanu predsjednik i premijer. Ako Dado Šćekić ne razumije da je na njemu da stoji ispred kuće Tomkića dok posljednji huligan ne bude iza rešetaka, da tim primjerom pokaže ljudsku obavezu da zaštiti svoje sugrađane, nema moralno pravo da ostane gradonačelnik Berana. A, neki njegovi najbliži saradnici, nek razmisle koliko su svojim izjavama doprinijeli da šovinizam ne ostane na riječima.

Bijedna je šutnja civilnog sektora, povodom terora nad Tomkićima. Vazda spremni da ukažu na kršenje ljudskih prava, sve grantoprežne vedete i nabijeđene savjesti crnogorskog društva, ne puštaju glasa, ni saopštenja da osude nepatvoreni fašizam. Pokazujući da su, zapravo, mali, licemjerni kalkulanti velikih političkih ambicija i razobručenog srebroljublja. U intimi društvenih mreža, skoro bez izuzetka, jednoumci salonskih fašista, koji tamo ordiniraju pod krinkom slobodnih intelektualaca.

Šta reći o ćosanju s nesrećom Tomkića, u izvedbi "uglednog " novinarskog pera i fakultetskog profesora? Ili, važnije, šta reći o Zakonu o radnim odnosima koji dozvoljava da sociopata podučava studente? Dok takve držite svezane za fejsbuk i ograničene na komunikaciju sa sebi sličnima, ajde nekako... ali truo je sistem koji takve pušta u učionicu. I koji sponzoriše biznis akademije medijske kuće "uglednog" pera, da grade "jake i stabilne studentske zajednice".

Ćute i lideri "građanskih" protesta. Iako je, za razliku od Radovana Karadžića, Igor Tomkić državljanin Crne Gore, a beranski fašisti nijesu prekogranični problem. Ćuti - i bolje što ćuti, nek izgleda kao da vjeruje u institucije sistema - tradicionalno selektivni Aivo Orav. Ako bi progovorio, zamjerili bi mu kućni ljubimci.

Pred državom je izazov s kakvim se nije suočavala u posljednjih četvrt vijeka, pogotovo ne od kad je postala nezavisna. Ne postoji manevarski prostor za institucije, niti kompromisno rješenje. Ili će beranski fašisti dobiti zasluženu kaznu ili će se po Crnoj Gori ubrzo bahatiti njihovi ideološki blizanci. A, u takvoj Crnoj Gori Igor Tomkić i njegova porodica nijesu jedini koji ne bi željeli da žive. Niti bi postojanje takve Crne Gore imalo smisla.