Čija je Miholjska prevlaka?

Srpska pravoslavna crkva opet testira vjerodostojnost pravnoga poretka Crne Gore. Nelegalni objekat – na pjeni od mora, divlje sagrađena „krstionica”, prema pravosnažnome rješenju inspekcije i odlukom nadležnoga ministarstva, mora se srušiti. 

Objavljeno: 03. 04. 2019 - 16:34

Piše: Vladimir Jovanović

 Sve oko te „krstionice” u kompleksu Svetoga arhangela Mihaila na Miholjskoj prevlaci je na divlje. Ni naziv nije u duhu istočno-pravoslavnoga hrišćanstva. Nazvana je, kažu u SPC, „Suza Njegoševa”, a „posvećena je Petru Drugom Petroviću Njegošu, Svetom Lovćenskom Tajnovicu”.

U stvarnosti, Njegoš ni za SPC nije „tajnovidac”. Prijedlog da se on kanonizuje je potekao od Amflohija Radovića, ali je Arhijerejski sabor SPC još 2013. odbio: „lovćenski tajnovidac” do danas nije pribran liku „srpskih svetitelja”.

Amfilohije tvrdi da Njegoša „slavi” 19. maja, no uvidom u zvanični crkveni kalendar SPC može se provjeriti da se toga dana slave drugi praznici, a ne „lovćenski tajnovidac”.

***

Kako opravdati da se nepostojećem „svetitelju” posvećuje „krstionica”?

Nikakvo crkveno objašnjenje ne postoji. Ne postoji ni tradicija.

Baptisterijumi ili krstionice su ranohrišćanska zaostavština. Masovna krštenja su obavljana potapanjem u bazen s vodom ili piscinu izvan crkve, obično dva-tri puta godišnje, kada episkop (biskup) dođe u vizitaciju. Obred je podrazumijevao potpuno uranjanje u vodu krštenoga. 

I u Pravoslavnoj i u Rimokatoličkoj crkvi je, docnije, obred krštenja redukovan na polivanje ili škropljenje. Što se SPC tiče, uopšte nema tradiciju gradnje krstionica van crkve – kakva je sazidana na Mihiljskoj prevlaci – već se, eventualno, veća kamena posuda za vodu prilikom krštenja gradi unutar same crkve.

Iz Mitropolije crnogorsko-primorske SPC saopšitli su da je na Prevlaci sagrađena „krstionica kopija one iz vremena cara Konstantina iz 4. i 5. vijeka”. Kakav je to argument? Uvijek i na bilo kojem mjestu, bez zakonske procedure, graditi bilo koju kopiju, kako kome padne napamet!

Na kompleksu Svetoga arhangela Mihaila na Miholjskoj prevlaci nema podataka da je postojala ikakva krstionica, pa ni na pjeni od mora. U obližnjoj Podlastvi postoji krstionica iz 7. vijeka, ali je ona građena u obliku bazena – unutar zdanja.

Manastir Sv. Mihaila na Miholjskoj prevlaci pripadao je Rimokatoličkoj crkvi. Dakle, kada se ona dovodi u vezu sa „svetosavljem” – to je potpuno neutemeljeno. O tome nema spora u istoriografiji. Sačuvani su tamošnji latinski drevni natpisi. Tu su i dokazi o pristustvu katoličkoga reda benediktanaca, koji su širili kult Sv. Mihaila iz svetilišta na Monte Garganu (Santuario di San Michele Arcangelo) u južnoj Italiji (Apuliji).

Upravo su crkve posvećene Sv. Mihailu benediktanci podizali na brežuljcima tik uz more. Prvi konkretni pomen Prevlake je u povelji iz 1124. koju je izdao biskup u Kotoru, a njome se prevlačka crkva Sv. Mihaila daruje crkvi Sv. Trifuna u Kotoru.

Dukljanski kraljevi prilagali su darove prevlačkoj crkvi Sv. Mihaila, osobito prvi od kraljeva – Mihailo Vojislavljević, koji će i sam biti ktitor jedne crkve Sv. Mihaila, na čijoj je fresci oslikan, etc.

***

Tek decenijama pošto su Nemanjići okupirali Zetu, vjerovatno krajem prve polovine 13. vijeka, crkva na Prevlaci postaće zauzeti dio, a u najvećem periodu i śedište Zetske episkopije – eparhije samoupravne Žičke (Pećke) arhiepiskopije. I to će biti do kraja 14. vijeka, kada zetski mitropolit napušta Prevlaku, prenoseći śedište svojih prejemnika u Prečistu Krajinsku na Skadarskome jezeru (inače, drevnome dukljanskome svetilištu).

