Moja bezimena učiteljica života


Autorka ove priče je Nevena Jovanović petnaestogodišnja učenica iz Mojkovca. Priču objavljujemo uz saglasnost njenih roditelja da učestvuje na konkursu.

Objavljeno: 03. 04. 2019 - 09:00

Poštujem osobe koje završe fakultet, nije to lak put i treba uložiti mnogo truda. Kada sam imala pet godina oni su mi čak bili idoli. Danas shvatam da postoji mnogo teža škola, a to je iskustvo. Školarina je skupa, a učitelj Život nije nimalo lak. Zato se divim onima koji uspiju da završe tu školu.

Aprilska noć. Beograd, naravno, lijep. Pakovanje za bolnicu. Vazduh je te večeri u Beogradu bio čudan – kao da ga nije bilo dovoljno za mene. Strah. Sjutra treba da idem na Vojnomedicinsku akademiju. Nijesam spavala to veče jer mi misli o tome s kim ću biti u sobi, hoće li bolovi prestati i kako će operacija proći to nijesu dozvoljavale.

Svanulo je novo jutro. Ulazim u svoju bolničku sobu i vidim jednu stariju gospođu. Glava joj je bila zavijena i nije imala kosu. Već svjesna da neću imati s kim i o čemu da pričam, sjedam na krevet sva snuždena.

Zdravo mila. Poželjela bih ti dobrodošlicu, ali ovdje niko dobrom nije došao“, poručila mi je baka u krevetu do mene. Nijesam odgovorila. Ne znam otkud mi tolika drskost. Valjda sam priželjkivala nekog mlađeg s kim mogu da razgovaram. Kao da je to očekivala od mene, baka je nastavila razgovor tako što me je upućivala gdje se šta nalazi.

Sestra je ušla u sobu i počela da je hrani. Desna strana njenog tijela nije funkcionisala. Čim je sestra otišla, upitala sam znatiželjno baku šta joj je. Imala je tumor na mozgu i operaciju koja je trajala 12 sati. Počela sam da joj pričam o mom problemu i tome koliko me je strah od operacije. Nasmijala se i rekla: „Svakome je svoja muka najteža, drago moje dijete“.

Nakon večere, ispričala mi je svoju priču. Ima samo muža koji, bolestan, sam leži kod kuće. Nijesu mogli da imaju djecu. Roditelji su joj poginuli na njeno punoljetstvo. Tumor joj se vraća već drugi put. Desnu stranu tijela ne koristi već 10 mjeseci. Nakon pauze od pet minuta, koja je nastala jer nijesam mogla da shvatim da život može da bude toliko okrutan prema nekome, upitala sam je otkud joj snaga. „Život mi je dao snagu“, rekla je tiho, zatvorenih očiju.

Nikako nijesam mogla da razumijem njen odgovor. Kako toliko osmijeha, snage i volje da donese tako teška priča? Baka je nakon toga zaspala, a ja sam čekala sestru da mi donese lijek. Sestra mi je kazala da sam vjerovatno srećna što pored sebe imam jednu takvu baku, ali da je njeno stanje jako loše. Tek tada mi ništa nije bilo jasno.

Pripreme za operaciju i gospodin Strah koji me je opet uzeo u svoje ruke. Roditelji kod kuće, 400 kilometara udaljeni. Dok čekam da sestre dođu po mene, poneka suza krene niz moje lice. Baka se budi, pomalo ljuta što je nijesam probudila pred moju operaciju. „Čekam te da pijemo kafu za tri sata; ako ne dođeš, stvarno ću se naljutiti“, rekla mi je.

Sestre ulaze i zajedno idemo ka sali. To je, iskrena da budem, posljednje čega se sjećam prije buđenja. Kada sam se probudila, nije mi bio baš poznat prostor oko mene. Upitala sam doktora gdje se nalazim, a on je rekao da je to moja nova soba. Počela sam da plačem, tražeći da me vrate kod MOJE bake. Objasnio mi je da je baki loše i da je potrebno da bude sama u sobi. Jedni bol koji sam osjećala poslije operacije bio je onaj u duši. Bol što neću stići da se zahvalim baki, čije ni ime ne znam. Da joj se zahvalim na onome što me je naučila. Tada sam osjetila i nedostajanje i sve one mirise bolnice – mirise tuge, straha i smrti.

Žalim. Žalim što nijesam stigla da se zahvalim baki na podršci, ali i da joj kažem da je ona ta koja je zakasnila na kafu. Žalim što joj nijesam zapamtila ime, što nijesam imala više vremena da pričam sa njom i što je nisam najjače zagrlila.

Prošle su dvije godine od moje operacije. Baka je već na nekom ljepšem mjestu, gdje odmara. Ne prođe ni dan da se ne sjetim neke njene rečenice. Kada mi je teško, prisjetim se njene priče i shvatim da sve što mi se sada dešava, dešava se sa razlogom jer neko želi da mi da snage i volje. Baka me je naučila da utjeha nije u tome da će sve proći, već da ja sve mogu.

Čudno je, znam, da moja savremena karijatida nije moja majka, baka, nastavnica ili sestra. Ali, najznačaniju lekciju dobila sam od MOJE bake i zato je ona žena kojoj se divim.

nevena-jovanovic-1

Nevena Jovanović