Ta „svetosavska” katedra u Prečistoj Krajinskoj samougasila se – njezini posljednji arhijereji do 1450-ih priznali su Papu za prvojerarha, pounjatili se i otpali od Istočno-pravoslavne Crkve.

U aktu ovjerenom odlukom gospodara velikoga vojvode Stefana Crnojevića i Zbora od Zete (predstavnici preko 50 crnogorskih plemena) od 6. septembra 1455. u Manastiru Vranjina decidno se saopštava „da neće da budu pod latinskim arhiepiskopom iz Krajine”.

U to vrijeme još je postojala Pećka patrjaršija; potrajaće i „latinski arhiepiskopi iz Krajine”. Ali, na Cetinju, slijedom odluke od 6. sepembra 1455, Stefanov sin – gospodar Ivan Crnojević, uz saglasje dvojice arhijereja, Visariona i Vavile, te bratije manastirske, objaviće 4. januara 1485. utemeljenje katedre mitropolijske nove autokefalne Crkve.

Na Miholjskoj prevlaci crkvenoga života stoljećima nije bilo. Nalazila se van granica slobodne Crne Gore. Ipak, na osnovu posebnoga akta (dukala) vlasti Mletačke republike, pravoslavni Crnogorskoga primorja, od Spiča do Herceg-Novoga, uključujući i Grbalj, od 1718. do oko 1814. godine pod jurisdikcijom su autokefalne Mitropolije crnogorske - Crnogorske pravoslavne crkve.

Obnvavljanje, tj. gradnja novih pravoslavnih crkava na tome području bila je teško dostižna u katolički pristrasnoj mletačkoj administaciji. Od 1814. dakle, katolička austrijska admnistracija opozvala je jurisdikciju Crnogorske pravoslavne crkve, te u ove prostore uvodi srpsku autokefalnu Karlovačku mitropoliju.

***

Provjerljivo je da Petar II Petrović-Njegoš, arhiepiskop i mitropolit Mitropolije crnogorske - Crnogrske pravoslavne crkve nije pokazivao ni najmanje interesovanje za, inače veoma oskudnu, ovdašnju zostavštinu Srpske pravoslavne crkve, tj. za njenu eparhiju za koju je tvrdi da je Sv. Sava Srpski u nekome trentku 13. vijeka osnovao (ne zna se nikakav pouzdan datum kad je to bilo).

Ukratko – Njegoš nijednom Savu nije pomenuo. Odbio je da ga zavladiče Srbi iz Karlovačka crkve, te je 1833. od Rusa hirotonisan u Petrogradu.

Njegoš je, međutim, 1847. postao – odnosno, trebalo je da postane – u građanskome smislu nasljednik ostataka zapuštenoga manastira i okoline na Miholjskoj prevlaci –  u to vrijeme na teritoriji Austrijske carevine.

Naime, dio Prevlake je 15. decembra 1827. kupila kontesa Ekatarina (Katarina) iz Risna, udovica konta Ilije Vlastelinovića, rođena Sundečić. Postavši udovica, nastanila se na Prevlaci, te se, kako je zapisao Predrag Malbaša, „odaje nekoj vrsti kaluđerskog života kakav su u prošlim vremenima provodile mnoge udovice“.

Na Prevlaci miholjskoj je Ekatarina 1833. podigla crkvicu Sv. Trojice – nema podataka da je osveštana. U toj crkvici je i sahranjena, kraj oltara. Prethodno, 26. avgusta 1846. kontesa je napravila testament kojim pośed na Prevlaci zavještava crnogorskome gospodaru i mitropolitu Njegošu.

Obratimo pažnju: kontesa, dakle, to zavještava Njegošu – poglavaru autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, a ne nadležnome arhijereju za Miholjsku prevlaku – episkopu zadarskome Jeroteju Mutibariću iz Srpske crkve!

Odluka kontese, prema P. Malbaši, došla je „iz ličnog uvažavanja prema Njegošu i razumijevanju upućenosti prostora Boke na svoje prirodno zaleđe – Staru Crnu Goru“.

Ovome dodajem podatak: sâm Njegoš 1850. napisaće da „umrša Katarina Vlastelinović, dok je bila živa, od mene je milostinju iskala, a po svojoj smrti iz priznanosti zavještala mi je testamentom svoje malo imuće na Prevlaku“.

Tek je, međutim, trebalo da Njegoš zakonskim putem pred austrijskim sudom u Kotoru preuzme naslijeđe. On je 24. jula 1847. svoga ujaka, Lazara Prorokovića, postavio „za mene i moje nasljednike mojim prokuratorom opštim i osobitim“, da ga „pretstavlja na sudu i izvan budi kod koga tribunala i vlasti austrijske u državi austrijskoj radi stupljenja u nasljednije koje mi je ostavila testamentom sad umrša Katarina Sundečić, udovica pokojnog ko[nta] Ilije vlastelinovića, koja se prestavila na Prevlaki u okružiju kotorskom“.

Punomoć je, iz nekih razloga, tek 5. decembra 1847. zaprimljena u kotorskome sudu, pa je to uzeto kao datum da se vladika crnogorski prima naslijeđa. Ali, ta je Njegoševa izjava odbijena, najprije na sudu u Kotoru, zatim na apelaciji u Zadru, sa obrazloženjem da se „na osnovu postojećih zakona, Crnogorcima zabranjuje nasljeđivanje nekretnina u Austriji“.

U daljem postupku, vrhovni sud u Beču, odlukom br. 3516, poništava odluke sudova kotorskoga i zadarskoga, te uvažava Njegoševu žalbu. Ta sudska odluka zasnovana je na rješenju austrijskoga Ministarstva pravde, kojim se dozvoljava Crnogorcima, po principu reciprociteta, da u ostavinskim postupcima, koji se vode pred austrijskim vlastima, mogu naslijeđivati nepokretnosti i imovinu, uz isti tretman austrijskih podanika kod naslijeđivanja na teritoriji Crne Gore.

Kotorski sud je, potom, prihvatio izjavu Njegoša o nasljedstvu, a vladika je za svoga zastupnika u ovome postupku imenovao Jola Prorokovića, sina Lazareva. No, valjanost testamenta pokojne kontese Ekatarine tada osporavaju Srpska crkva, rođaci njenoga muža i tutori iz Kotora i Grblja.

Oni su se, pozivajući se na oporuku Ilije Vlastelinovića od 8. decembra 1820. smatrali zakonskim nasljednicima njegove imovine. Tom oporukom je konte Ilija odredio kao apsolutnu nasljednicu svoju ženu, s tim da se, ukoliko se ona preuda ili umre bez oporuke, imovina proda i da se tada novčani iznos podijeli crkvama Sv. Luke i Sv. Nikole u Kotoru, crkvi u Risnu i siromašnome narodu. Ali, kontesa Ekatarina se preudavala nije, a takođe je oporuku ostavila – njezin testament bio je validan.

Njegoš je ogorčen na Srpsku crkvu i na one mještane koje su osporavali posljednju volju umrle.

„Vidim iz Vašega počitajemoga pisma od 20-ga dekembra prošle godine“, piše 4. januara 1850. šefu austrijskih vlasti u Kotoru, „da se nepravedno žali Spiriodon Barbić na Jola Prorokovića, rašta Jole prima dohodak s Prevlake s dobra uspoše Katarine Vlastelinović“. Prema Njegošu, „tako sam razumjeo, da niti je imao razloga, niti se protivio rečenome zavještaniju ni tribunal carski, no, štaviše, po svojemu pravosudiju odobrio ga je. Radi toga, barbarića nepravedna tužba, ništa drugo nije do jedna budalaština spletena s lukavstvom“.

Interesantan je zaključak Njegoša u tome pismu: „Vi znate čisto, da ja nemam na tome cijelo i zakono pravo, da ja za to ni glave obratio ne bi“.

U septembru 1850. Njegoš se žali Pavlu Rešetaru, austrijskome komesaru u Kotoru: „Kotorski sud zasad nije, tačnije – neće zakonski da prizna da je oporuka koju mi je u testamentu ostavila pok. Katarina Vlastelinović bezazlena, ali kad se jednako hoće to, da zamrsi tu stvar koja je čista, da mi tu sitnicu oduzme, onda neka bude po volji suda. To mi se i ranije moglo jasno reći, kako bih se od te stvari mogao otresti, jer šala nije uvijek umjesna”.

***

Njegoš nasljedstvo na Mihiljskoj prevlaci nikada nije preuzeo.

Po njegovoj smrti, ostavinski postupak je nastavljen, te je 21. jula 1854. dosuđeno da je nasljednik nepokretnosti na Prevlaci  knjaz Danilo I Petrović-Njegoš, „uz uslov da mora u roku od dvije godine da proda sve zavještane nekretnine“.

Knjaz je nekretnine prodao tek 10. januara 1858. i to za 1.000 forinti svome sekretaru Miloradu Medakoviću. Ovaj vješti, ispostaviće se srpski obavještjac, ali i vješti špekulant, preprodaće nekretnine po trostrukoj cijeni! Medaković je ugovorom od 26. avgusta 1866. nekretnine na Miholjskoj prevlaci preprodao arhimandritu Nićiforu Dučiću, Srbinu iz Hercegovine – za 3.000 forinti.

I arhimandrit Nićifor nadao se dobroj zaradi. On će nekretnine 11. marta 1882. preprodati izvjesnim Kotoranima, a ostatak je, prema diobi iz 1892, ograđen na imanjâ Barbića, Kostića i Jokića, etc.

***

Od 1918. do novijih vremena, Beogradska patrijaršija nije se posebno interesovala za Miholjsku prevlaku.

Svega tri crkve – ponavljam, TRI CRKVE – sazidane za doba Nemanjića na prostoru Crne Gore, svjedoče da Pravoslavlje za njihovih oko 170 godina okupacije Zete nije u narodu postalo dominantno. Tek s Crnojevićima, osobito od osnivanja autokefalne katedre Mitropolije na Cetinju, Pravoslavlje će postati narodna crnogorska religija.

Trebalo je, dakle, sada propagandno osnažiti teoriju o „svetosavskim” korijenima Crne Gore. Ama, na čemu konkrenom to bazirati – materijalnih dokaza nema ni kod Njegoša, ni bilo đe. Ako ih nema u prošlosti, po inverziji Amfilohijeve parasinagoge, treba „svetosavlje” nelegalno sazidati i za neznavene sljedbenike „teleportovati” tu divlju gradnju kao dokaz u (nepostojeću) prošlost.

Osim toga, s nekretninom na pjeni od mora može se dobro zaraditi: kiosk, bife, ležaljke i suncobrani, sladoledi i mekike, ili „krstionica” – svejedno. Razgaćenim mušterijama turistima treba izaći u susret. Iz Mitropolije crnogorsko-primorske SPC su objavilli da je, eto, „sve više onih koji u ljetnome periodu žele da se krste pogružavanjem u more”, pa je „zbog toga i odlučeno da krstionica bude obnovljena i postavljena na vodi”.

Ko je odlučio? Nadležni državni organi nijesu. Iz SPC, svjesni su da mogu masno zaraditi – a po zakonu obavezujući porez na uslužne djelatnosti ionako ne plaćaju. Pa su, kako kažu, „ponudili više od pet puta [?], samo u decembru dva puta, da platimo zakup”.

A kad se, po zakonu pristupi izvršenju rušenja divlje „krstionice”, onda SPC tvrdi da su pripadnici policije „kao teroristi, u toku noći, pokušali da upadnu”.

„Sve mi je u tome trenutku izgledalo kao NATO napad”, vajka se Mijajilo Backović, rođen i odrastao u Južnoafričkoj Republici, predstavlja se kao protojerej i „sekretar odbora” za gradnju na Miholjskoj prevlaci.

Mijajilo je tipičan predtavnik Amfilohijeve parasinagoge: bivši pripadnik Vojske Jugoslavije, učesnik rata – i svega što s tim ide, došao u Crnu Goru preko Srbije, organizator izvjesnih „omladinskih pravoslavnih bratstava”; njeguje stajling: pola vojna uniforma, pola sveštenička odora.

Pretvorio je Miholjsku prevlaku u „paramilitarni” poligon „molepstvija” za majku Rusiju i Srbiju, tu se sabiraju srpski i ruski oficiri, naravno, ne bez Amfilohijeva „blagoslova”.

„Prije nekoliko godina”, priśetio se Mijajilo, „boravio sam u Moskvi i predśedniku Vladimiru Putinu odnio na poklon plac u Grblju”.

Upravo su prije nekoliko dana, 24. marta – uostalom kao i nebrojeno puta do sada, na Miholjskoj prevlaci dočekani neidentifikovani Rusi, obučeni u vojne uniforme; prisutan i predstavnik ruske ambasade.

Jasno, uniformu je nosio i Mijajilo.